Marijan Knezović, politički aktivist za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini na svojoj se Facebook stranici osvrnuo na dolazak prvog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, negatora zločina Armije BiH, na obljetnicu sjećanja na žrtvu Grada heroja – Vukovara.
Knezovićev osvrt prenosimo u cijelosti:
Tišina odzvanja. Žrtve su žive no samo u sjećanjima i na Nebesima. Hrvati su se jutros probudili s drugačijim osjećajem unutar sebe. Onim kojeg osjetimo jednom godišnje, svi u isto vrijeme, dok ostatak godine individualno ili kroz manje zajednice proživljavamo tuge i boli zbog zločina iz prošlosti.
Po Vukovaru se, na najteži dan u godini, u najtežim trenucima koletivnog žala, šeta čovjek koji aktivno skriva i štiti zločince koji su ubijali Hrvate. Između premijera Plenkovića i ministra Medveda, prema kojem inače imam poštovanje, uprijestolio se Šefik Džaferović, bošnjački član predsjedništva BiH. Prema informacijama koje privatno imam, državni vrh tvrdi kako ga nisu pozvali. To ih pak nije spriječilo da ga stave na vrh kolone, oslobode mu pristup cijelom državnom vrhu, da protokol staje samo da on pozira s vijencom, daje izjave svim medijima i dopuste mu da ukrade stvarnu patnju naših Vukovaraca i svih nas Hrvata zbog malo politikantske kozmetike.
Neupućeni koji su na malim ekranima pratili događaj mogli su pomisliti kako je Džaferović jedan od hrvatskih ministara ili generala – s obzirom na to koliko je često bio u kadru uz državni vrh. Dolazak je najavio još jučer i svi su sve znali. Džaferović je mogao doći kao privatna osoba i biti u koloni. Mogao je biti bliže majkama i udovicama. Djeci. Mogao je čuti i osjetiti njihovu patnju, pa bi ga ta patnja možda podsjetila na majke, udovice i djecu Grabovice, čije ubojice on itekako štiti. Možda je mogao osjetiti kako u Vukovaru i u Herceg Bosni žive isti Hrvati. Isti po krvi, isti po vjeri, isti po prkosu, isti po ponosu, isti po ljubavi, isti po oružju.
Možda je mogao osjetiti grižnju savjesti za sve zločine nad Hrvatima u kojima je direktno ili indirektno sudjelovao kad je već došao na mjesto hrvatske patnje. Možda bi vidio i mnoge vukovarske logoraše pa bi u njihovim očima prepoznao mračnu sjenu prošlosti. Istu kakvu nose svi oni koje je on zajedno s političkim vrhom tadašnjih Muslimana zatvorio u logore koji su bili gori i od afričkih. Možda bi se u njemu dogodio čovjek.
Ali, tako naše državno kvazivodstvo ne bi moglo ubrizgavati botox u svoje životopise tolerancije, mira i kozmopolitanizma. Džaferović se pozvao sam i odmah došao u prvi red. Jučer je isti čovjek, vukovarski predvodnik i janjičar Džaferović, ustvrdio kako Armija BiH nije imala masovne grobnice ni logore. Što će na to reći 14 444 Hrvata koji su bili u muslimanskim logorima? Pitam se je li itko od rođaka gospodina Radmana preživio strahote u bugojanskom logoru te ako jesu, pitam se kako se osjećaju dok gledaju svog rođaka kako šeta bok uz bok sivoj eminenciji rata u BiH i zaštitniku zločinaca koji Hrvatima na tjednoj bazi niječe i dokida ljudska prava.
Minimalno 4 napadača na WTC bili su pripadnici ABIH kojima su Džaferovićeve strukture dodijelile BH državljanstva. I ako sam izrekao nešto krivo, neka me tuži, jedva čekam na sudu pokazati dokumente CIA-e. Sjajnog čovjeka su pustili da danas u Vukovaru bude vrli pacifist dok od ožalošćenih rade lutke, a od Vukovara pozornicu za predstave. Naslikavaju se s osobom koja tvrdi kako je s prostora iste te Slavonije Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Ta “agresorska vojska” bila je sastavljena od mnogih koji su danas bili u Vukovaru. Iza Džaferovića. Uz svoje ožalošćene. I ponižene.
Žalosno je što smo u ovom kutku svijeta toliko skloni dopuštati da se od masovnih zločina i razaranja rade predstave za jeftino PR stimuliranje političara. Vukovar, Srebrenica, Jasenovac… To nisu mjesta koja treba koristiti kao monete za potkusurivanje. Potpuno je anticivilizacijski akumulirati međunarodni politički ugled mirotvorca preko tuđe žrtve, krvi, suza, znoja. Neka si plate reklamu na TV i ostave se mjesta u kojima je tišina gromoglasnija od buke.
Danas je Džaferović, huškač i zaštitnik ubojica Hrvata, u Gradu simbolu hrvatske patnje – dobio pozornicu da pred svijetom glumi mirotvorca. Jecaji i plač vukovarskih majki i udovica bili su popratni tonovi koji su se lagano topili rasprostirući se slavonskom ravnicom. Grad je živ. Osjećaji se mješaju. Budućnost dolazi. Nadajmo se, svjetlija za ožalošćene, a tamnija za zločince i njihove čuvare. Zločinci dolaze i odlaze. Politike se mijenjaju. Grad će se ujutro probuditi, opet. I biti jači, kao svaki put. Baš kao i njegov narod.
