U Knjizi proroka Ezekiela (Ez 37,1-14) nalazi se vrlo zanimljiva usporedba, gotovo nevjerojatna i nesvakidašnja, a naslovljena je kao prispodoba sa suhim kostima što se nalaze u nekoj dolini u Izraelu. Prorok u Babilonskom sužanjstvu (rođen 622. pr. Kr., djeluje od 592. do 570. god.) govori vrlo snažno kako se na nj spustila ruka Gospodnja i kako ga Bog “u svom duhu“ dovede u tu dolinu što bijaše bila puna ljudskih posve suhih kostiju kojih je bilo veoma mnogo.
Nakon što ga je doveo u tu strahobnu dolinu s kostima, on ga je njome i proveo, a kada je sve to vidio i doživio, te u svoju svijest utisnuo ovu sliku kostiju, Bog je s njime započeo razgovor, zapravo u prorokovoj svijesti odvija se silna muka ratnih drama koje su pokosile, satrle, zgazile, pomeljavile toliko vojnika čija su se tijela pretvorila u prah i pepeo i čija se krv isušila i postala također prah, a sve se to u samome početku odvijalo u silnim krikovima i tijekom raspadanja tjelesa uza jake i zagušljive smrdljive zadahe dok se sve nije pretvorilo u pepeo i dok nije nastala prava utiha nakon čega su ostale samo kosti, suhe beživotne kosti, a sve što je držalo te kosti u cjelini ljudskih likova splasnulo je i postala mrtva tvar, zemlja od koje je satkano ljudsko tijelo.
Kako je otpočeo dijalog između Boga i proroka Ezekiela? Vrlo teškim pitanjem s kojim se i mi susrećemo u svome današnjem životu, bilo da ga sami sebi postavljamo ili da nas netko drugi pita kada se nalazimo nad otvorenim grobom u kojemu vidimo ogoljele lubanje i ostale suhe kosti nedavnih ili davnih pokojnika. A to pitanje glasi: “Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?” Odnosno: Mogu li oživjeti ove kosti i ono strunulo tijelo postati novo preobraženo tijelo za život vječni? Prorok je u dubokoj poniznosti vjere, kao i mi, i u svome neznanju, kao i mi, o tim silnim kozmičkim preobrazbama koje su granične između Zemlje i Neba, između vidljivoga i nevidljivoga svijeta, između imanencije i transcendencije, između opipljivoga i neopipljivoga, između znanja i neznanja s vjerom, između neznanja, znanja i nevjere… odgovorio: “Jahve Gospode, to samo ti znaš!” Mi se ne usuđujemo u količini svoga ljudskoga znanja/neznanja išta reći, jer što god bismo rekli, ne bismo bili sigurni da je to istina, te nam ostaje samo govor u duhu vjere, pa što god bilo, a inače dobro je i utješno je da možemo živjeti do volje Božje, jer život nam je uvijek velika pojava u ovome kozmosu i u nj se ne usudimo dirati ni znanjem ni neznanjem, ni vjerom ni nevjerom… Prorok je toga bio svjestan, pa je vrlo lijepo odgovorio, a tako i mi kažemo: Bože, to ti samo znaš. Čovjek je, veliki i sveznani Bože, u tvome svijetu i s tvojim znanjem i tvojim darom vjere, nade i ljubavi.
Poslije ovoga razgovora Boga i proroka, koji je bio u mislima veoma dugačak, gotovo beskrajan i trajan, prorok dobiva neobičnu zadaću koja produljuje ljudsku nevolju i agoniju znanja/neznanja s vjerom, a taj proročki zadatak, skoro strogo ljudski gledano paradoksalan glasi: “Prorokuj ovim kostima i reci im: ‘O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!’ Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: ‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete! Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Jahve’!” (Ez 37,4-6).
