Nedjelja kojoj idemo u susret, 24. kroz godinu (12. rujna 2021.) iznosi pred nas odlomak iz Evanđelja po Marku s naslovom Prvi navještaj muke i uskrsnuća (Mk 8,31-33; te Mt 16,21-23; Lk 9,22), a potom izlaže uvjete nasljedovanja Isusa s naslovom “Hoće li tko za mnom…“ (Mk 8,34-38 i 9,1, te Mt 16,24-28; Lk 9,23-27; Iv 12,26).
Isus je otpočeo nakon Cezarejske ispovijesti sv. Petra i predavanja ključeva njemu upućivati u objavu, te učiti svoje učenike i apostole o tome kako on treba poći u Jeruzalem, koji je središte svjetovnosti i duhovnosti, zatim da će u tome gradu, gdje je i uzvišeno i svijetlo mjesto Sion što privlači i nadahnjuje sve vjernike i nastanjene domorodce i žitelje Isusova naroda, mnogo trpjeti od napadaja starješina narodnih, zatim glavara svećeničkih i pismoznanaca, te će biti ubijen, što je najzanimljivije s jednoga motrišta, a i najteže s drugih gledišta, ali će poslije svoje smrti i trodnevnoga počivanja u grobu slavno uskrsnuti, što je velika potvrđena novost unatoč tome da se ovaj pojam susreće i u pojedinim tekstovima Staroga Zavjeta.
Petrova vjeroispovijest u Cezareji Filipovoj ispod planine Hermona
Apostolski prvak sv. Petar, koji je očitovao svoju vjeru u Krista da je on Mesija, Pomazanik, što ga židovski narod iščekuje dugi niz stoljeća, odveo je Isusa malo dalje na stranu i stao ga uvjeravati svojom temperamentnom osobnošću i jakom retorikom da se njemu ne smije nikako dogoditi ta i takva smrt, te počivanje u grobu, a onda neće se zbiti ni uskrsnuće poslije toga gaženja i mučenja, što Petar očito nije ni shvatio u prvi mah, jer da je shvatio, malo bi se zaustavio i pitao o čemu se tu radi, o kakvoj novosti koja se do tada nije zbila pod suncem, o kakvome je uskrsnuću riječ, samo duha ili i tijela ili je to nešto simbolično, nešto stvarno. Tada je Isus vrlo snažno odgovorio Petru poistovjećujući ga sa sotonom da se gubi od njega jer mu je sablazan zbog toga što mu nije prvo na umu ono što je Božje, nego ono što je strogo ovozemaljsko i ljudsko. Naime, Božja misao o svijetu i čovjeku je vrlo velika, uzvišena, a u Petra je prisutna naša zemaljska slaba misao o svijetu i čovjeku, te se zato događa ovakav sraz u razumijevanju uzvišenosti istine uskrsnuća nakon pogroma, progona, muke, raspeća, ubojstva, pokopa, nakon svake laži i neistine dolazi do trijumfa uskrsnuća.
Kad kaže Isus Petru da je sotona, to znači da je pao pod sotonin utjecaj i djeluje kako on traži, a ujedno time hoće reći kako upravo sotona tako zavodi ljude igrajući se s njima i njihovom sudbinom i zbiljom koja je udaljena od Boga i njegovih razmišljanja koja čovjeka i svijet stavljaju na uzvišeno misaono prijestolje, što ga čovjek mora vidjeti, doživjeti, osjetiti, usvojiti, primijeniti u svojoj zbiljnosti. Isus izgoni sotonu iz Petra, te ga je pokušavao osloboditi njegova utjecaja, kako bi onda taj apostol prvak otpočeo razmišljati posve drukčije, slobodnije i božanskije. Marko i Luka u svojim izvješćima govore o Kristu kao Sinu Čovječjem kojega će zadesiti ta teška nevolja, ali i na njemu će se obistiniti i slavno uskrsnuće. Pojam Sin Čovječji uključuje cijelo čovječanstvo što je postojalo i što će postojati do kraja ovoga svijeta, kojemu je Krist Glava.
Sotona iskušava Isusa da pretvori kamen u kruh
Ovdje se valja sjetiti kako je sotona napastovao i samoga Isusa za vrijeme njegova trapljeničkog boravka u pustinji pokraj Mrtvoga mora, odnosno jezera. Tri su zamke sotonine: pretvaranje kamena u kruh – materijalistički Mesija (Mt 4,3), skok s Hrama u Jeruzalemu koji će privući pozornost na Kristovu moć spektakla – Mesija spektakla (Mt 4,5) i velikodušno sotonino darivanje kraljevstava Sinu Božjem samo da mu se pokloni – darivanje vlasti bez ikakve muke (Mt 4,10). Isus je sve to odbio, jer je on iznad svega toga i graditelj Crkve Božje. Isus je svojim primjerom pokazao svojim vjernim pratiteljima i suradnicima, napose apostolima, a na taj način i svim sljedbenicima kršćanima kroz povijest, na koji se način valja oduprijeti sotoni, koji je prvorazredni igrač i glumac u kazalištu svijeta (teatar mundi). Kod apostola Jakova imamo ovu misao: “Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.“ (Jak 1,12). Kušnje postoje i uvijek će postojati, ali ih treba nadići po uzoru na Krista Spasitelja.
