Marko Dumančić (26) svoj rodni Kupres nedavno je zamijenio velikim New Yorkom. Kako smo već pisali, primljen je na prestižnu glazbenu i dramsku akademiju na newyorškom Broadwayu – ‘The American Musical and Dramatic Academy (AMDA)’.
Postigao je ono što je želio svim srcem, napravio ogroman korak i jednostavno odlučio slijediti svoje snove. U tome su mu pomogli i njegovi Kuprešaci.
Naime, iako je dobio određena sredstva, nedostajalo mu još novca kako bi mogao platiti školarinu, zbog čega je pokrenuta crowdfunding kampanja, a svoje veliko srce pokazali su i njegovi Kuprešaci koji su organizirali humanitarni koncert na kojem su se prikupljala sredstva za Markovu školarinu.
-Definitivno sam zadovoljan kampanjom. Iskreno, nisam ni očekivao da će biti toliki odaziv i da će me toliko ljudi podržati. Hvala Bogu, priča se širila i odjeknula i samo zahvaljujući tome sam sada ovdje. Kampanja je još aktivna jer polako dolazi i druga godina, a živjeti ovdje, kada usporedimo s našim krajevima, jako je skupo. Još jednom bih, ovom prilikom, htio zahvaliti svima koji su postali dio moje priče i pomogli mi ostvariti snove, govori nam Marko na početku razgovora.
– U New York sam stigao 13. listopada, svega par dana prije početka predavanja na akademiji. Iskreno, bio sam u šoku, i cijelim putem, dok sam bio u avionu, i kada sam sletio, nisam mogao vjerovati da sam napravio tako veliki korak i odlučio otići u New York. Razne emocije su me prolazile dok sam se vozio sa aerodroma prema domu u kojem sam smješten. Prelijevali su se strah od nepoznatoga, nesigurnosti, a opet i uzbuđenje i sreća jer sam u New Yorku, nevjerojatnom gradu u kojem ću napredovati u onome što istinski volim: mjuzikli. Sve je bilo novo, kao da sam na drugoj planeti, na drugom svijetu. Upoznavao sam polako okruženje, akademiju, obilazio plesne trgovine u kojima sam kupio sve što je trebalo za novi početak, priča nam ovaj 26-godišnjak.
Ipak, kako kaže, trebalo mu je vremena da sve sjedne na svoje mjesto.
-Prva dva, tri tjedna su mi bila najteža, radi cjelokupne prilagodbe, jezične barijere, intenzivnog programa… privikavanje na sve novo, novi ljudi, novi način obrazovanja. Trebalo mi je vremena da sve nekako sjedne na svoje mjesto. Nakon dva mjeseca sam se već “uhodao” pa je definitivno lakše, dodaje.
No, najvažnije, akademija je ispunila sva njegova očekivanja, a i oduševljen je profesorima i načinu na koji pristupaju studentima.
-Intenzivno se radi na svim područjima od glume, plesa i pjevanja. U samo prvih tjedana dana sam naučio toliko toga da je nevjerojatno kada pogledaš koliki napredak ostvariš u samo par tjedana. Profesori su odlični, pristupačni, i predivno je vidjeti da su oni tu radi nas, a ne mi radi njih. Otvoreni, srčani, željni pomoći i prenijeti svo znanje koje imaju kako bi nas što bolje pripremili za budućnost. Smještaj je pravi studentski, malena sobica, u kojoj prespavam i učim kada imam vremena. Uz intenzivan i gust raspored na akademiji i ne provodim nešto previše vremena u sobi. Pozitivna je stvar što sam dobio jednokrevetnu sobu i imam sobu za sebe, što mogu zahvaliti svojoj visini, objašnjava nam ovaj mladić koji iza sebe ima težak put.
Marko je rano ostao bez oba roditelja, a morao se skrbiti i za sestru…. U samo nekoliko godina, oba su mu djeda umrla od raka. Jedan za drugim, u samo godinu dana, svoju bitku s bolešću su izgubili i njegovi roditelji. Sestra i on postali su siročad.
Tugu je izliječio kroz nastupe, mjuzikle…Kada se njegova sestra udala u kolovozu 2020., Marko je shvatio da je vrijeme da uzme život u svoje ruke.
No, napuštanje rodnog mjesta teško mu je palo.
