U zadnjem danu mjeseca lipnja 2021., u kojem se slave Lipanjske zore (zajednička operacija hrvatskih vojnika iz postrojbi Hrvatske vojske, Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatskih obrambenih snaga, koja je oslobađala dolinu Neretve i drugo od 7. do 26. lipnja 1992.), priređena je u kinodvorani u Posušju prezentacija knjige pjesama s naslovom Domoljubni zapisi iz braniteljskog pera. Ovu knjigu priredila je predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu Bjelovarsko-bilogorske županije i pjesnikinja i novinarka Dubravka Vukoja r. Minković. Njezin je muž Željko Vukoja rodom iz Kočerina, te je ova braniteljica ponosna na korijene svoga muža, koji je također bio hrvatski branitelj. Knjiga je objavljena 2019. god. u Bjelovaru, a to je godina ishoda i početka širenja koronavirusa, što je spriječilo predstavljanje ove knjige u ovim našim krajevima, a da se to dogodilo sada na određenom stupnju zatišja djelovanja virusa, valja zahvaliti hrvatskoj književnici i kulturnoj djelatnici Miljenki Koštro iz posuškoga Vira, koja je vodila program te večeri u Posuškome litu kada su predstavljane ove pjesničke tužaljke što ih je sa sobom nosio naš Domovinski rata (1991.-1995.) u svim svojim dijelovima, kao i poslije njegova završetka.
Ova knjiga je ustvari skupna zbirka pjesama ovih pjesnikinja: Dubravka Vukoja (16 pjesama), Miljenka Koštro (6), Anita Martinac (6), Marija Dubravac (5), Marija Suk (4), Ivanka Plažanin (4), Sabina Mihaljić Protulipac (7) i Verica Marunček (5), zatim ovih pjesnika: Hrvoje Horvat (4), Ante Nadomir Tadić Šutra (5), Zoran Smešnjak (3) i Josip Petrlić Pjer (6), te pod općim naslovom Zajedno u peru: dva nepoznata autora po jedna pjesma, Anton Kikaš (1), Boja Kaurin (2), Deny (1), Dubravka Stefanovski (3), Vera Jurčević (2), Jure Šimić (2), Katica Gašljević (2), Ivan Trogrlić (2), Ljiljana Tolj (2), Đurđa Purić (1), Goran Brebrić (1), Jozefina Lada (1), Slavica Rukavina (1), Slavko Zlomislić (1), Đuro Božičević (1), Slavica Čižmar (1), Slavica Vučko (1) i Tereza Rodić (2).
Kniga ima i pet predgovora, i to ovih osoba: ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda; župana Bjelovarsko-bilogorske županije Damira Bajsa; gradonačelnika Bjelovara Daria Hrebaka; sastavljačice ove skupne zbirke pjesama Dubravke Vukoja, te književnika i urednika Josipa Petrlića Pjera.
Evo samo navodimo nekoliko misli iz predgovora spomenute Dubravke Vukoja. Ona kaže da su svi hrvatski branitelji i braniteljice ponosna generacija čiju je mladost i najljepše godine života najedno prekinuo nametnuti rat, koji je promijenio iz temelja njihove i naše živote… Mnogi od autora zbirke Domoljubni zapisi iz braniteljskog pera, uglavnom braniteljice iz cijele Hrvatske i Hercegovine, koje su imale susret u Bjelovaru na istoimenom književnom susretu amaterskog stvaralaštva sudionika Domovinskog rata, imali su potrebu da rat poslije rata zabilježe u pisanoj trajnoj formi kako bi ostao trag iza njih o njihovu i našem postojanju i sudjelovanju u ratu za slobodu.
Urednik ove knjige veli da je za njega ovaj posao značio uređivanje nečijih emocija, stradanja, patnje, boli, strahova, nemoći, zatim nesigurnosti, razočaranosti, očekivanja i želja da im se poradi svega doživljenoga dadne minimun ljudskoga dostojanstva. To je naporan posao koji su obavili iz ljubavi prema braniteljima koji su doživljeli teše trenutke u samome ratu, a što su se nastavili i poslije rata, jer je rat najnedruštvenija društvena pojava koja ostavlja na svakome sudioniku rata svoje ožiljke, i to na tijelu i na duhu.
Ovdje su zastupljene u većem broju žene koje su ispisale svoje emocije o domu, domovini i onima koji su je branili i istinski voljeli. Autorica Dubravka Vukoja je dragovoljno od 1991. god. bila u Domovinskom ratu, koji je završio 1995. god. s velikim posljedicama na svim područjima, a napose glede branitelja i njihovih nagomilanih nevolja.
Ova žena i majka osnovala je prvi ratni radio u Hrvatskoj. “Otišla sam u Krizni štab Grubišno Polje prijaviti se u službu. Tada sam imala dvoje male djece koje sam odvela mami u Zagreb, te me od rata nisu mogli odgovoriti ni mama niti muž. Međutim, rekli su mi da osnujem prvi ratni radio koji je započeo s radom 17. rujna 1991. u podne. Bili smo na prvoj liniji bojišnice, te je bilo vrlo opasno… Bila je velika nesigurnost, a ja sam trebala tada braniti svoj dom. Mora se znati da je tada bilo vrlo mnogo izdajnika… U isto sam vrijeme bila urednica, novinarka, voditeljica i čistačica spomenutoga Ratnog radija. Program se kreirao prema trenutku. Nije bilo pripreme već kako bi došao branitelj na radio, onda bi se započeo razgovor o aktualnom stanju. Ljudi su mi donosili najčešće kasete i svirali smo pjesme koje se do tada nisu smjele javno emitirati.”
