Kao onda opkoljeni Vukovar, ostade sada opkoljen sav narod, a tenkovi administracije i medijska avijacija tuku li nas tuku
Ovih dana uistinu svjedočimo velikoj borbi malobrojnog naroda, koji, samo uz Božju pomoć, pokušava osloboditi cijeli hrvatski narod od ropstva – referendumima. Biskupi, svećenici, kler povukli su se i ostavili narod na milost i nemilost, kako pater Ike kaže – zvijerima. I to postupanje je daleko od istine Evanđelja, upozorava omiljeni hrvatski isusovac čiji tekst s naslovom: Popovi su krivi za sve, prenosimo u cijelosti.
Popovi su krivi za sve
Jedan moj subrat isusovac, već postariji, često zna reći: popovi su krivi za sve.
I ja se slažem: Popovi, fratri, isusovci, biskupi i svi drugi
redom; mi smo krivi za sve. A ako je to igdje očito i ako igdje vrijedi,
onda vrijedi u odnosu Crkve s HDZ-om, u kojemu smo toliko zaglibili.
Zastrašujuće je, bolno, uvredljivo i tako neugodno bilo gledati
kako je nekidan premijer javno zašamarao sve biskupe i sav kler i na
najbahatiji način, skoro preko noći, uvede on protukršćansku Istanbulsku
konvenciju javno se rugajući svom biskupskom zboru (koji se izričito
zalagao protiv nje) – procjenjujući kako zbog toga neće imati nikakvih
posljedica.
I bi tako. Ovih dana, evo, Crkva bez klera – ostali su samo laici –
bori se na život i smrt, obespravljeni i ponižavani, ne bi li nekako
izišli iz ropstva, i vratili malo vlasti u ruke narodu – stranku koju su
nekad sami stvarali – taj isti nesretni HDZ kojemu Plenković bahato
jaši na čelu; i osporili Istanbulsku konvenciju protiv koje su i sami
biskupi (bili). Bori se i krvari narod po štandovima…
Najgore je kad te Evanđelje zbuni. Kad kreneš za tim da budeš dobar
i svet, te uljuđen i fin. A Isus se išao svima zamjeriti i svaditi sa
svima koji god su govorili laž i licemjerno djelovali i živjeli, i narod
gulili do kože. Nije ga brigao društveni status ni ugled, jer jedino se
tako i može biti na strani čovjeka, malenog, dobrice Hrvata.
Inače ne, nego ćeš ga ostaviti da ga zvijeri deru, pazeći na svoje oprane ruke. Ako misliš na to kako ćeš biti svet – a mitra ti na glavi, ili reverenda na tebi, habit, kolar, što bilo, i ako voliš pozdrave na javnim mjestima, naravno da se više ne možeš svađati i prignuti se nad ugroženim, prekršiti protokol i napraviti skandal. Pop koji nije spreman napraviti skandal radi istine i pravde, ne može biti pop. Isus je redao skandal za skandalom, i svi sveci tako – i radovao se tome da može skandalizirati svijet koji nije ljudski i nije njegov, i nije Božji.
I tako, eto, učas ostade narod sam.
Kao onda opkoljeni Vukovar, ostade sada opkoljen sav narod, a tenkovi
administracije i medijska avijacija tuku li nas tuku, a u neke gradove
ne može ni ući sa svojim inicijativama.
Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala
balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj joj je posve
pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju, podsjeća na plave kacige,
koji su samo tupo gledali i pazili na pravila ratovanja – kojih nije
bilo ni u primisli. A narod – on je uvijek isti, i onda i sada,
nepatvoren, vjeran, bori se, što će. O Bože, kako bih volio da pobjedi u
ovim referendumima, svemu unatoč, pa da povičemo, „oba su pala!“ No,
može li narod pobijediti kao i prije 25 godina, prepušten sam sebi; jesu
li dva čuda zaredom moguća?
Boj se bije. I lako bi se moglo dogoditi da narod – Crkva, u
neravnopravnoj borbi, u kojoj im se ne da ni da štandove postave, ili ih
se masno dere rentama, kao Bandić, koji se pravi prijatelj Crkve i
demokacije, ali kad mu to ne ide u prilog, postane pravi izdajniuk
naroda – i slični mu – rente kakvih nikada nije bilo – osobito tamo gdje
HDZ vlada, onaj s kojim smo na banketima sjedili i mastili brke, i
slikali se pred narodom – osobito tamo; narod je kao prognanici i
beskućnici, kao da to čine negdje u inozemstvu..(da nismo svi mi
dijaspora?), i probaju pobijediti u idiotski nehumanom referendumu.
I što će onda ostati? Hoće li ovaj film završiti s istim kadrovima
koji su bili na početku: pop u reverendi na nekoj gozbi, slika se s
nekim političarem koji je dao za fasadu, dodatno sretan što je jedan
njegov mladi župljanin upao u strukture stranke, što bi moglo „valjati“,
ne misleći o tome koliko će one od njega napraviti nečovjeka, a
pogotovo ne o tome koliko je pet puta sposobnijih momaka i djevojaka
ispalo iz igre jer nisu mogli ići toliko ispod dostojanstva. A sve to
dok se na nekoj garaži crkvenog dvorišta trsi izblijedjeli plakat na
kojem još uvijek stoji „Narod odlučuje“, i malo dalje „…Istanbulska…“ –
te nekim volonterom iskrvarenim, koji će poražen biti negdje pozadi i u
drugom planu, dok će mu misli opet poletjeti na protekli referendum i na
to, kako li bi Hrvatska bila lijepa da samo uspjeli… I otvorili vrata
svim mladima i sposobnima; s nekim drugačijim HDZ-om… Mislit će taj
dobri Hrvat o tome, koliko će trajati krug do nove šanse, ako je ikada
bude… I o tome, hoće li na sina i unuka prenijeti žar da se od Domovine
nikad ne odustaje, od pravde, istine, Evanđelja, koje njegov pop nije
znao prepoznati. Hoće li se dati prenijeti ideali, i kako?
Danas je subota! Hod za život uskoro kreće, za koji sat… Rijeka,
Split, Zagreb… Život! To je abeceda kršćanstva, pa i svake religije.
Tamo gdje se danas izgubio osjećaj vrijednost života, razum je još jučer
napustio glave, a vjera duše još prekjučer.
Hod za život! Čiji? O, Bože, kako nam to samo treba – hod u kojem
se borimo, ne samo za nerođene. Ali i za rođene. Puno je mrtvih koji
hodaju… Jer, da su živi doista i živi, ne bi činili abortuse. Treba nam
hod i za život rođenih, da budu živi, koji nemaju svoje ja. Svoj stav,
misao, riječ. Ustrašenih, ucijenjenih… Radnika, glasača, svećenika,
biskupa, svih tih polumrtvih.
