U daljnjem izvješću o padu u grijeh Adama i Eve imamo predivan antropomorfizam za Boga, kojim se kaže da se on šetao vrtom za vrijeme dnevnoga povjetarca. Čuvši njegov korak, praotac Adam i pramajka Eva su se sakrili među stablima u vrtu, koji im je zacijelo izgubio onaj prvotni sjaj i ljepotu, čak i ono Stablo života i spoznaje dobra i zla nije više kao što je prije bilo, izgledalo im je obično, zemljano stablo s gorkim plodovima, ali oni su sve to prihvatili jer su zacijelo osjetili da im je živjeti u ovome zemaljskom svijetu gdje je uz ljepotu uvijek i ružnoća, uz ljubav i žrtva, uz dobrotu i zloća, uza sjaj i raskoš pomračenje uma i slamanje duha… Zašto su se krili od Boga? To je odraz grješne duše koja se straši i same sebe, a kamoli ne drugoga i povrh svega Boga.
Bog se zaustavio u svojoj šetnji i zovnuo Adama, koji se odazvao na njegov tihi glas što se duboko utkao u svijest i savjest: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.” Proradi mu um, savjest i svijest, a čuo je i Boga koja ga je priupitao: “Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?” Drugačije rečeno: Dok je bio u stanju nevinosti i čistoće, nije ni zamjećivao svoju goloću i nije se ničega i nikoga bojao, tako ni Eva. Sada kada su dodirnuli to misteriozno Stablo života, najednom su drugačije progledali svijet oko sebe i u sebi, spoznali su jedno drugo i u sebi otkrili: Adam čovjeka kao muškarca sa svim pripadajućim atributima i Eva čovjeka kao ženu također sa svim postojećim obilježjima. Otkrili su da su njih dvoje u najmanjoj ljudskoj zajednici braka jedno tijelo i jedna duša, te da se njihovim bračnim sjedinjenjem može roditi novo biće koje je njima slično, odnosno muškić sličan ocu, a djevojčica slična majci, te to da su jednako voljeni i rođeni dječačić i rođena djevojčica od svoga oca i svoje majke. To je Božji način produljivanja rađanjem stvorenoga čovjeka u ovome svijetu.
U ovome tekstu krije se i onaj puteni nagon što ga je Bog stvaranjem čovjeka u njega ugradio, nagon ga vuče najčešće na zlo, ali i muža ženi i ženu mužu koji su jedno tijelo i jedna duša, te rađaju djecu, sinove i kćeri svoje. Ovdje se uklapa misao Psalma 51.: “Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.“ (Ps 51,7).
Adam je Bogu koji ga je pohodio sažeto odgovorio kako se uglavnom i dogodilo govoreći da mu je Žena, koju je Bog stvaranjem stavio uza nj, dala plod sa Stabla i da je potom jeo o svemu razmišljajući bez konačnoga zaključka. Zmija ju je nagovorila da se Eva ne smije bojati Boga nego da uzme sa Stabla plod i da ga pojede, te da dadne i svome mužu Adamu, a to je znak da će oboje postati kao bogovi, da će se osamostaliti od svoga Stvoritelja i živjeti svojim životom uvažavajući ili ne uvažavajući Boga.
Kad je Bog sve razvidio, uslijedio je obračun sa Zmijom, Ženom i Čovjekom, a Stablo života i spoznaje dobra i zla ostalo je i dalje kao jaka metafora, slika usklađivanja čovjekove vlastite svijesti i savjesti s Bogom. Najprije je Zmiju prokleo, a potom je izrekao jedincate riječi: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina, on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15). Ovdje je Zmija postala simbolom Sotone i njegova roda, tj. otpalih anđela na čelu s Luciferom, a ova Žena je nagovještaj nove Eve i njezina roda koji će biti u neprijateljstvu s rodom Zmijinim, odnosno Sotoninim. Zmija je sotonski prišla Ženi i nagovorila ju je da uzme zabranjeni plod sa Stabla u sredini raja, što je pramajka i učinila, davši ga također i svome mužu, te su tako oboje sagriješili kršeći Božju zapovijed koju im je rekao sam Bog. I u budućnosti će doći do sukoba između jedne nove Žene, a to je Isusova majka Marija, i njezina roda s lukavom Zmijom i njezinim rodom. Zmiji će biti satirana glava, a ona će vrebati petu tome rodu Marijinu. Imamo, dakle, u prapovijesti pramajku Evu koja donosi smrt čovječanstvu, a u polovici ljudske povijesti s puninom vremena i u milosnom vremenu, kairosu imamo Mariju koja daruje svijetu Spasitelja s Crkvom. To je ta teodrama i antropodrama u ljudskoj povijesti što će se odvijati do eshatona.
Bog je ženi Evi rekao da će imati mnogo muka u trudnoći i da će u mukama svoju djecu rađati. Mužu će je tjerati žudnja koju ne treba u toj bračnoj zajednici s blagoslovom prasakramenta ženidbe tumačiti kao grijeh, a on će biti gospodar, glava bračne i obiteljske zajednice. Ova žudnja je Božji dar koji služi čovječanstvu za prokreaciju, a on se može i izokrenuti u više putenih pohota i požuda kako unutar braka, obitelji, tako i izvan bračne i obiteljske zajednice.
Konačno, Bog je i čovjeku Adamu kroz obračun progovorio. Najprije ga podsjeća na svoju zabranu u svezi s plodovima sa Stabla u sredini Raja, koje je on jeo kada mu je žena dala, a potom proklinje Zemlju od koje će se hraniti kruhom i poljskim raslinjem s trudom i znojem svoga lica sve dok ne umre i vrati se u zemlju. Onda opet podsjeća da je od Zemlje uzet i da je prah, te da će se u prah vratiti. Evo biblijskog navoda: “U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.” (Post 3,19). Mi imamo na Čistu srijedu – Pepelnicu obred pepeljanja kada svećenik posipljući pepeo po glavi ili rišući pepelom križ na čelu izgovara ove riječi: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“
Ovdje je ukratko, ali izvrsno, ispripovijedan ljudski život na ovome svijetu od majčine utrobe, do rođenja i kroza životne nevolje do groba. Najprije se čovjeku predstavlja svetinja nad svetinjama – Raj, gdje je Bog, zatim njegovi zakoni koji vrednuju ljepotu čovjeka i žene, tijela i duha, potom svemira, a kada ih je čovjek prekršio, onda ga je Bog istjerao iz Edenskoga vrta i “nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da stražare nad stazom što vodi k Stablu života“ (Post 3,24) i našao se odjeven Božjom odjećom i znanjem razlikovanja dobra i zla, potom otkrivaju sve darovane sposobnosti muškarca i žene, najprije sposobnosti za rađanje novih potomaka i to u bračnom okrilju muškarca i žene, te u nenadomjestivom obiteljskom zajedništvu, a onda su uvidjeli mogućnost obrade zemlje koja će rađati i sočnim plodovima unatoč tvrdoći, korovu, a po brdima i dolinama igrat će se telad, kozlići i janjci, rast će vinogradi i ostalo što će služiti ljudskome rodu za održavanje života. Čovjek “je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi“ (Ps 1,3).
don Ilija Drmić
Pozdravljam i cijenim don Iliju i pozdravljam ovu inicijativu portala koji objavljuje ovakve duhovne kolumne. Pratim svakako