Dijaspora.hr je objavila zanimljivu i dirljivu životnu priču Fra Pavao Maslaća čovjeka koji je potekao iz Hercegovačkog kraja.
Fra Pavao Maslać rođen je 25. kolovoza 1937. u Ljubljenici, župa Rotimlja, istočna Hercegovina (sada župa Stjepan krst) od oca Joze (rođ. 1911.) i majke Stane rođ. Raguž (rođ. 1914). Djeca Joze i Stane: Nikola 1937., Danica 1940., Janja 1942., Ivan 1948., Stojan 1950. i Dane 1954.
Život mu počeo u kolovozu 1937. Dijete u istočnoj Hercegovini bezbrižnog djetinjstva ne znajući kakav ga život čeka i gdje će ga odvesti. Ni njegovi snovi nisu to mogli predvidjeti, a vjerojatno ni najgore noćne more. Već kada je imao 4,5 godina počeo je Pavin put putnika, beskućnika, svjetskog hodočasnika od mjesta do mjesta.
Već 1942. u proljeće cijela obitelj mora bježati pred četnicima iz Ljubljenice u Mostar. I Mostar za njih bijaše veliki, ogromni grad. U njemu tek prenoćili. Rat ubija na sve strane. Nigdje nije sigurno. Iz Mostara preko cijele Bosne obitelj putuje vlakom koji je inače namijenjen prijevozu stoke.
Obitelj Maslać kao i ostale obitelji bježe negdje daleko tražeći sigurnost. Sve do Stare Gradiške na razmeđi Hrvatske i sjeverne Bosne. Na put su krenuli majka Stana, fra Pavao, sestre Danica i Janja te baka Ruža Maslać (rođ. Konjevod), očeva majka. S njima su putovale ostale obitelji, poput Boškovića, Gagre, Perića, Primorca… U Staroj Gradiški smješteni su u “neku zgradu”. Otac je bio u hrvatskoj vojsci. Njega su rijetko viđali. Ponekad je uspio doći vidjeti obitelj. Fra Pavina sjećanja gotovo su nepostojeća, posebice slaba sjećanja na oca tih godina. Ovdje je počeo “nekakvu školu”, možda prvi razred. Tu ostaju do 1945.
Austrija, Italija…
Krajem travnja i početkom svibnja te završne godine rata opet se kreće na put. Ovaj put prema Austriji. S ostalim obiteljima. Bijeg pred komunistima za koje su već znali da ubijaju mnoge, i nevine i optužene. S njima je na put i dalje krenula baka, Ruža Maslać.
Preko Zagreba, Slovenije u Austriju. Putuju vlakom do Austrije. Fra Pavao po sjećanju govori kako su često iz vlaka trčali van skrivati se zbog zrakoplova i bombardiranja. U Austriji ih smještaju u Andorf, mjesto između Linza i Passaua. Mali gradić koji i danas nema više od pet tisuća stanovnika. Smjestili su ih oko 50-ak u jednu dvoranu. Tu se sve događalo: i spavanje i kuhanje. Sve u jednom prostoru. Kupanje je bilo teško izvodivo.
“Mi, djeca, trčali smo okolo tražiti hranu. Postojala je tada neka UNRO, organizacija koja je pomagala izbjeglicama.”
Tu je prvi put vidio američku vojsku. U Andorfu ostaju oko dvije godine, do 1947. Majka, sestre Danica i Janja te mali Nikola. Otac je ostao u domovini. Za njega nisu ništa znali. Majka je čula da je živ negdje početkom 1947. godine. On je išao prema Bleiburgu, onda je završio kao i mnogi na križnom putu. Kroz Slavoniju do Srbije. Odatle je došao u svoje selo Ljubljenicu u Hercegovini tek 1947. godine. U Austriji umire baka Ruža, a ondje je i pokopana.
“Roditelja se malo sjećam. Znam da je otac otišao u vojsku i nije bio mnogo kod kuće. Živjeli smo s mamom, ali kao neka siročad, posebno u Austriji gdje smo i gladovali, gdje su djeca umirala od gladi. Jedan od razloga da su mnogi roditelji dali svojoj djeci poći u Italiju bio je da prežive, znali su da će se netko pobrinuti za njih, da će imati nešto pojesti i da će poći u školu.”
U austrijske kampove dolazili su franjevci u posjet izbjeglicama te spašavati djecu. Pitali su roditelje za dozvolu da spase i školuju djecu. Među njima je bio i fra Dionizije Lasić kojeg se fra Pavao dobro sjeća iz tih vremena. Sjeća se da se pozdravio s majkom i sestrama.
