Iako se u 87. godini drugi put suočio s karcinomom prostate, legendarni nogometni trener stoički podnosi liječenje, ali za Gloriju priznaje da razmišlja o smrti, za koju samo želi da bude brza…
Vidim Ćiru kako u 87. godini “sprinta” po Ilici kao dečko. Da čovjek ne povjeruje, napisao je na društvenim mrežama jedan obožavatelj Miroslava Ćire Blaževića, na što trener svih trenera odgovara kako je to samo privid, da to on prkosi svojoj dobi u koju je zašao i opakoj bolesti koja ga je ponovno snašla, piše Gloria.
Fali mi mladosti i mladenačke energije. Unatoč vježbanju, tonus mišića nogu mi, nažalost, više nije kao u mladića i zapravo je moj korak postao starački nestabilan. Ali, pravim se važan pa hodam kao vojnik. Ne znaju ljudi koliko se naprežem za svaki korak. Ako sve ovo preživim, morat ću hodati sa štapom, govori Ćiro, koji vodi još jednu bitku s karcinomom i nada se da će je ponovno dobiti. Najtrofejniji hrvatski nogometni trener prije sedamnaest se godina u Univerzitetskoj klinici u Innsbrucku podvrgnuo operaciji zbog raka prostate. Godinu dana kasnije dijagnosticiran mu je melanom u početnoj fazi, pa je i taj problem riješio operacijom, a prije tri mjeseca opet se suočio s bolnom istinom: da ga čeka još jedna teška borba s karcinomom, koji je, nažalost, metastazirao.
Nisam imamo nikakvih tegoba, već sam to doznao na redovitom pregledu. Išao sam prekontrolirati krv i nalazi su pokazali da mi je povišen PSA, specifičan antigen koji može ukazivati na karcinom prostate. Uredno sam se kontrolirao svih ovih godina otkako sam operiran i uvijek je taj antigen bio “nula”, a sad se odjednom “popeo” na šest. Kad mi je liječnica priopćila da sumnja na karcinom, osjećao sam se kao da mi je rekla da sam osuđen na smrt, ali stoički sam to podnio. Daljnje pretrage pokazale su da je karcinom na istom mjestu gdje sam prije sedamnaest godina operiran, ali se i malo proširio. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se ponovno prepustim liječnicima, a vjerujte mi, nitko bolje od Ćire Blaževića ne zna kako su hrvatski liječnici, baš kao i nogometaši, najnadareniji na svijetu, govori legendarni trener, kojeg je prostata počela mučiti još 2002., ali je vjerovao da je samo riječ o jakoj upali.
Nije mu to bila ugodna spoznaja, jer su je pratili neugodni simptomi, ali dao je sve od sebe da ozdravi. Grickao je sjemenke buče, što navodno pomaže pri “muškim” problemima, pio posebne čajeve, nosio tople čarape jer svaki nazeb pogoršava stanje…
Ali, ništa nije pomoglo i dvije godine kasnije suočio se s teškom dijagnozom te nimalo jednostavnom operacijom, koja je trajala četiri i pol sata. Liječnik mu je objasnio da će, ako se odluči za operaciju, morati zaboraviti na seks, ali kad se nakon biopsije probudio iz narkoze, seks mu je najmanje bio na pameti. Najvažnije mu je bilo čuti kako će ga operirati i tako riješiti zla koje ga je snašlo, piše Gloria.
Strah me natjerao da se borim s bolešću, kaže.
Ja sam malo drukčiji od ostalih ljudi pa na konstataciju: “Ćiro, imaš rak, osuđen si na smrt” uzvraćam: “Jesam, vraga! Sredit ću ja i taj rak”.
Ćiru dobar duh ne napušta, unatoč teškoj bolesti koju proživljava (Foto: Biljana Bilvajs/Cropix)
Puno godina kasnije, kad je sve to već bilo iza njega, izjavio je da je možda trebao drukčije postupiti.
Prostata je toliko mala, a toliko važna za svakog muškarca da ju je suludo odstraniti ako nije nužno. Da mogu vratiti vrijeme, ne bih izabrao operaciju, nego zračenje, razmišlja danas Ćiro. No, unatoč spoznaji koja ne veseli nijednog muškarca, bez obzira na to u kojim je godinama – da od seksa više ništa, operacija je Miroslavu Ćiri Blaževiću spasila glavu i omogućila miran život sljedećih 17 godina. Svjestan da se izvukao samo zato što zdravstvene probleme nije gurao “pod tepih”, koristio je svaku prigodu da potakne muškarce na preventivne preglede. Kad je u rujnu opet morao probuditi borca u sebi i još jednom započeti borbu za život, našao se u Radiochirurgiji u Svetoj Nedelji, privatnoj poliklinici specijaliziranoj za dijagnostiku i liječenje karcinoma.
