Gospodin Isus drži do Mojsija i svega što je on učinio za svoj narod, te podržava Mojsijevu stolicu kao poveznicu s dijelom svete povijesti iz Staroga Zavjeta, posebno Dekalogom i mnogim drugim propisima i uputama za sretan i blažen život. Šiba svojom oštrom riječju sve one koji se ponose tom stolicom i vlašću, a nisu je dostojni jer govore propise i zakone, a oni sami nisu dostojni svega toga i ne vrše ono što naviještaju. U potpunoj su učiteljskoj zbrci, gdje su se pobrkala u njihovu umu i srcu svjetla dobra i svjetla zla. Mojsijev zakon i Dekalog što ga je Bog dao po tome velikome vođi svoga naroda iz ropstva u slobodu, obvezuje i nas kršćane u sklopu s onim što je i Sin Božji Krist objavio da trebamo vršiti unatoč tome što je Isusov zakon vrhunac i kraj objave, a njegova objava traži još veću dosljednost i sukladnost riječi i djela.
Stranački prvaci bili su vrlo neugodni u postavljanju raznovrsnih pitanja
Nije nimalo dosljednost riječi Božjoj kada oni koji su predvodnici svoga naroda tovare i vežu nesnosna bremena moralnoga zakona i svih oblika obdržavanja toga zakona, a sebe ne obvezuju, sebe ne tovare niti vežu, niti stežu na leđima i u životu. Ova slika tovarenja tereta na konje i magarad iz svakidašnjega je života toga vremena, a nije ni nama danas nepoznata ni iskustveno ni slikovito. Čak postoji ona trajna sumnja da smo premalo tereta natovarili, pa onda dodajemo još u antrešelj, što znači mjesto između dva dijela natovarenog samara (latinski intersellare), što je ustvari mjesto na hrptu konja u sredini između obješenih i utegnutih bisaga ili kojega drugoga oblika natovarena tereta na živinče. Sve je to slika teških tegoba i životnih nevolja. Oni koji to drugima čine, sebe oslobađaju svakoga oblika bremenitoga tereta i što god čine, te prave, rade, obavljaju, sve je to iz jednoga jedinoga razloga, a taj je da se pokažu velikim radnicima i djelatnicima pred očima drugih ljudi, te da dobiju pohvale i nova tzv. radna mjesta tovarenja drugih, a još ugodnijega rastovarivanja sebe i od rada i od djelovanja pred drugima radi ohologa isticanja, jer su im određeno vrijeme i zacrtana potreba bolesnoga isticanja istekli kako bi mogli zakoraciti u novo razdoblje vlastite prezentacije u novome ruhu i duhu uljuđene fine oholosti zaogrnute izmišljenim i pridodanim tzv. intelektualizmom.
Njima je ipak nešto ostalo što trebaju stalno činiti, a to je: proširivanje svojih zapisa, produljivanje resa, zatim uživaju u tome kada im se pokažu pročelja na gozbama na koja trebaju stupiti, kao i prva sjedala u sinagogama. Neizmjerno vole i u tome uživaju kada ih hvale i slave u pozdravnim govorima u prigodi sabranoga mnoštva naroda na trgovima i drugim mjestima gdje se priređuju svečanosti. Posebno onda kad ih se laskavo oslovljava nekontrolirano mnoštvo glasova govoreći im da su oni rabi – učitelji, te kada se ljudima rekne da ih tako oslovljavaju u velikim skupovima pokazujući ih u njihovoj stolici i ukrašenoj odorici s dugim resama.
Isus je apostolima nasamo sve razjašnjavao
Marko u svom evanđelju opisuje Isusove poticaje vlastitih sljedbenika da se čuvaju pismoznanaca, koji su zamijetni i po tome što rado idu u dugim haljinama, a što je najgore svraćaju se u kuće udovica jedući i pijući kod njih, te tako slikovito govori Marko “proždiru kuće udovičke“ pravdajući se da se k njima svraćaju radi “dugih“ molitava. Koja lažna i prozirna isprika u javnosti kad svi znaju da nisu u pitanju kratke ili duge molitve, niti ikakve molitve, nego njihov opći nemoral i izgubljenost u svemu tome. Umjesto da udovicama pomažu, oni im odnemažu. Zbog svega toga bit će teško osuđeni pred ljudskim, a pogotovo pred Božjim sudištem (usp. Mk 12,37b-40).