“Izljubili smo se jer nismo znali kada ćemo se opet vidjeti! Pokupili su nas i vlakom smo išli kroz Italiju u Grottammare.”
Ovaj mali gradić na istočnoj talijanskoj obali nalazi se nedaleko od San Benedetto del Tronta. Tu se nalazio veliki kompleks: župa, škola, samostan… Ovdje su ga upisali u školu na hrvatskom jeziku koju su vodili hrvatski franjevci. Rektor škole bio je dr. fra Oton Knezović. Imali su udžbenike i neke potrebne materijale za školu. Ostali fratri koji su predavali bili su dr. fra Zoran Ostojić, dr. fra Kvirin Vasilj, dr. fra Gracijan Raspudić, dr. fra Ivo Sivrić, fra Tugomir Soldo, fra Trpimir Musa i drugi.
Školu je opet počeo ispočetka. Četiri razreda pučke škole završio je za dvije godine. Brzo učenje. Nakon toga još dvije godine viših razreda. Tu je susretao dr. fra Dominika Mandića, fra Vitomira Naletilića, fra Pavla Meladu i fra Dominika Šušnjaru.
“Te godine bile su mučne. Mi smo bili siročad. Šuti, slušaj, uči… Odgoj je bio težak. Nikada nismo mogli sjesti i pričati, a bili smo željni toga. Bilo je vrlo siromašno. Ja sam zahvalan za sve, ali bilo je teško. Fra Ivo Sivrić ostao mi je u dugom sjećanju. On nas je primio kao djecu. Bio je vrlo blag i razumio nas je. Vrlo uljudan. Fra Dionizije također je bio vrlo uljudan i pun razumijevanja.”
S fra Pavom iz Austrije išao je i fra Jozo Abramović, gospoda Marić, Vrban, Grgo Musa, Gavranović, Andrija Urban, Dinko Krpan, Agata Primorac, Dragica Gagro i drugi.
U međuvremenu, majka je čula kako je otac živ i da je poslao poruku da se vrate. Majka se vratila iz Austrije u Hercegovinu 1947. s dvije sestre – Danicom i Janjom. Otac je već dolje bio stigao.
On je preživio poslijeratni pakao. Bio je na križnom putu kroz Sloveniju, Slavoniju, Srbiju i uspio izići živ. U Hercegovini su se onda rodili Ivan (1948.), Stojan (1950.), Dane (1954.).
“Naši životi i sudbine izbjeglih ljudi bili su slični. Za nas djecu to nije bilo tako strašno, za naše roditelje bila je to velika muka. Fratri su pronašli gdje su roditelji završili te su ih kontaktirali ako žele da se djeca vrate.
“Ja nisam mogao napraviti tu odluku sam od sebe. Nisam znao puno, onda sam razgovarao s fratrima i poslušao savjet i ostao. Kroz te četiri godine kontakti s obitelji bili su rijetki. Nisam znao ni gdje je Ljubljanica ni Hercegovina. Sjećam se posljednje godine škole da smo otišli u talijansku školu u Sassoferrato. To je bilo malo sjemenište talijanskih franjevaca. Nas je bilo 15. Već smo malo znali talijanski, ali sve ovo bilo je novo jer je sve bilo na talijanskom. Tu smo naučili talijanski. Bio nam je kao materinski jezik. Od naših fratara tamo nitko nije bio. Fra Dionizije Lasić bio je naš jedini kontakt. On je živio u Rimu i često dolazio k nama.”
“Nakon završetka te posljednje školske godine, fratri su odlučili da ćemo ići u Ameriku. Pokupili su nas iz Sassoferatta i odveli blizu Napolija. Zaustavili smo se kratko u Rimu, onda su nas odvezli u mjesto Capua. To je bio kamp odakle se putovalo dalje. Nas je vodio fra Dionizije. Bili smo u barakama i čekali dokumente. Odatle smo išli vlakom u Njemačku, u Bremenhaffen. Putovali smo oko dva dana. U toj luci većinom su bili američki vojni brodovi. Tu smo također bili nekoliko dana u nekom kampu dok se nismo ukrcali na brod ”Blachford’ za Ameriku. Bijaše kolovoz 1951. godine. Putovali smo 15-ak dana do New Yorka. Stigli smo na Ellis Island. Tu nas je, sjećam se, dočekao fra Steve Raić i još jedan franjevac koji je tada bio u New Yorku. Onda su nas neko vrijeme smjestili u New Jerseyju. Odatle vlakom za Chicago. Svi smo zajedno došli u Chicago. Smjestili su nas u župu sv. Jeronima. Bila je tu stara škola u kojoj smo bili smješteni. Dočekao nas je župnik fra Ferdo Skoko, dobri naš fra Ferdo. Neki od nas tada su otišli svojoj rodbini i obiteljima koje su imali po Americi.”
