Imali smo prigodu nekada pročitati ili čuti ovaj odlomak iz Pavlove Prve Poslanice Korinćanima, koji glasi:
“Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. Ali ne bi najprije duhovno, nego naravno, pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga. (1 Kor 15,45-49).
Ovaj Pavlov tekst je gotovo jasan, ali njemu se može pristupiti na određeni način širega motrilačkog opisa da bi nam bio još jasniji, jer se u njemu mnogo toga krije, o čemu možemo razmišljati i čime ćemo obogatiti svoj duh. Naime, Bog je stvorio čovjeka od tvari udahnuvši u tu oblikovanu tvar živu dušu, te je tako postao čovjek kao veliko tjelesno i duhovno biće.
Biblija upotrebljava za tijelo hebrejski izraz basar što znači meso, put, tijelo, čovjek. U grčkom jeziku je odgovarajući pojam soma. Za čovjeka nećemo reći da ima basar, nego čovjek je jednim svojim dijelom basar, tjelesnost, zatim grješnost, slabost, nedostatak, bilo tjelesni ili ćudoredni. Za hrvatsku riječ srce hebrejski jezik ima izraz leb, a grčki kardia. Pojam basar označava tjelesnu, vanjsku stranu čovjekova života, a leb, kardia unutarnju. Osim toga, čovjek je živa duša, životni dah, život, hebrejski nefeš, a uz tu riječ imamo i ruah, grčki psihe. I kada Bog uzima ruah, nefeš iz tijela, čovjek umire. Biblija isto tako ne kaže da čovjek ima nefeš, nego on jest nefeš skupa s basar. Označuje čovjekovu vitalnost, životnost, cjelovitost čiji je spoj vrlo bitan i on je vrhunsko djelo samoga Boga, koji spaja tvar i dušu. I kipar može od materije, kamena oblikovati lik nekoga čovjeka da mu se divimo, ali ne može u to svoje djelo udahnuti duh, dušu da bi progovorio njegov kip, kako je govorio Michelangelo di Lodovico Buonarroti (1475.-1564.) nakon što je isklesao kip svoga Mojsija. Mi zadivljeni kipom zaključujemo da to nije nastalo samo od sebe, nego ga je netko načinio, napravio, a to je njegov stvaratelj, umjetnik koji ga je lijepo i umješno oblikovao. Još više se divimo promatrajući čovjeka, te zaključujemo da je čovjek zaista veličanstveno biće, naravno i žena, jer:
“ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih. (Post 1,27).
Čovjek i žena nisu mogli sami od sebe nastati, nego ih je stvorio sam Bog davši dušu u to tijelo – u općem smislu ista tijela, a u pojedinačnom opet različita, svako ima svoje posebnosti, a dobivši dušu, dobili su život koji Bog ima u punini. Mi trebamo znati da ne može netko nešto dati ako sam to nema. Bog ima i daje. I mi što imamo vrijedna u duhu, možemo to i dati svima uokrušce sebe. Mnogo toga možemo kao ljudi, kao osobe, muške i ženske, ali nemoćni smo da se ne začnemo u majčinoj utrobi i da ne umremo za utrobu zemlje i da ne budemo za stvarnosti neba (raj, čistilište, pakao).
Kada promatramo čovjeka sa svih gledišta, sa svih znanstvenih motrišta, pa k tome i vjerskoga, teološkoga viđenja, zaključujemo da je to velebna ustanova, koju je i nemoguće do kraja ni sagledati, ni proučiti, pa kada bismo sve to tobože učinili, te potom rekli: “Sada smo posve završili s čovjekom glede znanstvenoga i svekolikoga duhovno-vjerskoga aspekta. Više se o čovjeku nema što znati ni reći.“ To se nikada neće, a i ne može zbiti, jer je čovjek tolika veličina da ju je nemoguće u totalitetu obuhvatiti, i to do srži. Ograničeni čovjek ne može dokučiti svojim razumom veličinu koja je iznad njega, ali može je slutiti u jakoj vjeri. Samo Bog može sve znati o svome djelu, a Boga možemo zamisliti koliki je i kakav je, kao što možemo zamisliti umjetnika motreći njegov kip; nećemo zacijelo reći da je umjetnik neko božanstvo, jer njegov kip nema u sebi dušu. Da je čovjek veličina nad veličinama, i Psalmist u svome Psalmu 8. pjeva:
“Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži…“ (Ps 8,6-7).
don Ilija Drmić