Koja snaga govora u ovih nekoliko misaono snažnih rečenica i koja poruka o životu poslije ovoga zemaljskoga života s krvoprolićima u ratovima i sličnim ljudskim sukobima nabijenima čistom mržnjom u pojedincima i skupinama, koja ide dotle da sve zatre, da sve pokolje, da sve ubije, da sve uništi, da sve pokvari, pobrka što nije na strani njihovoj. Kakva je i koja je to zla sila? Svakako, ona koja se udaljila od svoga Stvoritelja, okrenula mu leđa i misli i djeluje po svome mimo Boga. Toga zloga ima i u onima koji su s Bogom ali oni ga suzbijaju svojom trajnom opredijeljenošću života s Bogom i za Boga. To je onaj “trn u tijelu, anđeo Sotonin“ o kojem zbori sv. Pavao (2 Kor 12,7), što stalno bode zbog toga što ostajemo na putu Božjem i putu njegove ljubavi i dobrote, a on bi htio da se odreknemo Boga, a pristanemo uza Sotonu. Sveci su veliki zato što su nadvladali “Sotonin trn“ u sebi, a svi koji kadno kada malo popuste i vragu dopuste da djeluje u njihovu životu, moraju se ispovijedati i kajati za slabosti, propuste, grijehe. Nema čovjeka bez ovoga “trna“, ali jedni su posve pristali na tu logiku života, a drugi se bore do kraja života protiv te logike.
Prorok je pristao na proročki govor i nagovor nad dolinom punoj suhih kostiju. Nakon nekoliko njegovih proročkih misli izgovorenih tim kostima, kosti su se počele pribirati, nastalo je šuškanje, komešanje i pomicanje, u tili čas otpočelo je narastanje mesa sa žilama i krvlju po kostima, narastanje kože, što znači da se život vratio u njih, ali domalo i duh je ušao u ta tijela nakon što je ovako prorokovao: “Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!” I poslije toga sva ta uskrsla tjelesa stadoše živa na svoje noge, obradovaše se, progovoriše, prohodaše… Ustade sav narod u Izraelu koji je nakon mnogih bitaka, bojeva, ratova, progonstava, poput onoga pedesetogodišnjega u Babilon (586.-537. pr. Kr.) u beznađu govorio: “Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!“
Prorok Ezekiel u ime Božje naviješta nadu i vjeru da će Gospod otvoriti njihove grobove, izvesti sve iz tih rasutih gropčića, grobova i grobišta, te sabrati ih žive, oživljene u jednoj jedincatoj Zemlji Izraelovoj! To je propovijed u Babilonu gdje su Izraelci proboravili 50 godina sužanjstva i imali viđenje povratka u vlastitu domovinu iz koje su izagnani. Tu se uključuje i 400 godina i više robovanja u Egiptu, kao i sve slične zgode i nezgode njihova osobnoga i zajedničkoga života sa svim nevoljama kroz koje su prolazili preko ovoga ili onoga mora, napose preko Crvenoga mora, u Zemlju slobode. I tada će svi spoznati da je Bog moćan otvoriti grobove njihove/naše i sve njih/nas izvesti iz naših grobova, gdje god da jesu, i svoj duh udahnut će u nas da oživimo i dovest će nas u našu Zemlju, koja nadilazi ovu zemlju zemaljsku i znat ćemo svi da je to djelo Božje. Ovdje misao o Ezekijelovoj zemlji, očito, prerasta u opće značenje zemlje i domovine svih naroda na ovome svijetu, pa tako i na naše zemlje i domovine.
U ovoj alegorijskoj zgodi iz Ezekielove vizije imamo utjehu kada se naši raseliše na sve strane svijeta ove zemlje, a naša se ognjišta opustošiše i nada nam se gasi i trni. No, mi ćemo se svi okupiti u jednoj jedincatoj Zemlji i jednoj jedincatoj Domovini sa svim ustrojem savršenstva i imanjštine, baštine, bogatstva, ako je svojim životom zaslužimo, i tu ćemo slaviti život i hvaliti svoga Boga. Sv. Pavao veli: “Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom, kojom ima moć sve sebi podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.“ (Fil 3,20-21). Ovdje se vidi ta snaga preobrazbe “bijednoga tijela“ u “slavno tijelo“, suhih kostiju u nova tijela i nove životom prožete dotadašnje suhe kosti, koje nikada više neće biti “posve suhe kosti“.
don Ilija Drmić