Opet novi školski početak
U rujnu su nas, koji smo ostali, poslali u školu. Bijaše to gimnazija/sjemenište Franjevačke provincije Srca Isusova u Westmontu, Illinois. Upisali su me u treću godinu gimnazije. Tu smo bili Jozo Abramović, Eugen Petrović i ja. U Westmontu sam dvije godine išao u srednje škole i dvije godine koledža, sve do 1955.
Dakle od 1951. do 1955. Bijaše to vrijeme kada sam opet počeo iznova. Uči engleski i idi u školu. Pitaj Boga kako je bilo, kako smo mi to svladali! Fra Kvirin Vasilj bio nam je odgojitelj. Bilo nas je tu oko 120. Škola nam je išla dosta dobro. Mi smo se držali zajedno, ali smo bili i dobro sa svima ostalima. Njemačka disciplina bila je vrlo prisutna. Naime, franjevačka provincija u Americi podrijetlom je njemačka.
Kroz sve te godine znam da je stalno nedostajalo nešto važno. Emocije su bile svugdje. Ja, dječak bez obitelji… Obitelj nije ni znala da sam otišao u Ameriku. Dok sam bio u Westmontu, dolazila bi preko ljeta u Chicago u naš samostan na Drexelu neka pisma, gdje sam konačno uspio uspostaviti kontakt s obitelji. Nažalost, nije ništa sačuvano od toga. Bile su to teške godine, ali preživio sam. Djetinjstvo sam izgubio. Rana edukacija uopće nije postojala. Sve ostalo bile su zamjene. Kasnije sam osjetio kada te netko voli, kada se netko brine za tebe i to je lijep osjećaj, ali mi je uvijek nedostajala ta ljubav djetinjstva. Do danas je tako. Logori su bili velika iskustva, ali sve odluke donosili su drugi o mojoj sudbini.
Kada je netko bio drag i pristojan prema nama, to je za nas bilo nešto novo! U Westmontu sam preko pisma doznao da imam još tri brata. Telefona nije bilo. Informacije šture. Pošta rijetka. Nisam odrastao s braćom i sestrama u istoj obitelji i sve je to oblikovalo moj život. Možda nisam shvaćao toliko kad sam bio mlađi. Nekad bi volio znati što to znači ljubiti oca i majku, odrasti zajedno. Osjetiti ljubav oca i majke na djelu. To nikada nisam znao. Oca nisam ni vidio toliko. S njim gotovo da nikada nisam ni živio. U Westmontu nakon posljednje dvije godine koledža koje sam završio 1955. došlo je vrijeme odluke: hoćemo li dalje u život ili ostati u franjevcima? Fra Jozo, fra Eugen i ja odlučili smo biti franjevci. Njih dvojica bila su dvije godine ispred mene pa su već otišla u novicijat. Ja sam išao u novicijat u New Jersey u Lafayette (Provincija Imena Isusova, New York).
Tada sam uzeo ime Paul/Pavo. Više nego simbolično. Život je postao trajno putovanje i traženje. Bio sam sam od Hrvata od sada pa dalje. U tom mjestu bilo mi je dobro. Bio sam godinu dana do 1956. Tada sam imao prve zavjete u franjevačkom redu. Onda sam počeo studij u istoj Provinciji Imena Isusova (New York), ali puno sjevernije, u mjestu Rye Beach u New Hampshireu, skroz na sjeveroistoku, sjeverno od Bostona. Tu sam završio prve dvije godine filozofije. Bilo je dobro.”
Fra Pavo tamo postaje građanin Amerike. Bijaše to godina 1956. Američki fratri pomogli su mu dobiti američke dokumente. Tu u Rye Beachu ostaje do 1958. godine. Ljeti su ih slali na Sveučilište St. Bonaventure u državu New York, gdje su pohađali ljetne semestre. S obitelji je bio vrlo malo u vezi. Godine 1958. na Sveučilištu St. Bonaventure imao je svečane (završne) franjevačke zavjete.
