Uživljavamo se u prispodobu o sjemenu koje samo raste kad mu se prirede svi uvjeti za taj rast, i to s Božje strane i ove naše ljudske. Ako bismo ga posijali po kojekavom neobrađenom tlu, ne bi se dogodio pravi oblik rasta koji donosi urod. Imamo i o tome prispodobu gdje se kaže da je nešto zrnja palo uz put, te doletjele ptice i pozobale ga, zatim nešto je palo na kamenito tlo gdje je sāmo izniknulo u onoj mrvici zemlje i sasušilo se, nadalje također je ugušeno i ono zrnje koje je palo u trnje, te na kraju jedino je obilato urodilo ono što je palo na dobru i uzoranu zemlju, što je kišom nebeskom zalivena i suncem Božjim obasjana (usp. Mt 13,3-9; Mk 4,4-9 i Lk 8,5-8).
Razna sjemenja koja mogu rasti kad im se priprave uvjeti u zemlji
Isus sve to ima u vidu kada govori svoje prispodobe, a evanđelisti ne idu u sve nijanse nego pišu svoje evanđeosko izvješće tako da ga svaki čitatelj može u misaono proširenom kontekstu razumjeti i primijeniti u svome životu za svoj duhovni rast između svih procjepa radosti i patnje.
Evo kako je Isus ispripovijedao svoju prispodobu o Kraljevstvu Božjem koristeći zrno, odnosno sjeme kao primjer toga rasta Kraljevstva Božjega. Naime, sjeme koje čovjek posije u pripremljenu i vlažnu zemlji otpočinje postupno, polako, uporno i nezamijetno rasti. Ono raste bez obzira što dalje čini ili radi onaj tko ga je posijao, spavao on ili bdio, radio bilo koji posao, to sjeme u zemlji ostvaruje svoj smisao postojanja, ono raste i klija nadvladavajući sve prepreke na tome putu. Zemlja mu pomaže da donese svoj rod, ali najprije oblikujući stabljiku, pa klas sa svim uresima i ukrasima i konačno puno zrnja na klasu. Kad se sve to dovrši, čovjek koji ga je posijao u zemlju i molio se Bogu za kišu i druge povoljne blagodati da naraste do ploda, priprema žetvu oštreći srpove sa svim svojim članovima obiteljske i radne zajednice (usp. Mk 4,26-34). Isključeno je svako nasilje i svaka prekomjernost u odnosu prema posijanom sjemenu, a iskazana je neophodna toplina srca, oštrina uma i brižna i pomna ruka.
Ova prispodoba lako se upamti, a potom slijedi njezino raščlanjivanje u svijesti, u umu i srcu, te zaključivanje misleći na sve ono što joj je slično. Sjeme što ga bacamo u zemlju mora biti zdravo, jer će tek tada otpočeti klijati u pripremljenoj zemlji. Ako bismo sjeme primjerice skuhali, o čemu postoji priča, pa ga onda sijali u zemlju, nijedno zrno ne bi moglo rasti jer mu je uništena klica života. A ta se klica može ugušiti i nekim drugim načinima trovanja i sl. Ovo se može opet višestruko primijeniti na ljudski život i naše ponašanje. I kod nas razumskih ljudi događaju se slične nevolje jer želimo odstupiti od volje Božje kad je u pitanju začinjanje i rađanje novih potomaka. Svjesni smo da smo i mi plod ljubavi Božje i naših roditelja, te sve što se osporava u suvremenoj civilizaciji u svezi s prokreacijom, kao i svim ostalim oblicima pokušaja života koji je suprotan onome Božjem obliku i načinu, ne nadaje nam dobru budućnost. Sjetimo se gradova Sodome i Gomore i njihovih stanovnika kao metafore svega toga života udaljena od Boga.
Zrnje gorušce
Sjeme ostvaruje smisao svoga postojanja ili kad se melje u žrvnju ili kad se ubaci u zemlju i otpočne klijati i trunuti da bi obilato rodilo. Kad je u žrvnju, onda daje brašno za kruh što će ga blagovati ljudi, kao i za onaj kruh što će pretvorbom na ootaru postati Tijelo Kristovo, a kad je u zemlji, očekujemo da obilato urodi. I bobice grožđa se melju da se iscijedi vino, što je piće za obiteljskim stolom i pretvoreno u Krv Kristovu na Oltaru Gospsodnjem. Ovo je poruka svima koji razmišljaju o ovoj prispodobi i svima koji razmišljaju o sebi i svome stavu prema životu.
Druga prispodoba Isusova govori o gorušičinu zrnu ili sjemenu gorušice stvara u nama osjećaj malenosti iz koje postupno niče veličina. Isus veli kako valja prispodobiti Kraljevstvo nebesko ili u kojoj ga prispodobi iznijeti da bi bilo shvaćeno i prihvaćeno. Opredjeljuje se za jedno od najmanjih sjemenja, a to je gorušičino zrno koje se posije u pripremljenu zemlju. Kad se poklope svi uvjeti koje stvara čovjek radnik i koje daje sam Bog, onda to zrno naraste i postane tako veliko i iznad je svakoga povrća, te pod njegovim velikim lisnatim granama u sjeni njihovoj gnijezde se ptice nebeske.
Ovdje je riječ o poslovično malome i sitnome sjemenu koje se razvije u biljku i do 3 metra visine, što je u nesrazmjernosti na prvi pogled, jer tako sitno ne odaje buduću veličinu stabla. Isus je upotrijebio zrno gorušice i u drugim prigodama svojih tumačenja. Tako je jednom zgodom rekao svojim sugovornicima da će moći goru premjestiti s jednoga mjesta na drugo ako budu imali toliko vjere koliko je zrno gorušičino, dakle, vrlo malo. Gora će se premjestiti! Osim toga, Isus ih uvjerava da im ništa neće biti nemoguće učiniti, obaviti, uraditi, čak će nadići sami sebe i čudom će se čuditi i diviti milosti Božjoj (usp. Mt 17,20).
Slika nastala od raznovrsna zrnja i sjemenja
O pojmu sintagme “moć vjere“ govori Isus apostolima u prigodi kad ga oni mole da im umnoži vjeru. Isus im je odgovorio govoreći da bi mogli reći, kad bi imali vjere samo toliko koliko je zrno gorušičino, dakle samo malo, stablu duda neka se iščupa s korijenom i neka se presadi s kopna u more, te bi se to i dogodilo (usp. Lk 17,5-6). Dud, dudinja ili murva (Morus) je listopadno drvo ili grmlje od 6 do 15 m. Prispodoba otvara vidike motrenja čovjekove zbilje, a Isus je s velikim povjerenjem u čovjeka i potiče ga da može učiniti velike stvari unatoč tome što je mali u kozmosu, tjelesno i umno. Stoga mu pred oči stavlja sitno sjeme koje naraste u veliku stabljiku pod kojom se gnijezde ptice nebeske. I danas je svakome čovjeku potrebna motivacija da naraste velikim u duhu bez obzira na svoju niskost, malenost, nisku i krhku tjelesnost (usp. Mk 4,30-32; Mt 13,31-32; Lk 13,18-19).
Don Ilija Drmić