U drugom dijelu Evanđelja riječ je o uvjetima nasljedovanja Isusa Krista (Mk 8,34-38; te Mt 16,24-28; Lk 9,23-27; Iv 12,25-26). Isus je svojim učenicima i apostolima rekao vrlo snažne i potresne riječi kad je govor o poistovjećivanju s njime, te hodom s njime i za njim. Naime, rekao je uvjetno da svatko tko hoće i želi ići za njim i s njime, treba se odreći samoga sebe, potom uzeti svoj križ svakidašnjih nevolja, poteškoća, problema što dolaze u jatima, te hoditi kroz ovaj svijet i život kao Kristov sljedbenik. Evanđelist Ivan govori o tome da svaki koji hoće služiti Isusu treba ići za njim slijedeći ga, te gdje je on, tu će biti i onaj koji mu služi i koji ga nasljeduje u duhu. Za takav oblik potpunoga i predanoga služenja svatko će biti nagrađen i počašćen od Oca nebeskoga (usp. Iv 12,26).
Što znači odreći se samoga sebe? To znači odbaciti sve ono što čovjeka ne čini čovjekom, što ga raščovječjuje, ponižava, potire, a tim odricanjem učvršćuje se u stavu prema najvećim vrijednostima što ih Bog nudi svakome čovjeku. Odricanje samoga sebe može se shvatiti kao jaki oblik askeze na svim razinama. Čovjek je pozvan na prihvaćanje svih nevolja života kao Božji dar čovjeku što će ih dobri Bog blagosloviti i primiti kao našu ljudsku žrtvu iskazanu samome Bogu.
Zašto sve u svezi s čovjekom valja gledati i motriti kao žrtvu, pa zato što je čovjek stvoren od tijela i duha; tijelu je teško bivstvovanje s duhom u ovome tvarnome svijetu, jer tijelo je tvarno i kad je u njemu duh, tvarnost se očituje i doživljava kao teret. Kod sv. Pavla imamo ovih i sličnih razmišljanja o tijelu i njegovim zakonitostima koje se manifestiraju tek onda kada je u njima duh, a inače kada duha nema u tijelu, onda je tijelo mrtvo i podložno truljenju. Upravo ta tjelesna nagnuća valja obuzdavati. Nošenje križa koji je naša svakodnevnica, a pogotovo ako nam je nametnut, onda je to žrtva kad se ustrajno nosi i to do kraja zemaljskoga života, te iz ljubavi prema Bogu, drugima i samome sebi.
Ivan Marko Rupnik, Sv. Franjo Kirstov nasljedovatelj
Isus naučava svoje sljedbenike da ne čeznu za stjecanjem svega svijeta, pa ni za djelićima toga svijeta i njegovih ljepota, jer to ništa ne koristi njima niti bilo kome, čak se može dogoditi da u toj velikoj želji i naporu za svjetskim stjecanjem naudi i naškodi svome životu. Što je veće, bolje i privlačnije od ljudskoga života da bi se mogla izvršiti zamjena, odnosno da bi čovjek mogao sve to dati u zamjenu za svoj život, koji je neprocjenjiva vrjednota. Na taj korak čovjek se ne može odlučiti jer je njegov život velika vrijednost koja može uroditi dobrim plodovima ako se pravilno usmjeri na to dobro. Evanđelist Marko domeće misao koja govori o tome da onaj tko god se zastidi Isusa i njegovih riječi “u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju“, toga će se stidjeti na drugi način Sin Čovječji u trenutku pohoda s anđelima i u Očevoj slavi (usp. Mk 8,38). O uzajamnom stidu govori i Luka (usp. Lk 9,26).
Ovdje se sjećamo i grčkoga filozofa Sokrata (Σωκράτης/Sokrátes, Atena: 469.-399. pr. Kr.), koji je učio da najprije treba spoznati samoga sebe, a onda postupno svijet uokrušce sebe. Što koristi čovjeku ako spozna svijet i svemir, a ne upozna samoga sebe i zakonitosti svoje duše i njezina djelovanja. Ova misao uklapa se u Isusov nauk koji vidimo u ovoj rečenici: “Ta, što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (Mk 8,36). Ili: Što nam koristi upoznavanje cijeloga svijeta, a ne znamo tko smo i kako idemo, ne znamo smisao svoga postojanja o čemu nam govori Krist.
U tom slučaju Sin Čovječji u slavi svoga Oca, došavši sa svojim anđelima na svoje konačno sudište, nagradit će svakoga po učinjenim djelima nastalima u iskrenoj žrtvi. Valja zamijetiti da će već neki od Isusovih suvremenika vidjeti Sina Čovječjega kako dolazi sa svojom vladavinom u svome kraljevstvu i vrši čin naplate svima zaslužnima za obilati doprinos za kraljevstvo nebesko svojom životnom nesebičnom i predanom žrtvom. Kod Marka imamo razmišljanje da će neki od nazočnika ovoga događanja i objave Isusove sve to vidjeti i neće umrijeti dok ne vide i dožive da je kraljevstvo Božje došlo u sili (usp. Mk 9,1). Također to naglašava i Luka (usp. Lk 9,27). To će gledati i svi koji budu činili dobro u ovome svijetu u svojim unutarnjim viđenjima što graniče s duhovnim užitcima zadovoljstva i neizmjerne radosti postojanja.
Iskušenje Isusovo i svakodnevna kušnja svih ljudi, napose sljedbenika Isusovih
Don Ilija Drmić
valja valja. i ocemo