Stišanje svih naših oluja
Sva trojica evanđelista sinoptika opisuju Isusovo čudo stišanja oluje na moru (Mt 8,23-27; Mk 4,35-41; Lk 8,22-25). To čitamo u 12. nedjelji kroz godinu – B, 20. lipnja 2021. Događaj je ispripovijedan kratko, sažeto, jezgrovito i to s obiljem misli i poruka za svakoga čovjeka koji putuje i plovi zemljom i morima.
Stišanje oluje po Marku. Evanđelist Marko proširuje kontekst, pa kaže da im je Isus uvečer toga istoga dana rekao da se prevezu lađom prijeko na suprotnu obalu preko Genezaretskoga jezera. Oni su rekli narodu da mogu ići svojim kućama, te uđu u lađu u kojoj je Isus bio jer je iz nje propovijedao ljudima na obali. Ovu lađu, u kojoj je plovio Isus, pratile su i druge lađe znatiželjnih vjernika i sljedbenika koji su ga slušali i promatrali. Iznenada i odjednom puhnula je jaka oluja koja je uskovitlala jezero stvorivši velike valove. Vodu su oluje ugonile u lađu i samo što je nisu napunile. Iste probleme imali su u svojim lađama i oni koji su u njima bili prateći Isusovu lađu, njega i njegove apostole i učenike. Suobraćali su jedni s drugima samo mahanjem ruku i molitvenim vapajima.
Isus je jamstvo svake utihe
Isus je spavao na krmi s podmetnutim uzglavkom. Probudili su ga učenici pitajući ga: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Tada se Isus posve razbudio, zaprijetio vjetru i uzburkanoj vodi govoreći: “Utihni! Umukni!“ I istovremeno se sve stišalo i nastala je velika utiha na cijelome jezeru, koju su osjetili svi na ovoj lađi i na onima koje su pratile Isusovu lađu. To je bila utiha koja je stvorila u tijelu i duši svakoga u lađama na Galilejskome jezeru takav smiraj koji je nalikovao na izlječenje od svake bolesti, a napose svakoga straha i svih nevolja što su nahrupile tijekom života poput olujnih vjetrova i valova. Učenike je pitao zašto su bojažljivi i kako to da nemaju vjere kad je on s njima, on koji ih je učio o vjeri. I svi su se na lađi pitali o tome tko je ovaj da mu se vjetar i voda pokoravaju. I oni s onih drugih lađa, čuvši što je Isus učinio, naime da je ova utiha njegovo djelo, pitali su se o kakvoj se tu snazi radi. Neki su se na briznu sjetili kako je čudesno nahranio pet tisuća ljudi, bez žena i djece, te kad je to mogao učiniti, zašto ne bi mogao zaustaviti oluju na svome voljenom jezeru. Ali to im je prebrzo prostrujilo kroza svijest i kada su stali na obalu, opet su nekako ostali isti hvaleći se o svome uspješnom veslanju u nezapamćenoj oluji na tome jezeru koje im utažuje glad i žeđ.
Misli o olujnom vjetru i vodama u Starom Zavjetu. Nakon ove kratke raščlambe najprije se prisjetimo nekih starozavjetnih svetih tekstova, a to su tri iz knjige proroka Amosa, koji nam govore o vjetru i vodama. U prvome se govori o tome kako je Bog stvorio planine i vjetar (usp. Am 4,13). Kada vjetar jako puhne, onda nastaje olujno nevrijeme s jakim olujnim vjetrom.
Olujni vjetar jakosti 8 bofora (prema imenu Beaufort nazvana ljestvica od 12 stupnjeva po kojoj se iskazuje jačina vjetra i visina valova), kida manje grane s drveća i priječi hodanje, a može nanijeti i određene štete na kopnu i na moru. Na moru i jezeru olujni vjetar je praćen umjereno visokim valovima, čiji se rubovi slamaju i vrtlože stvarajući pjenu uzduž smjera puhanja vjetra. Taj olujni vjetar puše brzinom od 17,2 do 24,4 metra u sekundi.
Nakon utihe slijedi mir, mirna plovidba morima i svijetom
Kod Amosa nalazimo i misao, u kojoj se kaže da Bog saziva, odnosno skuplja morske vode i valja ih preko lica zemlje (usp. Am 5,8). Ovo skupljanje možemo povezati s jezerima kao što je Genezaretsko jezero (nazvano po gradu Genezaretu uz obalu jezera), o kojem je ovdje riječ jer se Isusovo čudo utihe olujnoga vjetra zbiva upravo na tome jezeru, odnosno moru kako ga nazivaju Matej i Marko, a Luka ga naziva jezerom, što u stvarnosti i jest. To se jezero još naziva Galilejsko jezero (po pokrajini Galileji u kojoj se nalazi) i Tiberijadsko jezero (po gradu Tiberijadi koji je osnovao Herod 20. god. po. Kr. a naziv je prema imenu rimskog cara Tiberija), te Kinaret/sko jezero. Ovo je jezero dugo 21 km, a široko 13 km. Usput pripominjem da su to i dimenzije Buškoga jezera, čije vode motrim svakoga dana. Galilejsko jezero ima površinu 166 km2. Ovo je jezero kao i Mrtvo more, zapravo Mrtvo jezero/Slano more s fenomenom kriptodepresije, što znači da je Mrtvo more prvo najniže jezero na svijetu, a Galilejsko jezero drugo s 209 m ispod razine mora. Rijeka Jordan izvire ispod brda Hermona i teče do ovoga Galilejskoga jezera ulijevajući se u nj, a na kraju iz njega ponovno izvire rijeka s istim imenom Jordan, što u prijevodu znači Brzica, te teče do Mrtvoga mora ulijevajući se u nj i razblažuje mu slanoću.
