Prije ovoga našeg odlomka Marko je opisao Isusovu raspravu sa saducejima, koji su inače tvrdili da nema uskrsnuća mrtvih, a Isus ih je razuvjerio svojim tumačenjem i dokazao im da postoji uskrsnuće mrtvih, te im je rekao da Bog nije Bog mrtvih nego živih (usp. Mk 12,18-27). Poslije ovoga Isusova tumačenja uslijedio je govor o najvećoj zapovijedi (Mk 12,28-34). U tome je sadžaj 31. nedjelje kroz godinu – B (31. listopada 2021.).
Tema se razvila na temelju pitanja nekoga pismoznanca koji je slušao tumačenje o uskrsnuću i posve se usuglasio s Isusom, jer je, prema njegovu mišljenju, dobro odgovorio saducejima. No, on sam je upitao Isusa o prvoj zapovijedi, najvažnijoj zapovijedi za pojedinca i cijelu zajednicu, kako od onih Deset Božjih zapovijedi s brda Sinaja, tako i onih 613 propisa, uredbi i zapovijedi prema Talmudu (Traktat Makot) i Tori (Petoknjižje, Pentateuh, pet svitaka, odnosno pet prvih knjiga Staroga Zavjeta: Postanak, Izlazak, Levitski zakon, Brojevi, Ponovljeni zakon). Isus je odgovorio: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Pnz 6,4). Dalje Isus govori: “Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Lev 19,18). Potom nastavlja zboreći da nema neke druge zapovijedi veće od tih. Isus, dakle, ističe ovu zapovijed iz Staroga Zavjeta, te je on samim time ponovno uspostavlja kao Božju zapovijed svoga Oca nebeskoga i kao svoju koju izgovara u Ocu i Duhu Svetom. Osim toga, on će je i sam svojim djelom Žrtve očitovati, potvrditi i uspostaviti.
Rabin Hilel (oko 70.-10. god. pr. Kr.), član farizejske stranke, govorio je o Zakonu kao Zlatnom pravilu, koje glasi na temelju spomenutih starozavjetnih tekstova: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe i Što ne želiš da drugi učini tebi, ne čini ni ti drugome.
Ovdje se spominju saduceji, pa se sjetimo i ovom prigodom te stranke. Porijeklo riječi saduceji najvjerojatnije je povezano s imenom starozavjetnoga svećenika Sadoka (Sadhuqi ili Cadukim u značenju “Pravedni“), kao i s njegovim sljedbenicima iz doba Jišajeva sina kralja Davida (vladao: 1005.-965. pr. Kr.), koji je ujedinio 12 izraelskih plemena, te Davidova nasljednika, njegova sina Salomona (vladao: 970.-931. pr. Kr.).
Saduceji se prvi put pojavljuju u ulozi oblikovane židovske religiozno-političke stranke u doba Ivana Hirkana (135.-104. pr. Kr.). Igrali su ulogu glavara svećeničkih. Raspadaju se nakon razaranja Hrama u Jeruzalemu 70. po. Kr. za vrijeme Prvoga židovsko-rimskoga rata kada je pala i Masada (Mecada – Utvrda, nalazi se iznad Mrtvoga mora/jezera). Članovi ove saducejske sljedbe nisu vjerovali u uskrsnuće, a njihovi suparnici u borbi za prevlast u Sinedriju (Skupština, Vijeće) – farizeji vjerovali su u uskrsnuće. Riječ farizej potječe iz grčkoga jezika – pharisaios, a značenjski se poklapa s hebrejskom riječju perušim, odnosno aramejskom perišaja, a znači odvojeni. Ovo ime dobili su farizeji zbog svoje umjerenosti prema sudjelovanju u političkom životu, kao i zbog težnje prema odvajanju od svjetovnosti, nasuprot stranačkim članovima zelotima koji su posve željeli sudjelovati u političkim životnim borbama, što je najbolje očitovao jedan od najpoznatijih zelota Juda. Valja reći da nije bilo takvo odvajanje od svega svjetskoga kao što je slučaj kod članova esena koji su postali posve odvojeni od svjetskih zbivanja. Oni su pravi starozavjetni redovnici, ili još više monasi, kojima je nalikovao po pustinjskom načinu života i Ivan Krstitelj. Na svoj način svjedoči o farizejima i sv. Pavao, koji je pred Sinedrijem uskliknuo: “Ljudi! Braćo! Ja sam farizej, sin farizeja – zbog nade i uskrsnuća mrtvih sudi mi se!“ (Dj 23,6). Pojam farizej danas se upotrebljava za onoga tko je licemjeran.
