Fascinatna životna priča mladića iz Posušja: Tomislav Lončar strastveni je navijač Hajduka, a unatoč teškoj bolesti ispunio je svoj san – završio je novinarstvo i piše o sportu

Rijetko se pruži prilika da jedan sportski novinar radi intervju s drugim. U takvoj zgodi našao se upravo potpisnik ovih redaka koji je razgovarao s kolegom Tomislavom Lončarom (25) iz Posušja u Bosni i Hercegovini.

“I što sad?”,  možda ste se na prvu zapitali.

No, Tomislavova priča je nesvakidašnja, „mirita“ mjesto u ‘Slobodnoj’. Vrijedi ga upoznati i poznavati. Iz njegovog primjera štošta se može naučiti. Nazvali smo Tomu, kako mu je nadimak, javio se i prihvatio iz prve, nije dvojio ni sekunde.

– Uhh, nisam baš naviknuo biti s ove strane mikrofona ha, ha – veli nam kroz smijeh.

– Nadam se kako ću biti dobar sugovornik.

I bio je. Više nego dobar, zanimljiv, razgovorljiv…

Iako već zvuči pomalo otrcano, fraza “život ga nije mazio”, u njegovom je slučaju velikim dijelom istina.

– Rođen sam kao “normalno dijete”, tako sam se i razvijao sve dok nisam imao godinu i po’ – počinje Tomo svoju priču.

– Ali… onda je moj razvoj odjednom usporio. Doktori su mi dijagnosticirali distrofiju mišića.

O čemu se točno radi?

– Najjednostavnije rečeno, to je nedostatak snage u mišićima, nisu se dovoljno razvili. Ali zapravo, moj slučaj nije klasičan primjer te bolesti. Tako da, u stvari, ja nemam pravu dijagnozu. Ni dan danas ne znaju točno što mi je. Sve osjećam i mogu pomaknuti, ali nedovoljno.

Zbog manjka snage, Tomislav je primoran kretati se u kolicima. No, ako ste pomislili da slijedi tužna priča o svim problemima s kojima se osobe s invaliditetom uobičajeno suočavaju – prevarili ste se. Lončar tvrdi da to na svojoj koži nije osjetio.

– Moja priča ni po čemu nije klasična, pa tako ni po tome. Nikada nisam doživio ruganje ili odbacivanje u društvu. Dapače, imam predobru ekipu koja je uvijek uz mene. Gdje god bi oni išli, nosili bi me sa sobom, na utakmice, u kafiće… Među njima nikad nisam osjetio da sam drugačiji.

Ipak, nekoliko stvari mu smeta, čini život ipak… težim.

– Naravno da većina objekata u gradu nema rampe za osobe u kolicima. Uvijek moram unaprijed istražiti gdje moću ući sam.

Na okupljanjima, primijeti Tomislav, tu i tamo, par čudnih pogleda.

– Naviknuo sam, ne smeta mi. Problem mi stvara taj prvi susret s ljudima koje tek upoznajem. Svima je potrebno neko vrijeme dok ne shvate da sam „u glavi“ kao i svi drugi, da samnom mogu normalno razgovarati o svemu. Prilaze mi oprezno i s određenom dozom žaljenja. Ali ja ne želim da me itko žali. Jedina razlika je što sam u kolicima, po svemu ostalom živim normalno!

Njegova prva i najveća ljubav u životu je sport. Nažalost, ne može igrati, ali zato prati – sve! Priznao je kako je ipak bilo nekih pokušaja…

– Dok sam bio mlađi pokušavao sam igrati nogomet s prijateljima. Bilo je tu svega, padanja iz kolica. Majka je „ludila“ zbog toga ha, ha.

Tomina „glava je u balunu“, od sporta nije htio odustati. Tražio je način kako ispuniti svoj san, baviti se onim što najviše voli. Tražio je i na koncu – pronašao!

– Nakon srednje škole sam odlučio postati sportski novinar! Zacrtao sam sebi da moram uspjeti. Upisao sam, stoga, novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Mostaru.

Kako su protekli studentski dani? Danas si prvostupnik novinarstva…

– Ni tamo nisam imao nikakvih problema. Svi profesori su mi izlazili u susret, dopustili mi da ispite odgovaram usmeno. Samo mi je žao što sam morao studirati izvanredno, teško bi mi bilo svaki dan putovati u Mostar. A ni majka Mira onda ne bi mogla biti sa mnom.