Nakon toga odlazi negdje u kolovozu u Washington D.C. na daljnji studij filozofije i teologije. Studirao je na Holy Name Collegeu sljedeće četiri godine. Tu mu bijaše dosta lijepo iskustvo. Lijepo za ono vrijeme i onaj kontekst života.
“Danas nikome ne bih preporučio da to prolazi. Sjećam se vrlo dobro da su nam dopustili 1961. godine ići na inauguraciju predsjednika Kennedyja. Nama je to bilo kao da idemo u nebo. Nismo bili daleko od postolja gdje je Kennedy dao prisegu. Vidio sam ga jako dobro.”
Kao studenti tih godina odlazili su redovito u bolnice, zatvore, sirotišta… Televiziju su rijetko gledali, novine nikako. Svi su, kaže fra Pavo, prema njemu bili dobri. Preko ljeta opet su išli na Sveučilište St. Bonaventure.
Na studiju u Washington D.C.-u boravio je od 1958. do 1962. Na 17. dan ožujka 1962. postao je svećenik. Ređenje je održano u franjevačkom samostanu Kustodije Svete zemlje. Za svećenika ga je zaredio Apostolski nuncij u Americi, Egidio Vagnozzi. Tog dana zaređeno je njih 30 za svećenika. Fra Pavo bio je jedini Hrvat. Sjeća se da je došlo nekoliko hrvatskih franjevaca na ređenje. Ostao je u Washingtonu do lipnja iste godine. Onda su ga poslali u Steelton, Pennsylvania. Tamo je slavio prvu svetu misu.
“Bilo je lijepo s narodom tamo. Tjedan dana poslije slavio sam misu u crkvi Srca Isusova u Chicagu!”
Kustos i kustodijsko vijeće odlučili su da ide za pomoćnika fra Mironu Lasiću u župu Srca Isusova u južnom Chicagu.
“Tu počinje moj pastoralni rad u srpnju 1962. i tu sam ostao do 1964. Počela se graditi crkva. Bilo je to vrlo uzbudljivo. Stalno se nešto događalo. Ja sam se najviše družio s mladima. Pokrenuli smo nogometnu momčad. To je tada bio big deal. Mnoga djeca na osnovu toga dobila su stipendije. To je bila naša najjača župa tog vremena. S nama je živio i fra Gracijan Raspudić. Ja sam bio mladi svećenik. Slušao sam. Međutim, gotovo sam zaboravio hrvatski jezik. Nisam mogao propovijedati hrvatski. Posljednjih 11 godina uglavnom je bilo sve engleski. Bilo mi je teško. Morao sam učiti hrvatski. Opet iznova. I had difficult time then! Sam sam učio, slušao druge, čitao, razgovarao s ljudima. Jezik je dolazio polako, kao da se vraćao. Dugo mi je trebalo da se oslobodim javno govoriti i propovijedati na hrvatskom jeziku. Čitao sam propovijedi. Mislim da je to bilo siromašno. U međuvremenu, obitelj je doznala da sam postao svećenik. Slušali su Radio Vatikan i tako doznali da sam postao svećenik i da sam imao prvu misu.”
U južnom Chicagu ostaje do 1964. godine kada ga Zajednica raspoređuje u hrvatsku župu Srca Isusova u gradu Milwaukeeju. Tu ostaje do 1970. U to vrijeme tri je godine pomoćnik fra Ferdi Skoki te fra Častimiru Majiću isto toliko. Bila mu je to draga župa. Bio je to novi život opet. Većina ljudi su Volksdeutschers, dobri katolici i dobri Hrvati. Bijaše vrlo lijepo surađivati s njima.
Prvi odlazak u domovinu i susret s obitelji
“U tom razdoblju prvi put odlazim u Hrvatsku. Bijaše to ljeto godine 1968. Prvi put se vraćam nakon 23 godine. Išao sam na put s fra Markom Kozinom. Sletio sam u Zagreb. Iz Zagreba sam autobusom odmah otišao do Ljubljanice, u dom gdje sam rođen. Tada prvi put susrećem obitelj nakon gotovo četvrt stoljeća. Prvi put susrećem oca kojeg se mogu sjećati. Prvi put u životu susrećem braću Ivana, Stojana i Danu. Oni su rođeni nakon mog odlaska, a sada su već bili odrasli (20, 18 i 14 godina).
