U ovoj 29. nedjelji kroz godinu – B (17. listopada 2021.) razmatramo Molbu Zebedejevih sinova (Mk 10,35-45; Mt 20,20-28; u određenom smislu i Lk 22,24-27), koja je vrlo zanimljiva s gledišta njihove odlučnosti i hrbrosti, što bismo mi, naviknuti na neke opće oblike poniznosti, jedva izustili ikakvu takvu ili sličnu želju pred Gospodinom Isusom. A ako bismo i bili pogurani i nagovoreni da reknemo svoje želje, propali bismo u provaliju svoga bića, te bi nas progonio stid, sram i grižnja savjesti cijeloga života zbog toga ishitrenoga i nepromišljenoga čina. To bi nas toliko deprimiralo, potisnulo da bismo nosili trajno unutarnje psihičke ožiljke zbog neobuzdane i nepromišljene hrabrosti obraćanja Gospodinu Isusu, Sluzi nad slugama.
Apostol i evanđelist Ivan nije mučenik, a jedini pratio Krista do raspeća na Golgoti, a ostali apostoli mučenici koji su se razbježali od trpećega Krista
No, ova dva brata, Kristova apostola, oni su imali nešto više u sebi, neki posebni dar, te su mogli tako pristupiti Isusu i reći mu: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ Htjeli bismo… Možda nama to nedostaje, a zacijelo u podsvijesti ta želja postoji, samo je ne znamo i ne smijemo izreći, nju neprestance potiskujemo u odnosu prema Kristu i u odnosu prema pretpostavljenima.
Isus ih je upitao a što to oni žele da im on učini. I evo što su ga zaiskala ova braća, sinovi Zebedejevi. Naime, zamolili su ga da im Isus omogući kako bi u njegovoj nebeskoj slavi bili jedan s desne a drugi brat s lijeve njegove strane. Koja je to njihova duhovna snaga, samouvjerenost i koja hrabrost zatražiti takvo nešto, istina, u nekim trenutcima nadmetanja za prva mjesta. Mi slabi divimo im se. U Isusovoj nebeskoj slavi svi su prvi i svi su posljednji, odnosno tu nema onoga zemaljskog kriterija, redanja i poretka po nekoj kategoriji. Jedno je neosporno: Trojstveni Bog je iznad svega. Postoji logika koju je Isus izrekao u svezi s Ivanom Krstiteljem da i najmanji (misli na sebe Sina Božjega) u Kraljevstvu nebeskom veći je od Ivana u Kraljevstvu nebeskom. No, u našim ljudskim glavama to postoji i mi se redamo i sami sebe svrstavamo na mjesta za koja mislimo da su naša, a Bog ima svoj poredak i kriterij svrstavanja. Tako je bilo i s ovom dvojicom braće apostola, koje je Isus među prvima pozvao u svoju zajednicu navjestitelja Kraljevstva Božjega.
Isus im je uzvratio da ne znaju što ištu, nisu svjesni te svoje želje. Stoga ih je i upitao mogu li piti čašu koju Isus pije, te mogu li se krstiti krstom kojim se Isus krsti. Isus je kršten Ivanovskim krštenjem u rijeci Jordanu, ali rast u ucjepljenju u čin krštenja išao je postupno sve do krštenja na Križu posađenu na vrhu Kalvarije, Golgote. Isus tu svoju životnu stvarnost ne samo sluti, nego i vidi, a gdje su oni u svemu tome, oni koji jedva mogu predvidjeti svoj ribolov za pola darovana dana. Istina, oni su mu odgovorili da će sve to prihvatiti i pit će čašu i prihvatit će krštenje. Isus je prihvatio tu njihovu odlučnost govoreći da će piti čašu koju on pije i bit će kršteni krstom kojim se Isus krstio, ali odlučivati o tome tko će od njih sjesti Isusu zdesna ili slijeva to nije u njegovoj ovlasti, nego to pripada onim zaslužnicima kojima je to pripravljeno od Oca nebeskoga.