Zdenka i Ćiro ove su godine proslavili 60. bračnu obljetnicu (Foto: Maja Jurović/ Cropix)
Istina je da je ta poliklinika napravila iskorak što se tiče tehnologije i u tom su pogledu stvarno konkurentni svim vodećim klinikama svijeta, otkriva Miroslav Ćiro Blažević.
Tretmani nisu bolni, ali iza njih slijede neke nuspojave koje nisu ugodne. No, kako bi Francuzi rekli, isplati se. Za kratko vrijeme ćemo znati je li radiokirurgija uspjela. Paralelno mi na Rebru daju i neke injekcije pa mogu reći da se sada osjećam kudikamo bolje nego prije tri mjeseca. I nadam se da je naporno liječenje razlog što sam izgubio šest i pol kilograma, govori Ćiro, kojeg unatoč teškoj bolesti nije napustio smisao za humor. Čak ni kada mu se spomene oporuka.
Joj, kad čujem tu riječ, odmah se oznojim. Nije to lako. Valjda će moji biti dovoljno razumni, ne mogu ja ništa odnijeti sa sobom na drugi svijet, rekao je.
Mladi Ćiro i zaručnica Zdenka početkom 60-ih na riječkom Korzu (Foto: Privatna arhiva)
Što zbog bolesti, što zbog korone, Ćiro dane provodi uglavnom kod kuće, okružen obitelji. Sa suprugom Zdenkom proslavio je u kolovozu 60 godina braka, veže ih troje djece te šestero unučadi, koje neizmjerno voli – iako nikada nije bio tipičan djed.
Svoje bližnje, kaže, nikad nije htio zamarati zdravstvenim problemima. Puno mu je bilo važnije omogućiti im dobre škole, lakši život nego što ga je on imao i osigurati im egzistenciju. Zato je odabrao život dobro plaćenog nogometnog nomada. U šali zna reći kako njegov pradjed, djed i otac – tri generacije Blaževića – nisu zajedno zaradili deset tisuća njemačkih maraka, a njemu su Ujedinjeni Arapski Emirati svojedobno nudili milijun dolara da dođe trenirati njihove nogometaše. Tijekom karijere bio je doista posvuda, trenirao je čak pet reprezentacija – Hrvatske, BiH, Švicarske, Irana te najbolju selekciju Kine do 23 godine – i da nije bolesti, mirno bi uživao u zasluženoj mirovini.
Bronca s Vatrenima 1998. je uvelike obilježila njegovu trenersku karijeru (Foto: Robert Belošević/Cropix)
Obitelj je oduvijek držao podalje od svog posla, nastojeći je zaštititi na svaki način. Kad bi to bilo moguće, volio bi ih na neki način pripremiti i na svoj odlazak. Jednom je izjavio kako bi najradije nestao na dvije godine prije nego što umre, da se njegova obitelj privikne da ga nema jer ne želi da odjednom osjete tugu i bol.
Kao mladi nogometaš u rodnom Travniku 1954. (Foto: B. Berbiak)
Jedan mi prijatelj kaže: “Ćiro, ako ti na sprovod dođu svi oni koji su se ikad fotografirali s tobom, bit će to kolona od Dubrave do Mirogoja”, govori sa svojim specifičnim smislom za humor i dodaje:
No, moja je želja da diskretno odletim, bez puno pompe, i pozdravim se sa svima koji su mi omogućili da mi život bude uglavnom pozitivan.
I da se to dogodi u snu, jer je to najljepša smrt.
Da ne patim, s obzirom na to da mi je prag tolerancije na bol vrlo nizak.
No, nije još vrijeme za crne misli. Ćiro je ipak fajter i ne prepušta se tako lako. Dapače, unatoč borbi s karcinomom i koroni, nastoji živjeti sasvim normalno.
Ćiro s legendarnim bijelim šalom (Foto: Privatna arhiva)
Odem na kavu u svoj omiljeni kafić, pratim sve što se zbiva u hrvatskom nogometu jer to je i dalje moj život, još vozim pa odem do Kraljevice… Ponašam se kao da mi nije ništa i kao da nisam bolestan – kao da nema tog zla koje nas je snašlo. Dva puta sam cijepljen Pfizerom, nadam se da ću uskoro primiti i treću dozu, jer bez obzira na moje zdravstveno stanje, nemam nikakvih kontraindikacija da to ne učinim. I apeliram na sve da se cijepe. Mi smo iznimno inteligentna nacija i na nas ne bi smjeli utjecati nekakvi nadriliječnici s tezama kako cjepivo nije od koristi. Dok se ne cijepimo u velikom broju, nema nam spasa od ove nemani, zaključio je Ćiro u razgovoru za Gloriju.