Svi smo plakali. Opet zajedno. Razgovor je trajao dugo. Otac je bio većinom šutljiv. Puno pitanja, puno toga ispričati gdje smo i što smo sve preživjeli. Otac je bio tih, ali duboko sretan. Zaklao je tele. Sin mu se vratio. Fešta. Emocija puno. Sreće još više! Bilo je to za mene snažno emotivno iskustvo. Slabo sam poznavao svoje roditelje. Moje dvije sestre bile su male kada sam otišao u samostan.
Dolaskom u Hercegovinu bolje sam upoznao svoju obitelj i njezin način života te položaj hrvatskog naroda i franjevaca u komunizmu. Sve mi je to pomoglo bolje razumjeti Hrvate u Americi i Kanadi koji su našli svoj novi život izvan domovine. Tada je dolazila UDBA ispitivati me gdje radim, što radim. Stalno su nam bili za petama. Bili su vrlo neugodni. Htjeli me pridobiti za sebe. Znali su o nama franjevcima sve! O našem radu, o našim zajednicama… Roditelji su se opet bojali što će biti sa mnom, što će meni učiniti. Bojali su se također što će učiniti njima i ostaloj djeci. Uvijek su bila dvojica udbaša na razgovorima. Razgovori su trajali po nekoliko sati. Oni su znali da sam ja stigao i kada sam stigao. Kada ja nisam pristajao na suradnju, prijetili su mojoj obitelji. Ali nisam se dao. Bio sam tamo četiri tjedna. Kad sam polazio, opet je bilo jako teško. Opet rastanak. Opet nismo znali hoćemo li se ikada više vidjeti. Rastanak mučan, ali ipak s nadom za ponovne susrete! Fra Marko Kozina također je prvi put vidio svoje. Iskustvo slično mome. Njega je također UDBA ispitivala i prijetila. Nakon mjesec dana preko oceana opet natrag, drugi put u Ameriku. Bilo je vrijeme traženja uspomena. Slikao sam tada sve što sam mogao s onim starim aparatom od 16 mm.”
Godine 1970. Franjevačka kustodija šalje ga za župnika u St. Louis. Nova zajednica, novi grad… Nikada nije ni bio u tom mjestu.
“Bilo je lijepo. Bila je miješana zajednica: hrvatsko-engleska. Tamo sam dosta radio s lokalnom zajednicom. Bio sam uključen u razne pothvate da se taj dio grada proglasi povijesnim dijelom. I to se dogodilo. Sve u svemu, bilo je aktivno i lijepo vrijeme.”
Drugi put fra Pavo odlazi u domovinu 1971. godine. Bilo je malo lakše zbog hrvatskog proljeća. Proveo je najviše vremena opet s obitelji, malo bolje upoznao fratre i obišao provinciju. Brat Stojan stiže u Ameriku 1973. Prvo dolazi k njemu u St. Louis. Ostaje živjeti u Americi. Stojan je jedini član fra Pavine obitelji na ovom kontinentu. U St. Louisu ostaje do 1976. godine kada postaje župnikom sv. Jeronima u Chicagu.
“Svaka župa/zajednica nosila je svoju ljepotu i svoje probleme. Dosta dobro sam se uklapao. Gledao sam raditi skladno s ljudima, na duhovnom i socijalnom polju. Uvijek sam volio da ljudi budu uključeni u rad i odluke zajednice, da shvate da je to njihova zajednica i da ona služi njima, da to ne pripada svećeniku ni nekome drugome, nego upravo njima, da su tu doma! Tu sam radio s pomoćnicima fra Slavkom Soldom i fra Leonom Galićem. Bili smo tada aktivni u politici tražeći hrvatsku slobodu. Mislim da sam tu najviše nastradao. Politika uvijek ima visoku cijenu. Župa je bila kompleksna i vrlo aktivna. Posljednji put oca sam vidio 1979. godine. Preminuo je 14. svibnja 1983. Radio je. Odmorio se kratko. Sjeo i umro. Blaženo i tiho. Išao sam ocu na sprovod. Kasnio sam, ali sam ipak stigao na groblje pokopati oca. On je imao težak život, no bijaše dobar čovjek!
Godine 1979. kratko boravi u Beaver Fallsu u Pennsylvaniji. Tražio je malo odmora. Tu je ostao tri mjeseca. Nakon odlaska fra Eugena Petrovića, fra Pavo imenovan je župnikom u Ambridgeu, Pennsylvania, od jeseni 1979. do ljeta 1982. godine.
“Uvijek sam bio u velikim gradovima, pa nekako nisam volio ići u to malo mjesto (15-ak tisuća ljudi), ali sam brzo zavolio te ljude. Ubrzo sam mnoge znao, a oni su se svi znali. Bilo mi je lijepo. Iskustvo malog mjesta bijaše zanimljivo i čak privlačno.”
