Evanđelist Marko u odlomku svoga evanđelja naslovljenu Dolazak Sina Čovječjega (Mk 13,24-32; vidi i Mt 24,29-31, te Lk 21,25-28) govori da će o onim završnim danima i nakon određenih nevolja sunce pomrčati, a mjesec neće više svijetljeti, te će s neba padati zvijezde i sve će se sile nebeske poljuljati jer će popustiti zakoni što su ih držali u određenom skladu i gibanju nebeskome. U tome kozmičkom kaotičnom stanju ljudi će ugledati Sina Čovječjega koji se spušta na oblacima s nezamislivo velikom moći i slavom. On će razaslati svoje anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, tj. s četiri strane ovoga svijeta: jug – sjever, istok – zapad, i to s kraja zemlje do na kraj neba. Ovo je veličanstvena i nama teško zamisliva slika svemira u čijem se poljuljanome redu spušta Sin Božji među nas Božje sinove i kćeri s nakanom da nas spasi.
Planina se ogleda u jezeru, te vidimo nešto što je zemaljsko i nešto što je nebesko
Kod Mateja imamo ovakvu opisanu sliku pojavka znaka Sina Čovječjega na nebu. Naime, tada će proplakati sva ljudska plemena zemlje i ugledat će Sina Čovječjega koji dolazi na oblacima nebeskim s neopisivo velikom moći i slavom. On će razaslati svoje anđele s velikom i prodornom trubljom da se saberu svi izabranici s četiri vjetra i s jednoga kraja neba do drugoga (usp. Mt 24,30-31).
U navedenom Markovu odlomku imamo utkane misli teksta iz Danijelove knjige. Pogledajmo ga u cijelosti: “Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.“ (Dn 7,13-14). Također postoje u istome odlomku Markova evanđelja misaoni tragovi objave iz Ponovljenoga zakona, gdje se veli da će Bog vratiti izgnanike, smilovat će se i opet će ih sve sabrati iz svih naroda s kraja svijeta među koje su raspršeni s Božjim prijekornim dopuštenjem (usp. Pnz 30,3-4), te pjesnički rečeno bit će sabrani tom zgodom o dolasku Sina Božjega sa sva četiri vjetra, sa sve četiri strane svijeta gdje su bili raspršeni u nevjeri svojoj (usp. Zah 2,10-17).
Dalje, Isus kratko govori o povezanosti biljnoga svijeta i čovjeka ističući da se od smokve trebamo naučiti, jer kod nje imamo uočljivu pojavu smrzavanja u hladnim zimskim danima, a potom pojavkom proljeća omekšavaju grane i počinje polako rasti i lišće. Promatrajući taj početak bujanja i rasta zaključujemo da je minula zima i da je blizu novo godišnje doba, a to je proljeće, pramaljeće koje budi i biljni i životinjski svijet, pa i čovjeka koji je iznad ta dva svijeta, a onda stiže ljeto u punome svome sjaju sunca.
U sebi ovaj evanđeoski zapis krije mnogo misli i tema za razmišljanje o apokaliptičkim trenutcima transformacije svijeta u novi Svijet, zemlje u novu Zemlju i neba u novo Nebo, te čovjeka i umrloga u novoga Čovjeka koji će u nebeskoj stvarnosti imati kristovsko znanje i božansko gledanje, po suodnosnosti da je Krist Sin Čovječji koji u sebi objedinjuje sve stvorene ljude, svu ljudsku djecu, sve sinove i kćeri svoje.
Crkva sa svojim tornjem i pejsažom, kao i sadržajnom porukom vodi nas u onostranost čuvajući sliku ovostranosti
Sv. Luka također s Isusom odlazi u davna starozavjetna vremena dozivljući u svijest spašeni starozavjetni ostatak na čelu s Noom, a sve ostalo je potopljeno i to u neki nepoznati čas za sve one izvan Korablje. Tako će biti i kada Sin Čovječji dođe, oni koji se nađu pravednima i pripravnima bit će uza nj, a ostali će biti tamo gdje su i bili u ovome svijetu svojom voljom i svojim djelima, a to je izvan Korablje. A ako u toj odvojenosti ustraju, onda će biti tamo gdje je vođa pobunjenih anđela Lucifer – Svjetlonoša, s lijepim početnim imenom kad je stvoren, ali sa strahobnom ulogom nakon otpada od Boga što je donijelo i tome imenu novi ružni dodatak – Mrakonoša, Tamnonoša, ali u mislima onih koji mu izgovaraju bilo kojom prigodom to lijepo ime darovano od Boga.
Luka donosi i Isusovu usporedbu s ljudima Lotova vremena, koji su živjeli, reklo bi se, posve normalno: skrbili su se za živežne i životne namirnice, zatim jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. Međutim, kao što se u Noino vrijeme zbio potop i uništio sve osim Ostatka s Noom u Korablji, najednom se po izlasku Lota iz začudnoga i razvratnoga grada Sodome, dogodilo nešto neviđeno, a to je pljuštanje s neba i iz zemlje ognja i sumpora, te sve živo uništilo, a Lotovu ženu pretvorilo zakovavši je u stup soli. Ovakva iznenadna zbivanja kozmičkih razmjera, kojima je zahvaćen i čovjek/muško i žensko, bit će i o konačnici povijesti i svijeta (usp. Lk 17,26-30).