Apostola Jakova ubio je mačem kralj Herod Agripa 44. god. po. Kr.
Čuvši ovu raspravu između Isusa i dvojice braće apostola, Ivana i Jakova, ostala desetorica apostola očitovaše svoj gnjev zbog svega toga na njih dvojicu svojih suputnika. Potom ih Isus sabra bliže k sebi i otpočeo im govoriti podsjećajući ih na činjenicu o onima koji se smatraju vladarima kako gospoduju svojim narodima, a njihovi velikaši drže ih pod budnim okom i strogom vlašću. Ovu društvenu pojavu Isus ne želi prenijeti na zajednicu svojih apostola i neće biti takvi odnosi među njima. Kod njih će biti drukčiji poredak i posve novi odnosi. Dakle, tko od njih želi biti prvi i najveći, bit će svima ostalima poslužitelj i sluga. Ni Sin Božji, Isus, nije među njima onaj kojemu treba služiti, nego on je tu da služi njima i svima ostalima koji će ići s njima, te da svoj život dade kao otkupninu za njih i za sve ostale, a tih će biti s vremenom mnogo. Ovdje valja usporediti Izaijinu pjesmu o Sluzi Božjem (Iz 53,10-11) i Himan sv. Pavla u Poslanici Filipljinima (Fil 2,6-11).
Sjetimo se kako je svoju čašu ispio apostol Jakov, a kako Ivan. Prije poziva u apostolstvo obojica su bili ribari na Genezaretskom jezeru. Isus ih je pozvao malo nakon poziva braće Petra i Andrije, koji su njih sva četvorica iz Веtѕаіde і Каfаrnаuma. Spretno i spremno su se odazvali, ne zato što im je dodijalo ribarenje i briga za obitelj, nego što su čuli snažan glas i jak poziv na veličanstvenu službu koja će pomoći i njima, njihovim obiteljima i svima u cijelome svijetu, te do svršetka ovoga svijeta. Ova braća su na Isusov poziv jednostavno ostavili u lađi oca Zebedeja i kod kuće majku Salomu, te njihove nadničare i pošli za Isusom (usp. Mk 1,20). Budući da im je otac nајmіо ѕlugе radi rіbаrеnја, zaključujemo da su ova dvojica Isusovih apostola iz imućne obitelji.
Ovdje valja istaknuti dva osobito znakovita događaja kojima je bio svjedokom sv. Jakov, a ti su: Isusovo preobraženje na brdu Taboru i njegovu smrtnu borbu u Getsemanskom vrtu. Jakov je skupa s Petrom i Ivanom odabran da bude svjedokom događaja, što je izraz Isusove naklonosti prema toj trojici. Najprije su doživjeli neopisivu radost, slavu i zanos prilikom preobraženja, a potom krvavi znoj, neopisivu patnju i bol, gotovo klonuće u tužnome poniženju.
Isus je ovu dvojicu braće nazvao imenom Boanerges, što znači “sinovi groma“ (usp. Mk 3,17). To dobro označava njihovu narav. Svakako s tim u svezi je ovaj opisani događaj prema Luki. Tu se navodi prigoda Isusova putovanja u Jeruzalem. Tada je Isus poslao glasnike u jedno samarijansko selo da bi mu pripravili mjesto. Nažalost, tu ga nisu primili zbog putovanja u Jeruzalem. Kad su tu činjenicu čula braća Jakov i Ivan, upitali su Isusa: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?“ Zbog ovoga “oganj s neba“ nastao je naziv “sinovi groma“. Oni su bili uvjereni da na njihovu riječ može sići oganj s neba ali da to Isus odobri. Međutim, Isus se okrenuo prema njima i oštro ih prekorio zbog toga (usp. Lk 9,52-55). Valja podsjetiti da je ovo odbijanje Samarijanaca i zahtjev dvojice braće Boanerges povezano sa starom mržnjom i neprijateljskim odnosima među Židovima i Samarijancima. To izvrsno saznajemo iz Isusova razgovora na zdencu sa Samarijankom, koja Isusu veli kako on Židov može tražiti vodu od nje, a razlog je što se Židovi ne druže sa Samarijancima (usp. Iv 4,9).
