Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski vjernici ‘okititi’ svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Posudit će filmove strave u videoteci i uživati u tome. Zdušno će surađivati s odgojiteljicama u vrtićima u školi.
Velikodušno će otvarati svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo ‘Noć vještica’ ili uobičajeno domaćim riječnikom rečeno ‘Halloween.’ Nažalost, ljudi koji sve to podržavaju ustvari često ne znaju što čine. Stoga ih ovim tekstom želimo poučiti. ‘Noć vještica’ ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije i od njihovih svećenika – druida.
Taj poganski krvavi obred odvijao se posljednje noći u listopadu. Tada su druidi ubijali malu djecu i prinosili ih kao žrtve svom bogu mrtvih. Ukoliko jedna obitelj ne bi sama dobrovoljno druidima predala svoje djetešce, oni bi ubijali ostale članove obitelji. U to davno vrijeme stari su narodi (vrlo daleko od Hrvatske) prakticiranjem takvih obrednih ubojstava sijali strah diljem Engleske, Irske i Škotske.
Uspomenu na takve obrede danas naivni ili nepoučeni ljudi na isti taj dan slave danas u Irskoj, Americi, Australiji, Novom Zelandu – a, nažalost i u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj. Mi Hrvati se obično dičimo svojom kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima.
Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: i svojoj povodljivosti za ‘stranim’ uzorima odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i ono što nam je najdraže – svoju djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava ‘Noći Vještica’ zapravo veliča smrt, ubojstvo i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju Bogu smrti.
Roditelj danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren. Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema pravo biti nesmotren, biti naivan. Inače nastaje propust. Taj propust može činiti i roditelj – vjernik, odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda čini čak i svećenik o župi, koji, kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro a što zlo.
Naravno da nikakvo rješenje nije tek u pukoj konstataciji da ‘Noć vještica’ svetkuju mnogi od nas. Nikakva utjeha nije u tome da konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi i znanci. Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja. Živimo u svijetu koji obiluje deklarativnim pravima, slobodama i mogućnostima uvažavanja drugoga i drugačijega.
Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu trudimo se da su nam djeca najdraža i najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva… u našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima.
Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo? Zašto nikako ne uspijemo naći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je dobro, a što je zlo? Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan? Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas odraditi netko drugi?
SLAVITE ISUSA, A NE NOĆ VJEŠTICA!!!
