‘Perić se iživljavao nad franjevcima i spletkario u Rimu da ih se što strože kazni’

Uskoro će godina dana otkad nije na funkciji biskupa, međutim Ratko Perić, čini se, i dalje vedri i oblači u Crkvi u Hercegovini, kako osobno tako i preko svojih poslušnika ratkovaca koje je instalirao u razne službe.

Unatoč svemu što Ratko Perić i ratkovci rade, rijetki su svećenici koji mu smiju u lice reći istinu o njegovom radu.

Ovih dana to je učinio fra Drago Bojić s kojim se teško složiti u većini stavova, međutim u opisu Ratka Perića teško mu je pronaći pogreške.

Ovih dana govorio je o tzv. biskupu u miru Ratku Periću, koji sebe smatra uzorom crkvenosti, i koji nimalo ne drži do stavova papa i službenih stajališta Katoličke crkve.

Prenosimo dijelove njegove posljednje kolumne za portal Polis.

Čini se da biskup Perić ne vjeruje u „dar opraštanja“ i u mogućnost oprosta i da opraštanje smatra slabošću. Zaboravlja pritom da je upravo opraštanje jedan od najvažnijih zahtjeva/zapovijedi koje Isus stavlja pred svoje učenike. Zaboravlja i da je Papa Ivan Pavao II. svojevremeno tražio oprost za zla koja su pripadnici Katoličke crkve počinili u prošlosti. I njegov nasljednik, Papa Benedikt XVI., također je često govorio i pisao o opraštanju. Sadašnji Papa Franjo gotovo stalno govori o nužnosti traženja i davanja oprosta. Čini se da biskup Perić, koji sebe smatra uzorom crkvenosti, nimalo ne drži do stavova spomenutih papa i službenih stajališta Katoličke crkve. On i dalje goni po svom, kao da nije bilo ni Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.)

Od prošle godine Ratko Perić nije više biskup mostarsko-duvanjske biskupije niti apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanske biskupije. Na njegovo mjesto je imenovan bivši hvarski biskup i janjevački Hrvat biskup Petar Palić. U gotovo tridesetogodišnjem upravljanju mostarskom biskupijom (od 1992. do 2020.), biskup Perić se pokazao neprikladnim za tu odgovornu službu. Riječ je o čovjeku koji se stalno svađa, proizvodi konflikte, nastupa inkvizicijski, bez želje da razumije pozicije i stavove drugih i bez milosrđa prema podređenima. Autoritarni crkveni upravitelj svojim je nerazboritim potezima produbljivao podjele u povjerenim mu biskupijama. Nije uspio otkloniti niti djelomično urediti probleme koje je naslijedio (slučaj s hercegovačkim župama), a gotovo stalno je stvarao nove.

Gotovo puna tri desetljeća nemirni „biskup u miru“ Perić se iživljavao u svojoj biskupiji koristeći ovlasti koje mu biskupska služba daje. Zavodio je red, kažnjavao nemilosrdno hercegovačke franjevce, oduzimao im jurisdikciju (zabranjivao im da pastoralno djeluju na prostoru njegove biskupije), spletkario i tužakao ih u Rim kako bi pojačao crkvene sankcije. Nekim franjevcima/svećenicima, uz asistenciju vlastohlepnih hercegovačkih franjevaca (provincijala i članova uprave), u doslovnom smislu je uništio život. Njegovo protivljenje takozvanim međugorskim „ukazanjima“ tiče se ponajviše vlasti i njegovog animoziteta prema hercegovačkim franjevcima te nemogućnosti da kontrolira izdašne milodare međugorskih hodočasnika.

Stavovi biskupa Perića su i stavovi mnogih drugih hrvatskih biskupa i svećenika, a on se često predstavlja kao njihov predvodnik. Nitko, pa ni politika, nije toliko iskvario hrvatski narod kao njegovi crkveni vođe. Kroz cijelu noviju povijest su ih ugonili u nacionalizam i tradicionalizam, fundamentalizam i duhovnjaštvo, bez kritičke distance prema zabludama tog naroda u prošlosti i sadašnjosti, dokidajući u ime takozvanih tradicionalnih vrednota individualna prava i slobode vjernika, stvarajući od njih bezlične mase infantilnih, ugroženih i isključivih ljudi. Takvo kršćanstvo, nacionalizirano, bojovno i sektaško kršćanstvo nije kršćanstvo koje je naviještao Isus iz Nazareta.

Kršćanstvo biskupa Perića je kršćanstvo prošlosti koje može biti privlačno samo onima koji su svjetonazorski, idejno i duhovno zarobljeni u toj prošlosti. Biskup Perić ne shvaća da biskupska služba nije služba vladanja i kažnjavanja neposlušnih, nego služba savjesnog i odgovornog vođenja zajednice, služba služenja i brige za druge. Nije riječ o tome da se pokaže hijerarhijska moć i da se zastrašuje ljude, nego da se u duhu Evanđelja pokaže milosrdno i pravedno lice Crkve, da se izgrađuje zajednica Isusovih učenika kao zajednica prijatelja, slobode i razlika, zajednica koja je dobrohotna i sućutna prema svim ljudima, ponajprije prema beskućnicima, obespravljenima i potlačenima.

Ratko Perić se predstavlja kao neupitni autoritet, jedini ispravni tumač vjere i Evanđelja. Iz njegovih riječi i postupaka odsjeva smrknuto lice Crkve, licemjerne Crkve koja samo kontrolira tuđe grijehe, a s vlastitima se ne želi susresti. Perić svoju biskupsku službu razumijeva prvenstveno kao vladanje nad drugima, kao osiono nadmudrivanje s neistomišljenicima, militarističko utjerivanje u jednoumlje, pretvarajući pritom oltar u svoj vlastiti teatar u kojem proziva i napada svoje neprijatelje. To nije kršćanstvo Isusa iz Nazareta.