Tomislav je završio trogodišnji preddiplomski studij, obranio završni rad i sada je „bakalar“, prvostupnik.

– Često mi ljudi kažu da mi se dive kako sam nešto postigao uz sve ove teškoće. Ali, ja ne mislim da mi se treba diviti. Ja sam kao i svaka druga osoba koja zacrta cilj i naporno radi sve dok ga ne ostvari.

Što je slijedilo nakon diplome?

– Trebalo je pronaći neki posao. Prvo sam odradio pripravnički staž u Arena Sport Centru u Mostaru. Vodio sam njihove profile na društvenim mrežama i održao nekoliko press konferencija. Zatim sam jedno vrijeme radio na portalu posusje.info. Tamo sam puno naučio o poslu.

Prilika za ulazak u pravi radni odnos Lončaru se pružila na lokalnom Radio Posušju. Objeručke ju je prihvatio.

– Mogu reći da sam ovime ostvario svoj najveći dosadašnji cilj, a to je bio raditi u sportu – priznaje Tomo.

– Lijepo mi je na poslu, uređujem sportske vijesti za radio i portal. Uglavnom radim od kuće, ponekad odem na konferencije. Vijesti su većinom vezane za hercegovačke klubove i naše igrače.

S ovim poslom stižu i brojni kontakti. Jesi li već razgranao svoju mrežu?

– Što se tiče sportaša iz mog kraja, jesam. Dobar sam sa svima iz Posušja. Često se čujem sa Silvijem Begićem koji sada igra u ruskoj prvoj ligi. Veliki prijatelj mi je i vratar Zrinjskoga Luka Kukić. Upoznao sam i Mihaela Žapera, Tomislava Duku…

Napokon dolazimo do glavne teme. Na spomen Hajduka, glas mu je u čas živnuo, a jezik se „razvezao“. Bila boja mu je, kaže, pri srcu od kad zna za sebe. Novinarsko zvanje na koji trenutak je ostalo po strani, o Hajduku mu je, priznaje, teško govoriti objektivno.

– Ma ja sam fanatik, mogu to slobodno reći. Rodio sam se kao navijač, to je u meni. Nitko me nije „navukao“ na Hajduk. Otac ih simpatizira, ali ni izbliza kao ja.

U Hercegovini je i nemali broj Dinamovih navijača…

– U mom društvu nas pola voli Hajduk, a pola Dinamo. Stalno su tu prepirke i rasprave ha, ha.

Njegovo ime možda vam je poznato ako na društvenim mrežama pratite splitski klub. Gotovo da nema objave ispod koje nema Lončarovog komentara. Svojim dosjetkama, brzopoteznim analizama i šalama, nerijetko „pokupi“ dobar broj ‘lajkova’.

– Uhh, volim napisati svoje mišljenje ili odgovoriti na tuđe, pogotovo ako me netko „povuče za jezik“ – britak je Tomo za tipkovnicom. Strog, ali pravedan.

– Ljudi ne shvaćaju u potpunosti koliko meni Hajduk znači. Teško je to opisati riječima.

Je li ovo “ta sezona” u kojoj će Hajduk napokon doći do titule?

– Uvijek vjerujem da je, ali polako. Momčad se ove sezone tek mora posložiti. Puno je novih igrača došlo. Dajmo treneru vremena da uigra ekipu – objašnjava. Proradio je novinarski gen…

Nastavio je:

– Ne želim izletjeti s nekim prognozama, ali mislim da se imamo snage „potući“ i biti konkurentni do samog kraja. Volio bih da se napravi rezultat čim prije. Livaja je već prerastao HNL i strah me da ne ode.

Tko ti je najdraži iz trenutne momčadi?

– Ma, ja volim svakoga tko nosi Hajdukov dres. Ali, eto, mogu reći da mi je najdraži Kalinić. Strašno mi se sviđa i Ljubičić zbog svog inata, volim njegov stav na terenu.

Iz svega se da zaključiti kako ste na Poljudu zacijelo bili?