Evanđelist Luka završava ovaj odlomak u svome evanđelju pitanjem onih koji su Isusa slušali o ovim apokaliptičkim i eshatološkim događajima. To pitanje glasi: “Gdje to, Gospodine?“ Pitanje je potaknuto razmišljanjem o Noi i Korablji s potopom, zatim o Lotu i ljudima koji su tada stradali od sumpornoga pljuska u palestinskim gradovima Sodomi i Gomori. Na to pitanje Isus je odgovorio rečenicom o kojoj se može mnogo razmišljati, a ona glasi: “Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.“ Kod Mateja imamo ovu izraženu misao, koja je sročena tako da Isus tvrdi govoreći reknu li vam da je u pustinji, ne izlazite, zatim ako reknu da je u ložnicama, ne vjerujte. Potom je rekao da će biti s dolaskom Sina Čovječjega tako kao kad munja bljesne s istoka i bljesak dopre do zapada. I potom je dodao: “Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi.“ (Mt 24,26-28).
Sunce sa svojim zrakama i sjajem ljepote uvijek budi nadu u život
Najprije pogledajmo što znače neke riječi u ovome Isusovu odgovoru. Prva riječ jest truplo, odnosno u rečenici pluralni oblika trupla. Ta riječ, imenica srednjega roda trúplo (genitiv jednine trúpla; nominativ množine trúpla, genitiv množine trȗpālā) znači mrtvo ljudsko tijelo; sinonime riječi ili istoznačnice jesu: leš, lešina. Druga riječ jest orao (latinski: aquilinae), odnosno množinski orlovi. Zašto je Isus upotrijebio u ovoj svojoj rečenici riječi: truplo i orao? Doimlje se kao određena strahobna životna slika na kojoj se vide leševi i orlovi strvinari, ptice grabljivice. Bog ih je stvorio s velikim i snažnim zakrivljenim kljunovima kojima mogu lakše kidati meso leševa, zatim obdario ih je mišićavim i snažnim nogama s velikim kandžama, te im je udijelio dobar i oštar vid kojim uočavaju na velikoj razdaljini svoj plijen. I orlovi su podložni apokaliptičnim udarima i preobrazbama, kao i sav životinjski i biljni svijet, te sve stvoreno. No, ovo je samo jako podsjećanje na taj trenutak završnice svijeta.
Zaokružimo ovaj dio razmišljanja navodom iz Lukina evanđelja, u kojem čitamo kako su farizeji upitali Isusa o tome kad će doći Kraljevstvo Božje. Isus im je odgovorio da to Kraljevstvo ne dolazi primjetljivo, te se neće moći reći da je ovdje i/li ondje, jer je ono među njima, odnosno pojedinačno u njihovim umovima, srcima, bićima, a opet u cjelini u njima, odnosno među svima njima, okrušce svih njih. Potom je rekao svojim apostolima i učenicima da će doći trenutak kad će poželjeti vidjeti samo jedan dan Sina Čovječjega, ali im neće biti omogućeno to gledanje. Mnogi će od njih i od naroda govoriti da je Kraljevstvo ondje i/li ovdje, a Isus im savjetuje da tom prigodom ne odlaze na ta neka naznačena mjesta i da se nikako ne pomamljuju. I u tom izričajnom okružju stoji ova rečenica: “Jer, kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov.“ Međutim, prije svega toga Sin Božji će mnogo trpjeti i bit će obružen i odbačen (usp. Lk 17,20-25). Drugim riječima, proći će neviđeni scenarij teodrame, kristodrame čije je mjesto Golgota/Kalvarija, a potom nakon tri dana smrtne zbiljnosti ustat će iz groba i sjevnut će poput munje od jednoga kraja obzorja i odbljesnut će na drugome njegovu kraju, tj. sjevnut će uskrsnuće Kristovo na ono prošlo vrijeme, njegovo vrijeme zemaljske egzistencije “u Dan njegov“, dan slavni, Dan Uskrsa, te vrijeme poslije njegova uskrsnoga bljeska do ehatonske zbilje. I za tim uskrsnim bljeskom trebaju biti svi pomamljeni i za njim ići do potpuna ostvaraja u nebu.
Poslije svega ovako izrečenoga Isus nas tješi i potiče da bdijemo jer ne znamo ni časa ni dana u koji dolazi naš Gospodin. Bog nam nije prilikom stvaranja dao dostatnu količinu moći razumijevanja sve ove zbilje koja će se dogoditi prilikom svake smrti svakoga pojedinca od postanka do danas i od danas do toga eshatološkoga trenutka, jer u grobovima se ljudska mrtva tijela pretvaraju u prah i pepeo zahvaljujući sitnim Božjim stvorenjima – crvima, a pogotovo što će se zbiti u tome zadnjem času prestanka svega što jest u sadašnjem Božjem i našem ljudskom skladu da bi bilo u novoj formi, novom obličju i stvarnosti. Kao što nismo prije osviještenja u ovome svijetu ništa znali o ovome svijetu u koji smo unišli, tako ništa ne možemo u punini znati ni o svijetu Božjem u koji ćemo unići nakon što umremo u ovome svijetu i za ovaj svijet, ali i za budući svijet. No, ovo u vjeri promišljamo na temelju evanđeoskih rečenica i riječi koje nam daju misaono usmjerenje, a budući da one neće proći, onda ni naša promišljanja neće promašiti istinu.
Don Ilija Drmić