Amos, prorok socijalne pravde i Božje snage i veličine dalje govori u svojoj knjizi da Bog poziva morske vode i lijeva ih preko zemljina lica (usp. Am 9,6). To se sve može doživjeti upravo na ovim gore spomenutim dijelovima svijeta i Isusovoj domovini, zapravo Svetoj Zemlji imajući u vidu Sredozemno more, rijeku Jordan, Kinaretsko jezero i Slano more/jezero.
I u Knjizi o Jobu imamo predivnih razmišljanja o naznačenim temama vezanih za čudesnost stvora vode u morima i jezerima, u rijekama i potocima diljem stvorenoga svijeta. Gospod se iz olujnoga vihora javlja Jobu i govori mu misao o stvorenim morima i silnim vodama kao i o vratnicama kojima ih je omeđio zatvorivši širenje njihovih voda. Zapravo, kazuje Jobu da je stavljanjem međa i vrata s prijevornicama zapovjedno rekao moru i vodama da mogu samo do međe i dalje ni koraka, te upravo tu nek se lomi ponos morskoga valovlja (usp. Job 38, 1.8-11). Ovdje se najednom u ovu osebujnu silinu voda i mora ubacuje riječ korak, što dozivlje u svijest čovjeka koji korača, čovjeka – to čudo stvaranja Božjega po prvorođenome Sinu Božjem prije ičega stvorenoga.
Čovjek ima snagu nadvladavanja svih oluja na kopnu i na moru, u sebi i izvan sebe
I Psalam 107 daje nam predivnu sliku o morima, vodama, lađama, olujnim vjetrovima, što možemo primijeniti na ove navedene odlomke iz triju evanđelja o stišanju oluje na moru. U tome psalmu sveti pisac pjeva o tome kako oni, koji lađama zaploviše morem radi svoje trgovine, vidješe “djela Gospodnja, čudesa njegova na pučini“. Bog svojom riječju pokreće olujni vjetar koji se uzvitla i u visinu diže morske valove, te do neba se dizahu i u bezdan se spuštahu. Ovom mišlju u Psalmu: “U nevolji duša im ginula“, sveti pisac prelazi na govor o čovjeku s dušom čiji život nalikuje tome valovlju, te se kaže da ljudi zavapiše svome Bogu u toj svojoj tjeskobi kovitlanja do visina i bezdana. Bog je uslišio ljudski vapaj i istrgao ih je iz nevolja valovlja tako da im je smirio oluju u tihi povjetarac i umuknuli su morski valovi. Ljudi su se obradovali tišini, utihi i potom ih je Bog poveo u željenu luku, te ih pisac potiče, kao i nas danas i vazda, da hvalimo Gospoda za njegovu dobrotu i za sva čudesa učinjena ljudskim sinovima.
Zaključak o lađi i lađama. Sada slijedi neki opći zaključak o lađi i lađama na moru, kao jedan od mnogo mogućih. Naime, Bog je onaj koji daje kiše, pljuskove, poplave, vjetrove, oluje, mrazove po prometnicama, potrese, gromove i mnogo drugih oblika i znakova svoga vladanja ovim svijetom, ali čovjeka poziva da skupa s njime surađuje na stvaranju svih oblika životne, egzistencijalne utihe. Zato je potrebna jaka vjera i novi način hoda putevima ovoga svijeta, a valja popraviti sve oblike međusobnih suobraćanja u ovome svijetu držeći Božje zakone, a ne narušavajući ih. Jer svako rušenje tih svetih zakona dovodi do poremećaja u kozmosu, u ljudskoj svijesti i savjesti, te nastaju silne oluje koje stvaraju nered na kopnu, u zraku i na svim vrstama zemaljskih posuda za velike i male vode: rijeke, potoke, jezera, mora, oceane, kao i u svemiru bezmjernoga ljudskog duha. Ona Isusova lađa i lađe koje su je pratile,
Potpuna utiha slijedi nakon preminuća, i to u Nebu
kako veli sv. Marko: “A pratile su ga i druge lađe“ (Mk 4,36), jest slika opće Crkve i mjesnih Crkava što plove sa svojim narodom i obiteljima morima ovoga svijeta i bivaju iskušavani udaranjem olujnih vjetrova i valovlja. Ali nigdje se ne dogodi takva utiha u duši kao u susretima s Kristom kroza sakramente te Crkve.
Don Ilija Drmić