U kasnim večernjim satima u Karlsruheu u Njemačkoj u 97. godini preminuo je Vinko Vice Ostojić, hrvatski domoljub, višedesetljetni robijaš u Titinim jugokomunističkim kazamatima, politički emigrant, vjernik, borac za ljudska prava i čovjek koji je zračio ljubavlju prema bližnjima, a ponajvećma prema svome hrvatskom narodu.
Vinko Vice Ostojić rodio se 30. srpnja 1924. u Bijakovićima kod Međugorja, što znači da se rodio u mjestu Gospinih ukazanja, samo nekoliko stotina metara od prvoga Gospina ukazanja na hercegovačkom surom Podbrdu. I što znači da je umro samo 24 dana prije svoga 97. rođendana. Njegovom smrću umrla je najstarija žrtva jugopartizana i jugokomunista.
Cijeli njegov život bio je buran i težak, kao i cjelokupna hrvatska povijest ne samo u XX. stoljeću. O Vici su pisali mnogi pa i njegov supatnik i hercegovački Hrvat Mate Ćavar: »Vice je rođeni Hrvat i uvjereni vjernik iz Gospina sela Bijakovića u Međugorju uvijek je nasmijana lica, a posebice od kada se Gospa ukazala u njegovu Međugorju. On živi s Gospinim porukama i posti po dva dana u tjednu (srijedom i petkom) cijelo vrijeme. Kao da ga upravo to drži u tako zaista dobrom i veselom stanju njegova duhovnog života za Boga i Hrvatsku. Vinko bi trebao biti primjerom mnogim Hrvatima kojima često dolaze neraspoloženja u svezi svekolikih zbivanja u Hrvatskoj. On vjeruje u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. On kaže: “Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko ‘bratstvo i jedinstvo’”«. Vinko je bio pun optimizma i vjere u svoj hrvatski narod i Hrvatsku. Prijateljovao je sa svim Hrvatima želeći svima sretnu budućnost u ljubavi i slozi. I bilo je to davno kada se našao od prvog dana NDH u borbenim redovima domobranskih dragovoljaca kao pripadnik II. željezničke bojne koja je najduže vremena provela na obali u Makarskoj na Jadranu. Za to mjesto vežu ga najveće uspomene.
Na kraju rata partizani su ga uhitili i strpali u logor Prečko u Zagrebu odakle je nastavljen Vinkov Križni put tisućama drugih zarobljenika. Tjerali su ih od grada do grada, bose i gole, kroz hrvatska sela sve dok nisu izumirali od tih patnji.
Među rijetkima koji su uspjeli preživjeti strahote toga Križnoga puta bio je Vinko koji je morao služiti komunističku vojsku s kojom je ratovao četiri godine. Vinko se nije mogao pomiriti s porazom i nastavio je u okviru svojih mogućnosti raditi za svoj narod i obnovu države Hrvatske. Zbog toga je četiri puta uhićen i tri puta suđen. Godine 1946. suđen je u Kragujevcu na četiri godine zatvora, 1953. je suđen u Zagrebu na jednu godinu, a 1956. u Sarajevu na osam godina strogoga zatvora. Sve u svemu preko trinaest godina titoističke robije zbog ljubavi za Hrvatsku. Prošao je nekoliko robijašnica u Zagrebu na Zrinjevcu i Savskoj ulici, Sarajevu, Požarevcu, Nišu, Visokim Dečanima, Mostaru, Foči i Zenici. U međuvremenu Vice je oženio Ljubicu s kojoma je 1956. dobio kćer Jadranku dok je bio u zatvoru.
Nakon dugih robijanja uspio je ilegalno u mjesecu rujnu 1965. pobjeći u Njemačku i našao se u Hrvatskom narodnom odboru Branimira Jelića. U Njemačkoj je dočekao i Domovinski rat i slobodnu RH. Napisao je poznatu potresnu knjigu pod naslovom »Križni put Hrvata patnika – Sve za Boga i Hrvatsku« (Tkanica, Zagreb, 2018.) koja čini jedan povijesni mozaik hrvatske genocidne sudbine za vrijeme jugokomunističke vladavine. Na temelju ove knjige autobiografije redatelj Jakov Sedlar snimio je dokumentarni film “Sve za Boga i Hrvatsku”.
Pokopan je ovog tjedna u rodnim Bijakovićima, u Međugorju.
Grude.com/Hrvatski-fokus.hr
