Bog je prije vjekova i svjetova izišao iz sebe, rodivši se kao Logos/Λόγος, Riječ (um, govor, smisao, načelo, zakon, nauk…), Riječ od Oca, koji je stao sebi nasuprot, a potom je sve stvorio, a čovjek mu je prema Logosu i po Duhu Svetome nastao na Zemlji. Na toj Zemlji, u Svetoj Zemlji Sin Božji Logos začet je po Duhu Svetome, i to u utrobi Marijinoj, te je rođen kao svaki čovjek, ali sada stoji nasuprot Bogu Ocu i Duhu Svetome kao Sin Božji i Sin Čovječji. Znači, Bog se pojavio kao Logos, Riječ, i kao Duh Sveti, a potom je sve stvoreno i stao je u liku čovjeka, rođena od Marije, a začeta po Duhu Svetome, nasuprot Ocu od kojega sve postaje i po kojemu sve opstoji u ovostranosti – imanenciji i onostranosti – transcendenciji. Jedan je Bog u tri svoja djelatna Lika, a jedan je od ta tri Lika i Sin Božji po kojemu je stvoren čovjek kao vrhovno biće svijeta unutar kozmosa.
Sv. Ivan Evanđelist doslovno pjeva u svome veličanstvenom himnu o preegzistentnom Kristu, tj. Kristu koji je Druga Božanska Osoba i koji je rođen prije svega stvorenoga, prije nego je išta postalo. On je rođen od Boga Oca kao Riječ, Logos po kojoj će Bog stvoriti ovaj vidljivi svijet i sve u njemu, a kruna stvaranja bit će čovjek koji je slika Božja, kako stoji na početku Knjige Postanka. Stoga će i Krist biti u liku Čovjeka. Znači na ovome stvorenome svijetu susrest će se Bog u rođenoj Drugoj Božanskoj Osobi Isusu Kristu i stvoreni Čovjek, biće koje je slavom i čašću ovjenčano kako stoji u Psalmu 8. Krist je čovjeku u svemu sličan osim u grijehu. On ima božansku i ljudsku narav, božansku i ljudsku volju, a čovjek ima svoju ljudsku narav i svoju ljudsku volju. Posve je pripremljen za život na Zemlji. Date su mu ograničene mogućnosti rasta u duhu i spoznavanja svijeta i Stvoritelja svega stvorenoga i vidljivoga. Budući da svaki novi čovjek u vremenskoj i povijesnoj susljednosti ima moć pribiranja spoznajnih činjenica prijašnjih ljudi i vremena, te njihovih raščlambi i korištenja, kao i moć nadograđivanja novih iznašašća na ona prijašnja ili posve novih na koja će se nadograđivati pronalasci i otkrića opet onih budućih stanovnika ovoga svijeta, čovjek time pokazuje ugrađenu moć vladanja i življenja u ovome svijetu koji ga po svemu nadilazi, ali on svojim intelektom i sustvaralaštvom nadilazi svijet, što pokazuje rastuća tehnika nastala na temelju misaonosti i materijala u ovome svijetu, odnosno ovome planetu Zemlji koju treba sebi podložiti i sve na njoj podvrgnuti svojim potrebama.
Apostol i evanđelist Ivan mnogo je naučio od Krista, i to stavlja u svoje Evanđelje, počevši od svoga prologa, koji jasno doziva u svijest fenomen Riječi, Logosa o kome su razmišljali i poganski filozofi, napose oni grčki, kojima je filozofija bila bliža nego drugim narodima. U čovjekovu stvorenome mozgu postoji Božji darovani Logos, Riječ, Duh i Duša, što se odvaja od njega i kroz govor materijalizira, posve se ostvaruje, postaje s/tvarnost. Najprije je umnost, potom tvarnost, a i umnost i tvarnost su istinska stvarnost koju svaki čovjek doživljava. Iz te umnosti niče misao o Bogu, rađa se vjera kao Božji dar i u toj vjeri događa se prihvaćanje Božanske Objave u Kristu Isusu Životu i Svjetlu, što zapisuje sv. Ivan na ovaj način u svome Proslovu. Oni koji prihvate ovu Objavu imaju mogućnost postati djecom Božjom, i primaju od njegove punine “milost na milost“, a koji to ne prihvate, ne mogu ga ni upoznati niti ga zavoljeti i s njime živjeti gledajući mu sjaj i slavu, punoću milosti i istine. U velikoj su opasnosti da postanu začinjavci zla, te skupa sa svima stvaraju kaos, nered u ovome svijetu.