Izgovorivši sve ovo o načinima življenja i ponašanja pismoznanaca, Isus je sjeo nedaleko od hramske riznice u Jeruzalemu. Razgledao je sva zbivanja u puku, a napose o njihovu ubacivanju novčića u riznicu ne radi znanja koliko tko daje za uzdržavanje Hrama i službenika, nego što se kroza sve te oblike društvene djelatnosti oslikavaju profili ljudi, pa čak i njihovi stavovi i vjerovanja. I uočio je Isus da su mnogi bogataši ubacivali mnogo kroz rog u tu riznicu. Zašto kroz rog? Rog ima takav oblik da je prikladan za ubacivanje novca, a osim toga svaki novčić imao je svoju težinu i ubacivanjem kroz rog u riznicu čuo se zvuk po kojem se onda moglo razaznati koliko je tko ubacio.
Međutim, zamijetio je Sin Božji i jednu siromašnu udovicu koja je također bila sudionicom ubacivanja novca u tu hramsku riznicu. Ona je ubacila dva novčića, tj. jedan kvadrant (9 gr.). Taj novčić je slabo odzvonio i Isusu su rekli kolika je vrijednost toga ubačenoga novca. Potom je sazvao svoje učenike, sljedbenike i apostole, te im je rekao da je ova siromašna udovica ubacila u tu riznicu sve što je imala, sav svoj žitak, a oni bogataši dali su od svoga suviška i uopće se nisu nimalo životno okrnjili, nisu zakinuti za svoj žitak (usp. Mk 12,41-44; Lk 21,1-4).
U Prvoj knjizi o Kraljevima imamo zgodu s prorokom Ilijom i to u Sarfati nedaleko od staroga feničkog grada Sidona. Ilija je, stigavši do gradskih vrata, zamijetio neku ženu koja je u tom okruženju skupljala drva. Pozvao ju je i zamolio da mu donese vode u vrču i komad kruha u ruci. Ona mu je nato odvratila kunući se živim Bogom, u kojega ovaj prorok čvrsto vjeruje, a ona je živjela među idolopoklonicima koji su štovali Baala, da ona nema nimalo ispečena kruha, a osim toga ima nešto posve malo brašna u ćupu kao i ulja u vrču. I zato je i skupljala drva, te će štogod od toga pripremiti i zgotoviti sebi i svome sinu. I uz tu činjenicu rekla mu je s puno nevolje i jada da će to njih dvoje, sin i majka, skupa pojesti, te potom umrijeti, jer je stanje takvo da se gubi svaka volja za životom u sveopćoj životnoj nevolji, krizi, bijedi, neimaštini i poganstvu, bezvjerstvu, sveopćoj bolesti. Prorok Ilija joj je nato odgovorio, ohrabrivši je da se ne boji, nego da ode i učini kako je rekla, a i njemu da zamijesi kolačić i da mu ga donese, a potom neka zgotovi jelo za sebe i za svoga sina. Tada je Bog po hrabrome proroku Iliji navijestio istinu: “U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.“ Ova je žena udovica, što je kasnije saznao u razgovoru i Ilija, sve učinila kako je zatražio Božji prorok iz Izraela. No, Bog je učinio tako da su imali ova udovica i njezin sin hrane “za mnoge dane“, te, što je najvažnije, brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja. Obistinilo se sve ono što je Bog rekao po svome sluzi Iliji koji je hrabro revnovao u Izraelu i Kanaanu (usp. 1 Kr 17,10-16). Ovo je navještaj ohrabrenja i nade u svim trenutcima tijeka ljudske povijesti.
Kada uspoređujemo ove stranačke i vjerske vođe iz Isusova vremena i njihove odnose prema udovicama koji “proždiru kuće udovičke“, kako zabilježi evanđelist Marko, s ovim stavom i odnosom proroka Ilije, koji je živio i djelovao u Kraljevstvu Izraela u 9. st. pr. Kr. u vrijeme kraljeva Ahaba i Ahaza, onda vidimo na čijoj je strani snaga Božja i moć Božje riječi. I posve je jasno uz koga će se lijepiti naše simpatije.
Mozaik prikazuje udovicu koja je ubacila kvadrant u riznicu
Ova starozavjetna udovica ima sličnosti s ovom novozavjetnom udovicom. Obje daju sve od sebe, sav svoj sitniš; ona brašno i ulje, a ova novčić, i to kvadrant. I snažne ideje i misli niču upravo na njihovim udovičkim pragovima i za obiteljskim stolovima, a na to nas potiče i Isus koji je rekao da je ova sirota udovica ubacila u riznicu više od svih. Po tome svome stavu svima nam je uzorom. Ona je siromašna bogatašica, a oni koji su ubacivali u hramsku riznicu od svoga suviška, zapravo ti bogataši, oni su p/ostali po ovome svome “darežljivome“ činu bogati siromasi. Budućnost svijeta ostaje na ovim siromašnim bogatašima, odnosno siromašnim bogatašicama.
Don Ilija Drmić