Pismoznanci i zakonoznanci su bili i kod saduceja i kod farizeja
Pismoznanac je u duhu svoga dijaloškoga odnosa s Isusom odgovorio da je po istini sve rekao, oslovivši ga: “Dobri učitelju!“ Isus je za njega, dakle, “Dobri Učitelj“, a još više za onaj narod kojemu je izrekao tolike utješne i poučne riječi vraćajući im volju za životom u teškim vremenima i s još težim bremenima nedaća i bolesti, te npose neslobode. Uz to je pismoznanac ponovio da je Bog jedan i jedini, te nema drugoga uz njega, zatim je ponovno naglasio da njega ljubiti iz svega srca, iz svega raz/uma i iz sve snage, tj. cijelim svojim ljudskim bićem, kao i bližnjega koliko i sebe samoga, te dodavši i potvrdivši kako je sve to više od prinesenih paljenica i raznovrsnih drugih žrtava. Ovaj pismoznančev dodatak starozavjetnoj Božjoj zapovijedi da je ljubav prema Bogu svih ljudskih bića i ljubav prema bližnjemu “više nego sve paljenice i žrtve“ čest je u starozavjetnim tekstovima. Evo samo jednoga navoda koji se spominje u opisu gradnje Žrtvenika, što je Bog rekao Izraelcima po svome sluzi Mojsiju: “Načini mi žrtvenik od zemlje i na njemu mi prinosi svoje žrtve paljenice i žrtve pričesnice, svoju sitnu i svoju krupnu stoku…“ (Izl 20,24-26).
Vidjevši i čuvši ovaj pismoznančev odgovor, koji je zapravo u cjelini sažetak Isusova govora u velikom dijelu, kao i njegov izričaj s dodatkom glede žrtava paljenica i žrtava pričesnica, Isus mu je naposljetku rekao da nije daleko od Kraljevstva Božjega. To znači da još treba duhovne nadogradnje kako bi se posve približio Kraljevstvu Božjem i ušao u nj. Ovaj razgovor između pismoznanca i Isusa slušali su Isusovi pratitelji i mnogi drugi znatiželjnici, te budući da je u svojoj biti udovoljio trenutačnim duhovnim čeznućima mnogih, nitko se više nije usudio pitati Isusa bilo što. Ostali su u šutnji i razmišljanju, te čekanju druge prigode za susret s Isusom Učiteljem i Ozdraviteljem, a dotle će im život namnožiti pitanja, potrebe i nevolje.
Zakon ljubavi upisan je u ljudsko srce i um samo ga valja vršiti
Budući da se ovdje spominju pismoznanci, zakonoznanci i učitelji, valja onda reći da su to znanci u mnogočemu i mudraci koji su dobro proučili i tumačili Sveto Pismo Staroga Zavjeta, u kojem se nalazi Božja riječ i raznovrsni zakoni. Bilo ih je među farizejima, saducejima i esenima, pa su moguće imali i razlika glede tumačenja. Evo ovdje jednoga pismoznanca Isus hvali govoreći mu da nije daleko od Kraljevstva Božjega (Mk 12,34), što znači da još malo prouči Zakon i vrši ga, te će biti sve bliže i bliže tome Kraljevstvu. Zatim, u Lukinu odlomku veli Isus da je zakonoznanac pravo odgovorio, te ako to bude činio, vršio, obavljao, živjet će (Lk 10,28). Osim toga, imamo i to da se pismoznanac toliko oslobodio i ohrabrio u raspravi s Božjim Sinom, te je sam potvrdio da je Isus sve rekao po istini (Mk 12,32), tj. shvatio je što je Sin Božji izgovorio i potom dodao da je sve po istini kazao. Ovo znači da je i među tim znalcima i mudracima bilo i onih koji su vjerovali u Isusa. No, najveći broj ovih stranačkih ljudi i njihovih tumača zakona bio je u suprotnosti s Isusovim naukom, te je Isus tu svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao Božju zapovijed, ne samo izrekao, ponovio, nego on ju je potvrdio svojim životom i raspećem na križu, što je zapravo snažni izričaj i potvrda životom, te svjedočenje ljubavi vlastitom krvlju prema ljudima svijeta, i to svih prošlih, tadašnjih i budućih vremena. Time je ova Božja zapovijed životno utjelovljena: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Pnz 6,4 i Lev 19,18). A Ivan ju je zapisao u svom evanđelju u ovom utjeloviteljskom obličju: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,34-35). Ovo je zapovijed i Oca i Sina i Duha Svetoga, ali Sin ju je izrekao, evanđelist zapamtio i zapisao, a na nama je da je upamtimo i vršimo. Raspeti nas je neizmjerno ljubio i k tome uskrsnuo, a to znači da ćemo i mi svi jednom uskrsnuti i biti nagrađeni za sve ono što smo učinili jedni drugima iz istinske Očeve i Sinovljeve ljubavi, te zaogrnuti snagom Duha Svetoga.
Don Ilija Drmić