– Naravno, na utakmice idem kad god mogu. Korona me sada poremetila, pa i onaj nedavno odgođeni derbi s Dinamom, baš sam htio to doživjeti. Bio sam na zadnjoj prije nego je pandemija „zatvorila“ sve, protiv Gorice, nije prošlo dobro (Hajduk je poražen s 0:2, op. a.).

Koja vam je posebno ostala u sjećanju?

– Ona u Kupu 2013. godine protiv Solina. Kakva je to fešta bila… A tek na kraju – u dahu nam veli.

– Ostvario mi se san, upoznao sam Kalinića. Malo smo popričali i slikali se. Iznenadilo me koliko je skroman i susretljiv.

O Hajduku bismo mogli divaniti „do sutra“. Bijeli su mu omiljena tema. Optimizam kojim zrači čitav život usprkos svim teškoćama, sada kao da se prelio i na voljeni klub. Sretan je Tomo, nada se tituli, no ne usudi se to još izgovoriti. Usudio se zato upisati fakultet, završiti ga i postati sportski novinar.

– Ne treba se meni diviti – skroman je. Ponavljamo za kraj rečenicu s početka.

Ma, treba itekako – kažemo mi. Svima nam je za primjer. Zasukao je rukave, razbio sve barijere i uspio. Isto sada traži i od „svog“ Hajduka. Na dobrom su putu „bijeli“, na dugoj cesti koja vodi do ispunjenja ne samo Tominog, već i sna čitavog hajdučkog puka.

Najdraži igrač mu je Mario Pašalić

Tomislav nam je otkrio kako njegova soba izgleda kao „hram Hajduka“. Zidovi su prepuni uokvirenih Hajdukovih dresova. Ali jedan ipak ima posebno mjesto.

– Najdraži igrač Hajduka ikad mi je Mario Pašalić. Jednom sam tako napisao tekst o njemu i podijelio ga na Facebooku. Objava je nekako došla do njegove rodice koja je to pokazala Mariju. On je tada igrao za Milan i poslao mi je svoj dres s posvetom. Eno ga na zidu, očuvan i uokviren, ne bih ga dao ni za šta na svijetu.

Što se još može naći u tvojoj kolekciji?

– Poseban poklon dobio sam od svojih prijatelja za 18. rođendan. Uspjeli su mi nabaviti dres iz sezone 2013./14. s potpisima svih tadašnjih igrača. Onda su na Poljudu još igrali Pašalić, Kalinić, Maloča, Kouassi, Vršajević…

– Imam i Biukov dres koji je nosio na utakmici. Taj mi je također jedan od najdražih.

Posušje ima prvoligaša

Lončarov grad Posušje ima prvoligaša, odnosno premijerligaša, da budemo precizni. Opstanak u ligi bit će, kako sada stvari stoje, težak zadatak. Trenutno su pretposljednji iza njih je samo Radnik iz Bijeljine.

– Uhh, bit će teško, ali vjerujem da će na kraju uspjeti. Novi smo klub u Premijer ligi i treba malo vremena za prilagodbu. Sada je pristiglo još nekoliko pojačanja za koja vjerujem da će se pokazati dobrima. Kažem, neće biti lako, ali to je klub iz mog grada i moram se nadati – zaključio je Lončar.

Najveći oslonac u životu mu je majka

Tomin najveći oslonac u životu njegova je majka Mira. Bez nje, kaže, ne bi mogao.

– Poseban je osjećaj imati Tomislava za sina. On je kao najmlađi u kući uvijek bio centar čitave obitelji. Svi smo tu za njega, podržavamo ga u svemu.

Svakoj majci za njezino dijete ništa nije teško…

– Od njegovog rođenja, moj život je posvećen njemu. Nikada to nisam smatrala teškoćom i žrtvom Dok je bi mlađi, bila sam s njim gotovo 24 sata, a sada je on već puno samostalniji. Danas, kada gledam u kakvu je osobu izrastao i što je sve postigao, zaplačem od sreće.

Tomo je svojim životom srušio sve barijere.

– Mnogi su mislili da on neće moći ni krenuti u školu, a on je završio fakultet i radi! Svaka majka je ponosna na svoje dijete, ali zamislite samo koliko sam ja na njega. Tomo je ponos naše obitelji. Ma, i više od toga! On je ponos cijelog sela!

Slobodna Dalmacija (Foto Ante Čizmić/Cropix)