Na današnji dan, 14. svibnja 1922. godine, u Velikom Trgovišću rođen je prvi hrvatski predsjednik – doktor Franjo Tuđman.
Odrastao je u obitelji sklonoj Hrvatskoj seljačkoj stranci i izvornim Radićevim idejama. To ga je početkom II. svjetskog rata odvelo u antifašistički pokret a zatim je u Jugoslaviji završio studij u Beogradu na Višoj vojnoj akademiji. Iako je 1960. promaknut u čin generala, sljedeće godine napustio je vojnu službu i posvetio se znanstvenom i publicističkom radu. U Zagrebu je 1961. osnovao Institut za historiju radničkoga pokreta u kojem je do 1967. obnašao dužnost direktora.
Profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1963., a dvije godine kasnije postaje doktorom povijesnih znanosti. Objavio je veći broj knjiga i članaka iz povijesti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Njegova gledišta – ponajprije protivljenje nametanju kompleksa krivnje hrvatskom narodu zbog NDH u Drugom svjetskom ratu – izložile su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Izbačen je iz Saveza komunista Hrvatske 1967. kad je morao napustiti i Institut, uklonjen je sa Sveučilišta u Zagrebu te umirovljen radi sprečavanja javne djelatnosti.
U vrijeme “Hrvatskog proljeća” Tuđman je otvoreno zagovarao suverenost Hrvatske i obračun s jugoslavenskom ideologijom koja je služila kao pokriće za velikosrpsku vladavinu. Zbog takvih ideja komunistički režim dva ga je puta kaznio zatvorom. U prvome političkom procesu godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora, a 1981. na tri godine zatvora i zabranu javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, – zbog davanja intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama u prilog pluralističkoj demokraciji.
Od 1987. kad mu je vraćena putovnica, putuje u inozemstvo gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Hrvatsku demokratsku zajednicu osnovao je 1989. kada postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, održanima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, u Saboru je 30. svibnja 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske.
U vrijeme raspada Jugoslavije i Domovinskog rata vodio je Hrvatsku kao vrhovni zapovjednik do slobode te međunarodnog priznanja ostvarivši tisućljetni san o hrvatskoj samostalnosti. Nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene Narode u svibnju 1992. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu izjavio je:
„Imamo svoju Hrvatsku. Naša je i biti će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikom dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!“
Na neposrednim je predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran za Predsjednika hrvatske države. Ponovo je izabran za Predsjednika u lipnju 1997. godine. Preminuo je u Zagrebu 10. prosinca 1999. godine. Na njegovom posljednjem prebivalištu na zagrebačkom groblju Mirogoj stoje riječi: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“