-Bilo je veoma emotivno, teško, iako u trenutku nisam bio svjestan, sve dok nisam došao u New York. Napustiti sestru, malenog, tek, rođenog nećaka, obitelj, prijatelje, i zatvoriti jedno lijepo poglavlje života, nije baš jednostavno. Ni sam ne znam od kuda mi snaga i hrabrost za napraviti ovakav korak. Fale mi iz dana u dan, i često se moram podsjećati zašto sam ovdje i biti zahvalan za priliku koju sam dobio, govori nam.
No, da svuda ima dobrih ljudi koji čine dom, svjedoči i primjer Marka.
-U hrvatskoj zajednici sam upoznao jednu obitelj koja se također preziva Dumančić, kao i ja. Pozvali su me za Dan zahvalnosti kod njih na večeru, i osjećao sam se kao dio obitelji. Nevjerojatni ljudi! Našli su me slučajno na Instagramu, jer imaju sina Marka, prišli mi u crkvi, upoznali se i sada su tu za mene što god mi treba.
Da su malena dobročinstva velika za one koji ih dobivaju u pravi trenutak, govori i još jedan susret kojeg je Marko doživio u Hrvatskoj župi Sv. Ćirila i Metoda, gdje svake nedjelje ide na misu i gdje je upoznao dosta Hrvata.
– Prijateljica i ja smo pomagali u župi čistiti kuhinju s časnim sestrama koje žive u zajednici. U pauzi su nas pozvale da ručamo s njima, i to čak grah – napokon nešto domaće i na “kašiku” rekli bi naši. Pitala me časna odakle dolazim, i ja kažem da sam s Kupresa. Ona mi tada ispriča kako je slušala svjedočanstvo jednog dečka s Kupresa koji je ostao bez roditelja, i ispostavi se da sam to ja. Vidjeli su da imam kaput koji sam ponio za zimu, ali one su znale da nije dovoljno topao za newyorške zime. Sutradan, kada sam došao na misu, rekle su mi da mi žele kupiti pravu jaknu i prave zimske cipele, i da je to dar od župnika i njih za Božić, oduševljeno nam priča Marko, sretan što je i daleko od rodnog kraja našao dobre ljude koji čine ono što i njegovi Kuprešaci. Jednostavno, tu su za njega.
Također, Marko je i na akademiji stekao prijateljstva.
– Imam grupu od deset ljudi s kojima slušam predavanja i s kojima sam se sprijateljio, iako su relativno mlađi od mene. Akademiju također pohađa i moja prijateljica iz Zagreba tako da je definitivno lakše kada imaš nekoga svoga u blizini i kada ponekad možeš pričati na hrvatskom jeziku.
Što se tiče izlazaka, Marko nam govori da zasad ponekad ode s društvom u bar. Ali, naravno, najdraže su mu predstave.
-Akademija nam povremeno omogući besplatne karte za broadwayske predstave i mjuzikle koje definitivno odem pogledati. Nevjerojatno iskustvo i doživljaj, neopisivo. Iz dana u dan otkrivam grad, moćan je, nevjerojatan. Za sada nisam iskusio neka neugodna iskustva. Tužno je vidjeti veliki broj prosjaka koji spavaju na ulici. Skupo je živjeti u New Yorku, pogotovo ako si internacionalni student, što ima svoje prednosti i mane. Pozitivno me iznenadila njihova strast i upornost te predanost poslu, što mogu reći iz kuta umjetnosti i kazališta, dodaje.
Kada je riječ o korona mjerama, cijepljenje je bilo jedno od obaveznih stavki koje je morao ispuniti kako bi došao na akademiju. Pored toga, cijelo vrijeme imaju maske, bilo da pjevaju, plešu ili glume…
– Svaka dva tjedna se moramo testirati na akademiji kako bi kontrolirali broj zaraženih. Bilo da idem u kazaliste ili da želim sjesti u restoran, moram pokazati svoju osobnu iskaznicu i potvrdu o cijepljenju. U određenim prostorima, ukoliko si cijepljen, ne trebaš nositi masku. Relativno su strogi po pitanju mjera, i moramo ih se pridržavati, napominje Marko.
Bez obzira na sve poteškoće, prezadovoljan je. Polako, ali sigurno, njegova priča teče, snovi se ispunjavaju. Povratak kući će sad zasad pričekati, a prvi Božić u New Yorku provest će kod jedne hrvatske obitelji. I, naravno, ići će na misu u hrvatsku župu.
