Ljudi su uvijek ginuli u ratovima, kojih je tijekom povijesti bilo vrlo mnogo, a uvijek su opisivani kao najnedruštvenije društvene pojave. Prema nekim okvirnim statističkim brojkama u 10 najkrvavijih ratova u ljudskoj povijesti smrt je pokosila između 158 i 284 milijuna ljudi, a u 20 najkrvavijih ratova smrt je odnijela između 177 i 344 milijuna poginulih, ubijenih, masakriranih, te osoba koje su umrle u ratu zbog bolesti, gladi, genocida…
Neki od ratova opisani su u Bibliji. Ovdje donosimo ukratko ispripovijedane činjenice o ratu između nesemitskoga naroda Filistejaca i semitskoga naroda Izraelaca. Filistejci (hebrejski Pilištim, od njih i ime Palestina) bili su najprije kulturno i politički jači od Kanaanaca i Izraelaca. Saul i David su Izraelce oslobodili filistejskoga ratnoga pritiska.
U izvješću se jednostavno kaže da su “u ono vrijeme“ Filistejci skupili vojsku i krenuli protiv Izraela. Izraelci su izišli pred njih i utaborili su se kod Eben Haezera, a Filistejci su podigli tabor kod Afeka. Najprije su se Filistejci svrstali u bojni red, te je nastala žestoka bitka između njih i Izraelaca. U ovome boju Filistejci su bili jači od Izraelaca, te u tome ratnom okršaju poginulo je oko četiri tisuće ratnika na otvorenu polju.
Nakon povratka gubitničke vojske u tabor, pitahu se izraelske starješine o tome zašto je Bog dopustio da Filistejci u tom boju pobijede. Zaključili su da im je nedostajao Kovčeg saveza, pa su odlučili poći u Šilo po taj Kovčeg saveza da bude kod njih i da ih spasi od neprijatelja Filistejaca. Otišli su neki ljudi po Kovčeg, a kao pratioci ovoga Kovčega bili su Elijevi sinovi Hofni i Pinhas. Donesavši Kovčeg u tabor, sav je narod izraelski snažnim glasom pozdravio Kovčeg u kojem su dvije ploče Dekaloga, Aronov štap i zdjela màne. Filistejci su se prepali toga jakoga glasa naroda što im je dalo naslutiti da je među njih donesen Kovčeg od čega ih je obuzeo strah i govorili su: “Bog je došao u tabor! (…). Jao nama! (…). Tko će nas izbaviti iz ruke toga silnog Boga? To je onaj koji je udario Egipat svakojakim nevoljama.“ Junačili su se i hrabrili filistejski vojnici da ne pali u ruke Hebrejima. Potom su Filistejci zametnuli bitku u kojoj je smrtno stradalo trideset tisuća izraelskih pješaka, a Kovčeg Božji je bio otet od Izraelaca, te oba Elijeva sina, Hofni i Pinhas, smrtno su stradala. (1 Sam 4,1-11).
Kad je po jednome Benjaminovcu stigla vijest u Šilo o ovoj izgubljenoj bitki, zatim o smrti toliko vojnika i dvojice uglednika, Hofnija i Pinhasa, kao i o otetom Kovčegu, i kada ju je čuo devedeset i osmogodišnji sudac i starac Eli, koji je sjedio na stolici pokraj vatre, te pri samome spomenu Kovčega Božjega, on je pao sa stolice slomivši vrat i potom odmah umro. (1 Sam 4,12-18).
Ovom zgodom zbio se još i ovaj događaj, a to je da se trudna Pinhasova žena, čuvši vijest o otetom Kovčegu, o pogibiji muža Pinhasa i o smrti svekra Elija, najednom je rodila djetešce čega nije bila svjesna jer je i ona bila na samrti. Prisutne žene su joj rekle da je rodila živo dijete, i to sina, kojemu je nadjenula ime Ikabod govoreći: “Otišla je slava od Izraela.” Umirući mislila je na oteti Kovčeg Božji, na pokojne: svekra i muža, a zacijelo i na sve poginule Izraelce. (1 Sam 4,19-22).
Koliko ovakvih opisa imamo u našoj povijesti u kojima je riječ o bitkama, smrtima vojnika, o nepravdama i mnogim drugim detaljima što su sastavnica ratnih anticivilizacijskih okršaja. Ova trudnica je od tužnih vijesti s bojišnice pala, rodila i nadjenula ime svome djetetu, te preminula. Ona je pietà, samilosna, sućutna. Smrt je i nju i njezina svekra, izraelskoga četrdesestogodišnjega suca u Izraelu Elija pokosila u tili čas. Samo je bila dostatna jedna teška i tužna riječi koja se odnosila na oteti i obeščašćeni, profanizirani Kovčeg saveza s Bogom i na smrti tolikih vojnika, a među njima Elijeva dva sina, od kojih je Pinhas i muž ove Elijeve nevjeste. Samo jedna tužna vijest kao strijela s nebesa zabijena u srce rastavlja čovjeka od njegova duha i duše, te mu tijelo ostavlja zemlji, a dušu Bog uzima k sebi u nebeske prostore.
Tjelesa onih poubijanih vojnika od trideset i četiri tisuće, među kojima su i tjelesa dvojice braće Hofnija i Pinhasa, valjalo je poslije smrti pokopati u improvizirane grobove ili jednostavno u zemlju kao jedan grob ili više svojevrsnih grobova… Mi inače imamo uređena groblja i grobnice gdje pokapamo tjelesa svojih dragih pokojnika i na tim mjestima se sastajemo paleći svijeće i izgovarajući iskrene molitve Bogu za sve one pokojnike s kojima smo povezani životnim nitima, ali u taj široki krug naših molitava ulaze i svi ostali pokojnici. Takav ljudski i vjernički stav je bio i u tim davnim vremenima, što je izraz našega suosjećanja s onima koji su ubijeni i s onima koji su ostali živjeti poslije tih pokojnika. Osim toga, taj pijetet prema pokojnicima očituje uvijek i našu vjeru u uskrsnuće.
don Ilija Drmić