U ljeto 1982. godine vraća se u Chicago. Zajednica ga imenuje gvardijanom franjevačkog samostana sv. Ante. Ostaje gvardijan tri godine.
“Bilo mi je lijepo s fratrima tih godina. Bilo je tada dosta starijih fratara. Puno razgovora. Tada sam preuzeo upravu hrvatske franjevačke tiskare.”
Tiskaru je vodio sve do kraja njezina rada 2008. godine. To je bio zanimljiv posao, iako težak, ali učinjeno je puno dobrog posla, tiskan je ogroman broj dobrih knjiga, časopisa, radilo se dosta s hrvatskim zajednicama, obiteljima i pojedincima.
Kustos hrvatskih franjevaca
U ljeto 1985. braća ga biraju za kustosa Hrvatske franjevačke kustodije. Kustos je u tri mandata, kroz devet godina službe, do 1994.
“Te godine bile su vrlo lijepe, zahtjevne, ali i teške. Rješavati probleme zajednica i braće franjevaca ne bijaše uvijek jednostavno. Bijaše to vrijeme problema Norvala u Kanadi i ostalih problema. Vrijeme nastanka hrvatske države.”
Godine 1987. fra Pavo slavi 25. godišnjicu svećeništva u Hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu. Propovijedao je fra Josip Abramović. Godine 1988. tijekom redovitog sastanka franjevačkih provincijala i kustosa engleskih govornih zemalja, fra Pavo osobno se susreće s Ivanom Pavlom II. u njegovoj kapelici u Vatikanu. Godine 1991. Hrvatska katolička zajednica traži da bude njihov duhovnik za cijelu zajednicu. Fra Pavo pristaje i ostaje na toj službi sve do kraja rada Zajednice, do 2006. godine. Godine 1994. bio je kratko opet gvardijan godinu dana u samostanu sv. Ante kada već 1995. odlazi za župnika u Župu Srca Isusova u Chicagu.
Pet godina ostaje u južnom Chicagu. Većinu vremena provodi s fra Markom Kozinom u toj zajednici. Godine 1998. tijekom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca fra Pavo osobno se susreće s Ivanom Pavlom II. u Mariji Bistrici. Godine 1999. fra Pavo odlikovan je od predsjednika Franje Tuđmana Redom Danice Hrvatske. Godine 2002. slavi 40. godišnjicu svećeništva u Hrvatskoj župi Srca Isusova u Milwaukeeju. Od 2000. sljedećih 13 godina provodi opet kao župnik u Milwaukeeju s tim da je 2010. ponovno biran za kustosa Hrvatske franjevačke kustodije. Godine 2012. godine slavi 50. godišnjicu svećeništva u Hrvatskoj župi Srca Isusova u Milwaukeeju. Propovijedao je fra Jozo Grbeš. Iste godine ovu obljetnicu slavi s obitelji i prijateljima na Stjepan Križu.
Sljedeće godine, 2013., postaje župnikom na još jednoj hrvatskoj župi u Chicagu, župi Bl. A. Stepinca. Služio je, dakle, u sve tri hrvatske župe u Chicagu. Tamo ostaje do svog umirovljenja, svibnja 2017. godine, kada mu je ugrađena mehanička pumpa za srce koja mu omogućuje život.
Danas, gledajući život unatrag u miru franjevačkog samostana u Chicagu, fra Pavo kaže: “Kada gledam cijeli život unatrag, onda jasnije vidim put na kojem je stalno bila Božja ruka. Usprkos svim nevoljama dovela me da shvatim da sve to ima veliki smisao. Ljubav je ključna, bez nje je čovjek sam. Bez nje ne može živjeti normalan život. Tako je i s domovinom. Sve patnje su mi ljubav prema domovini učinile još dubljom.”
Kada o Hrvatskoj razmišlja, onda kaže: “Želja mi je da u Hrvatskoj imamo dobre vođe koji su svjesni ljubavi mnogih naraštaja prema domovini kako bi podigli narod i darovali mu dostojanstvo življenja. Ja vjerujem i molim i volio bi kada bi Hrvatska postala primjer drugim zemljama i narodima. S toliko blaga i bogatstva može pružiti puno. To je moguće. Naučio sam da ništa nije nemoguće u životu kada je čovjek vjeran idealima i Bogu s kojim stoljećima putuje.”
Dijaspora.hr