Ubijen je raspećem na križ pod kojim je stajala njegova Majka i naša Majka
Isus je protiv svake mržnje i svakoga oblika nasilja među ljudima bez obzira na ime, prezime, ime plemena, naroda, vrstu boje kože i bilo čega drugoga uz ono da su ljudi, Božja stvorenja. Braća su to prihvatila i ta im je pouka dobro došla u daljnjem njihovu životu. Ivanu koji se kao Isusov apostol pridružio svome Učitelju na njegovu Križnom putu gledajući sve njegove patnje što ih je podnio za nas ljude i to opisao u svome Evanđelju. Jakovu će Bog prirediti drugu životnu ulogu za dobro Crkve i svijeta, a to je nasilje nad njim Heroda Agripe, nećaka Heroda Velikoga, početkom 40-ih godina 1. st. koji je zlostavljao neke od Crkve, a mačem je pogubio Jakova, brata Ivanova (usp. Dj 12,1-2). Postoji predaja da je njegovo tijelo preneseno u Španjolsku, i to u grad Santiago de Compostela, gdje se razvilo veliko hodočasničko mjesto. On je u razdoblju prije pogubljenja bio i u Španjolskoj radi naviještanja evanđeoske istine i ljubavi u tome dijelu Rimskoga Carstva. Ovi detalji iz života sv. Jakova Starijeg pokazateljem su zaista njegove spremnosti na žrtvu za svoga Gospodina, što je on sam to posvjedočio kao i njegova majka Saloma kada je od Isusa tražila prva povlaštena mjesta u njegovu Kraljevstvu.
Jakov je po svome imenu u susljednosti s praocem Jakovom. Zauzeo je drugo mjesto u poretku apostola nakon Petra (Mk 3,17), odnosno treće nakon Petra i Andrije (Mt 10,2; Lk 6,14), u Djelima apostolskim na trećem je mjestu, ali nakon Petra i Ivana (Dj 1,13). Jakov Stariji je u prajeruzalemskoj crkvenoj zajednici bio veliki autoritet, jer se skrbio za nju i to u zajedništvu s Petrom (usp. Mk 10,38-39).
Іvаn је posebno bio роznаt kао vоlјеnі učеnіk, jer se naslonio na Isusove grudi za vrijeme Posljednje večere. Osim toga, on je jedini od apostola dopratio Isusa do Kalvarije i bio je svjedokom njegova žrtve i pokopa. Nаріѕао је Еvаnđеlје koje se naziva Evanđelje ро Іvаnu, zatim tri роѕlаnісe і Оtkrіvеnје. Рrороvіјеdао је u сrkvаmа Маlе Аzіје. Рrоgnаn je nа оtоk Раtmоѕ (jedan od najsjevernijih otoka skupine Dodekanez – 12 većih – te 150 manjih grčkih otoka u Egejskom moru u istočnoj Egeji, a nalaze se jugozapadno od Turske, južno od otoka Samosa a sjeveroistočno od otoka Krete), kаѕnіје је оѕlоbоđеn і umrо redovitom ѕmrću. Іvаn је bіо роѕеbnо роznаt mеđu ароѕtоlіmа. Іmе mu ѕе ѕроmіnје nа mnоgо mјеѕtа u Nоvоm Zаvјеtu. Віо је čоvјеk аkсіје, vеоmа аmbісіоzаn, еkѕрlоzіvnе nаrаvі jer је bіо Воаnеrgеѕ kao i brat mu Jakov. Віо је рrіѕаn ѕ Реtrоm. Оbојіса ѕu zајеdnо djelovalа kао рrороvјеdnісі. Меđutіm, Реtra је uvіјеk smatrao glavnim među apostolima.
Don Ilija Drmić