Ovdje spominje Preteču Ivana i Proroka na orisnici dvaju Saveza – Staroga i Novoga, koji je posvjedočio za Svjetlo, i to svojim pokazivanjem na ušatorenoga, utjelovljenoga, uvremenovljenoga, upoviješćenoga Krista, a ne kao starozavjetni proroci nagovješćivanjem, što je također vrlo bitno za sve koji su rođeni u Kristu.
Uz Ivana spomenut je i starozavjetni Mojsije po kojemu je Bog izveo svoj narod iz ropstva na slobodu i dao mu Deset Božjih zapovijedi, Dekalog, kao i usustavljenje religijskoga i vjerskoga života, odnosno uopće društvenih oblika ponašanja. Ipak Bog u svome Sinu daruje ljudima milost i istinu, a Božji sin je Jedinorođenac koji je Oca vidio jer je jedno s Ocem u Duhu Svetome.
Nastavimo dalje razmišljati u duhu Evanđelja po Luki. Anđeo zna sve ovo jer prenosi volju i misao Božju. Čak zna i to da je Marijina rođakinja iz Ain Karema nerotkinjom prozvana Elizabeta u svojoj starosti začela prije šest mjeseci sina sa svojim vremešnim mužem Zaharijom, i to načinom kojim je Bog ljude obdario. I dodao je anđeo Gabrijel da Bogu ništa nije nemoguće, a čovjeku je moguće samo u Bogu i na temelju njegova stvorenoga svijeta.
Poslije ovoga razgovora s Gabrijelom Marija je odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Izgovorivši ove riječi, anđeo je otišao od nje, vratio se svome Bogu, u nebo.
Luka je ovo svoje izvješće napisao u obliku dijaloga, u kojem imamo dvoje sugovornika: anđela/arkanđela Gabrijela i Mariju, zatim tri anđelove rečenice (pozdrav, navještaj da će začeti Sina Božjega i da će se to zbiti po Duhu Svetome, te obavijest o trudnoći Elizabetinoj s mužem Zaharijom) i dva Marijina odgovora (pitanje i pristanak).
Uza sve ono što je rečeno o začeću, trudnoći i rođenju, kao i odlasku na popis pučanstva, konačno imamo iskaz o rođenju. Naime, za vrijeme svoga boravka u Betlehemu i okolici, gdje su došli u svoje smjestište među pastirima hramskih stada, navršilo se Mariji vrijeme za porod svoga Djetešca prvorođenca. I porodila ga je, povila ga, položila u jasle, zato što nije bilo mjesta u gradu Betlehemu za Josipa i trudnicu Mariju, gdje su ga najprije tražili radi boljih uvjeta (usp. Lk 2,6-7).
Luka opisuje zbivanja nakon rođenja Isusova, a tu je pohod pastira Novorođenčetu, koji su bili na tome području sa svojim stadima noću i danju. Njih je anđeo Gospodnji pohodio, zbunjene i preplašene ohrabrio, te im objavio blagovijest, radost za njih, za sav narod i sve ljude ovoga svijeta. A ta radosna blagovijest jest rođenje u Davidovu gradu Spasitelja, Krista Gospodina. Upućuje ih anđeo da odu do špilje gdje je postavljeno u jaslama povijeno Novorođenče. I u taj čas pridružila se ovome glasniku Božjem silna vojska nebeskih anđela hvaleći i slaveći Boga ovim riječima: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ Anđeli su se vratili na nebo, zašli u nebeske visine, a pastiri su jedan drugoga poticali ovim riječima: “Hajdemo, dakle, do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.“ I stigli su žurno do betlehemske špilje, gdje su pronašli Mariju, Josipa i Novorođenče kako leži povijeno u jaslama. Tu su se radovali novome događaju rođenja Djetešca, o kojemu su čuli mnoge riječi i ispripovijedali ih svima s kojima su se susretali, te su se svi divili novorođenome Kralju. Marija je sjedeći i klečeći pokraj Djetešca razmišljala u svome umu i srcu o svemu što je čula u razdoblju od navještenja u Nazaretu i do rođenja u Betlehemu, gdje su bili pastiri sa svojim stadima. Pastiri su se vratili u svoje špilje hvaleći i slaveći Boga i divili su se svemu što su čuli o Isusu, novorođenome Kralju (usp. Lk 2,8-20).
Don Ilija Drmić
