Kako biste reagirali da pročitate da Metkovci uvoze mandarine, Slavonci kulen ili pak Bosanci šljive?
Naravno, rekli biste: “Ma, nemoguće.” Kao što to vjerojatno nije istina, vijest da se u Hercegovinu uvozi kamen iz cijelog svijeta točna je.
Nevjerojatan je podatak da se u Bosni i Hercegovini 85 posto kamena uvozi. Da, dobro ste pročitali, zemlja kamena svoj prirodni resurs ne koristi kao sirovinu za preradu, već ga uvozi iz dalekih zemalja.
Prema podacima državne Porezne uprave, Bosna i Hercegovina za prvih osam mjeseci ove godine uvezla je arhitektonsko-građevnog kamena u vrijednosti od pet milijuna eura. Od toga je 80 posto granita, a ostatak uglavnom mramor. Koliko je apsurdna ova poslovna politika, najzornije ilustrira procjena da baš tog granita samo u Jablanici u rezervama ima oko pet milijardi eura. U jednakim količinama i vrijednostima ima i posuškog tvrdog, pločastog bilećkog i drugih vrsta krečnjačkog kamenja. Rezerve arhitektonsko-građevnog te lomljenog kamena za zidanje i popločavanje samo u polovini države (Federaciji) ima 37 milijuna četvornih metara. Nažalost, tako kvalitetna sirovina iz BiH ne koristi se kao izvozni adut. Sve manje odlazi u svijet. U prvih osam mjeseci izvezeno je tek nešto više od pola milijuna eura vrijednosti. Ponajviše u Italiju i Kinu. Apsurd je tim veći što čak stranci koji su ušli u vlasničku strukturu kamenoloma u Bosni i Hercegovini izvoze kamen na obradu u svoje države. Poput Kineza, koji su većinski vlasnici kamenoloma u Berkovićima.
Prema procjenama, u Hercegovini, a nešto manje u Bosni, kamena ima u vrijednostima koje se mjere desecima milijardi dolara. Međutim, za njegovu eksploataciju i preradu treba promišljena državna odnosno entitetska strategija. Sadašnji aktivni kamenolomi i prerađivački pogoni ni izdaleka nisu dovoljni za ozbiljniju ponudu sirovine i gotovih proizvoda za domaće i inozemno tržište. Nitko nije za eksploatiranje kamena koje će skrnaviti okoliš. Čak treba uvesti rigorozne zakone koji će štititi izgled krajolika. Uz zadovoljavanje najviših ekoloških standarda, ipak se može otvoriti na desetke nalazišta za eksploataciju koja bi u lančanoj reakciji motivirala poduzetnike za otvaranje novih prerađivačkih tvornica. To bi donijelo i stotine novih radnih mjesta. Da bi se one otvorile, potrebna su početna poticajna bankarska sredstva. K tomu ne treba računati na brzu zaradu. Takva je to industrija. Problem je i što današnji prerađivači kamena nisu udruženi i kao takvi, bez koordinacije, teško mogu ozbiljnije osvajati domaća i svjetska tržišta. Vjerojatno su to najveći razlozi zašto se malo gospodarstvenika odlučuje krenuti u taj teški biznis. Kada bi on zaživio, mnogi koji napuštaju Hercegovinu ostajali bi u njoj baš zato što je tako krševita. Kao što nema strategije za preradu, proizvodnju i prodaju kamena tako nema ni za specijalizirane kadrove u toj oblasti. Obrazovne ustanove sve manje ili gotovo nikako ne školuju kamenoklesare. U nekoliko tvornica rade oni koji su se prije osposobili za tu struku ili su se prekvalificirali. Uz njih, još uvijek ima školovanih, ali i samoukih glasovitih hercegovačkih majstora. Deseci ih rade uglavnom u Dalmaciji. Vještim rukama oblikuju kamene zidove koji će sadašnjim i budućim naraštajima ukrašavati urbani krajolik.
Kao što ruralni jedinstvenim čine suhozidi, kameni zidovi bez vezivnih materijala kojima su ljudi ograđivali svoje posjede. U Dalmaciji su posljednjih godina postali turistička atrakcija. Treba ih zaštititi kao kulturnu baštinu.
Jedan od najstarijih i najpostojanijih materijala upravo je kamen koji je oduvijek oduševljavao svojim moćnim izgledom. Od hercegovačkog kamena izgrađeni su brojni objekti u svjetskim metropolama. Na cijeni je i zbog toga što ga ima u različitim, vrlo primamljivim i ugodnim bojama. Uz to što je ukrasan, dobar je izolator i štedi energiju. Njegovu kvalitetu najbolje promoviraju stoljetne kamene kuće i druge građevine. Danas je sve više onih koji, kao njihovi djedovi, od tog materijala grade nove ili obnavljaju stare kuće.
Umnogome je kamen oblikovao sve one koji žive na njemu. Utjecao je na njihovu kulturu stanovanja i filozofiju života. Škrt i surov, tjerao je svoje stanare na umijeće preživljavanja. Svojom čvrstinom i postojanošću oplemenjivao ih je i fizički i duhovno. Na kamenu i s kamenom živjelo se i na njemu umiralo. Na njemu su iskapane mnoge suze i ostali tragovi krvavih žuljeva. Opjevan je u mnogim pjesmama, oslikan na mnogim slikama, snimljen na mnogim filmovima… Ali ponajviše sačuvan u sjećanjima svoje djece. Hercegovci tu emotivnu vezu kao da ne žele prekinuti. Kako drukčije objasniti da, za razliku od sebe, svom kamenu “ne daju u dijasporu”. Ne žele ga izvoziti. Ostane li tako, onda svom simbolu i velikom gospodarskom adutu trebaju izgraditi nadgrobni spomenik. Kamenu od kamena. •
Vecernji.ba/Jozo Pavković