Poslije rata ova se žena s istomišljenicima borila podižući dostojanstvo svakoga hrvatskog branitelja, na čemu valja još djelovati. Ona je objavila i knjigu s naslovom “Rat, vjera i nada” u kojoj se nalaze pjesme nastale od 1991. do 2014. Jednom je rekla da je knjiga njezin životopis kroza stihove. Za vrijeme rata nije imala potrebu za jelom i snom jer je neprijatelj bio vrlo blizu. Zapisivala je osjećaje o domovini, ratnim operacijama i majci. Odlučila je to objaviti 2014. god. jer su se tada događale velike nepravde za mnoge hrvatske medijske djelatnike.
Budući da se u svom radu susretala s brojnim dragim braniteljicama i braniteljima, koji su nakon proživljenih osobnih tragedija i ratnih strahova, svoje osjećaje stavili na papir, Dubravka prikupljene njihove pjesme, uz nekoliko svojih, objavila u ovoj knjizi Domoljubni zapisi iz braniteljskog pera. Kao predsjednica udruge “Žene u Domovinskom ratu” Bjelovarsko-bilogorske županije organizira razna hodočašća djelujući dobrotvorno i humanitarno, a pomaže potrebitim braniteljima.
Kakav je rat, najbolje će nam to dočarati pjesma Živo sjećanje Miljenke Koštro. Ona piše kako muž odlazi na ratište braniti obitelj, dom i domovinu. Prilikom polaska na bojišnicu žena mu je šapnula da će uskoro postati otac, tata… On odlazi boriti se za slobodu svoga naroda i da djeca rastu, stasaju u miru i slobodi. Otišao je s osmijehom na licu s pogledom na trudnu svoju ženu… I nije se vratio s bojišta svojoj voljenoj ženi. Poginuo je. Neće zemaljskim očima vidjeti svoje dijete, svoga novorođenoga sina (str. 38-39).
Marija Suk u svojoj pjesmi A mrtve među žive ne bilježe, pjeva i govori da ju je rat uhvatio u vrtlog i uskovitlao joj bol. Zaboravila je da postoji, da voli, od iscijeđenosti snage ne zna tko je. Iskoračala je u mraku putove, ishodala i istabanala staze, isplakala svoje i tuđe suze, te zaključuje da je bila od čelika. Na tome njenom putu nitko je nije mogao stići, jer je svugdje stizala prva i krčila putove. Zaboravila je ova pjesnikinja i heroina, ovaj ženski lirski subjekt pjesjme, gdje je, tko je, čija je… Čak je zaboravila i živjeti pitajući se nije li već davno umrla, skinula sama sebi teret i sama sebe pokopala. Ona je žena bez čekanja i davanja, bez želja, sama sebi je zadnja i otpisana, te u trenutku žena bez sjećanja. Ta, davno je prošlo opasno vrijeme, pustili su je pred metak koji se oda nju odbio, a svi su mislili da je mrtva a mrtve ne bilježe među žive. Za sjećanje je rano, za povijest ima vremena, a nju ionako pišu drugi… Ovaj ženski lik je neposlušno odlazio i s nemirom se mirno vraćao s opasnih puteva gdje je novu snagu dijelila… Ova žena u pjesmi mnije da su je bolje voljeli mrtvi, da su je bolje štitili, možda je zovu, a taj lik još ne zna tko je, ne zna živi li i boji se da je i živi prozovu.
Pjesma riše ono što se narisati ne može, a to je rat. A sada još jedna pjesma Dubravke Vukoja čiji je naslov Bjelovarskim vitezovima, a možemo je mi motriti i pod vidom svojih najbližih vitezova.
Crni svetak, 8. rujna 1991. Mala Gospa
Iznad krvavih Kusonja, nevine bijele hrvatske duše,
Krunica, ponos viteza i sklopljene ruke,
Nisu ni dotakle mržnjom zatrovano srce pijanih četnika.
Sine, živim a zapravo ne živim.
Tako bih željela, sine, da se vrate naše godine…
Tražim te u znakovljima,
Neprospavanim noćima, zvijezdama i sjenama!
Sine, moj život je sloboda bez slobode,
Zarobljen u tužnom postojanju.
Moje tijelo i duh u vječnom su traženju,
Neprihvaćenim nepoznatim istinama,
Na nemirnim životnim valovima!
Sine moj, tisuću beskrajnih noći,
Ljubim tvoje nepomične oči,
Dok grlim prazninu tvoje sjene.
Bez tebe sine, više nema ni mene!
Sine, živim a zapravo ne živim!
Pruži mi ruku i povedi me k sebi.
Koliko te još moram na zadnjoj stanici života čekati?
Tvoje ime pogledom na oblacima pisati,
Među sjajnim zvijezdama te tražiti,
Tišine uzalud nijemo osluškivati?
Čekam i čekam te voljeni moj sine,
Da me tiho povedeš u svoje visine,
Među anđele u zlatne mjesečine,
Iznad Svete hrvatske domovine!