Mladi su se upoznavali, primjerice, oko crkve, na bunarima, raznim slavljima, u vrijeme sajmova, a svakako je zanimljiv način upoznavanja bilo tzv. gonjanje, običaj koji je imao „inicijacijski karakter“ i za mladiće i za djevojke spremne za ulazak u brak. Do gonjanja je, naime, dolazilo u vrijeme ispaše ovaca i tada bi mladići gonjali sve djevojke koje su se pretvarale da bježe. Međutim, neke su uistinu i znale bježati jer je bilo nasilnih mladića. Važno je naglasiti da je pri gonjanju bilo dopušteno sve osim seksualnog čina, do kojeg je u nekim slučajevima znalo i doći upravo zbog nasilnosti muškaraca.
Pri upoznavanju djevojaka i mladića spremnih za ženidbu bio je važan i običaj sijela i sjedenja ili sila i sidenja. Djevojci su, naime, u kuću dolazili mladići na silo i kad bi među njima bio odabran jedan kao njezin budući muž, smatralo se za njih da su u ozbiljnoj vezi koja će uroditi brakom, tj. govorilo se za njih da side.
Naravno, pri odabiru muža kćeri, odnosno žene sinu, sudjelovali su roditelji, ali je bilo važno čuti i glas drugih starijih članova rodbine. Svakako se gledalo i na imovno stanje pa su među djevojkama popularne bile one bez braće, dotarice, a ako je djevojka bila kći jedinica, tim bolje. Kako za djevojke tako i za mladiće, gledalo se da se najprije uda najstarija sestra, odnosno da se oženi najstariji brat. Odluku o sklapanju braka pratili su, naravno, ustaljeni tradicijski obrasci pa se najprije išlo u djevojčinu kuću zaprositi njezinu ruku kod njezinog oca. Budućeg je mladoženju pritom pratio netko od muških članova obitelji, otac ili stric, ujak. Govorilo se da idu na prsten ili prstenovanje jer se radilo o zarukama dvoje mladih. U nekim je mjestima bio običaj nositi uz prsten i cipele „kao uvjet i znak primanja u novu zajednicu“. Taj je običaj i danas sačuvan te se manifestira na samoj svadbi prilikom krađe mladenkine cipele koju je kum dužan otplatiti. Nakon zaruka otac budućeg mladoženje išao bi u kuću buduće snahe na ugovor ili na jabuku jer je pritom nosio jabuku u koju su bile utaknute kovanice te bi na taj način osobno zatražio ruku djevojke za svog sina.
Nekoliko dana nakon posjeta mladoženjina oca, djevojku bi posjetila i njegova majka, buduća svekrva; ona je išla na kolač, noseći budućoj snahi pogaču koju bi djevojka podijelila s prijateljicama. Konačno su mladić i djevojka, budući mladenci, išli do seoskog župnika da ih zapiše za napovidi, odnosno, svećenik je bio dužan na sljedećoj misi obavijestiti suseljane o njihovoj ženidbi. Ovaj se običaj zadržao i danas, i to pod istim imenom.
Moglo bi se reći za ukratko opisane običaje da su svojevrsna uvertira u nadolazeću svadbu. Prije same svadbe djevojka priprema dotu, dakle sve ono što sobom nosi iz roditeljske kuće u svoj novi dom, a što će joj biti potrebno za novi život – posteljinu, pribor za jelo, stolice, itd. Pritom su imovne mogućnosti djevojčinih roditelja određivale su koliko će ona sobom ponijeti. Običaj da buduća mladenka pri udaji nosi dotu je očuvan do današnjeg dana.
Što se tiče same svadbe i svadbene povorke na dinaroidnim prostorima, zanimljivo je kazati da se odlikuju vojničkim ustrojstvom, što se odražava u samim nazivima svatova. Broj sudionika svadbe ovisio je o imovnim mogućnostima roditelja mladenaca, ali ih je svakako najmanje moglo biti petero. Prvi svat povorke zvao se prvinac, a za njim ide čauš čiji je zadatak nasmijavati svatove šalama. Slijedi ga barjaktar s barjakom, trobojnicom, povrh kojeg je željezni križ na koji su nasađene ili utisnute jabuke. Barjaktar je inače bio mlađa osoba i on je, hodajući u povorci, na svakom raskrižju barjakom simbolično pravio križ da bi tako zaštitio svadbu i svatove od vještičjeg uroka. Naime, vjerovalo se da na raskrižjima vještice igraju kolo. Barjaktara prati stari svat, zapovjednik svatova kojeg su ostali dužni slušati. Stari svat je obično bio stariji član mladoženjine obitelji, otac, stric ili ujak. Konačno, tu su i mladoženja, gjuvegija, dvojica kumova, dvojica djevera kojima zapovijeda djeverbaša, a s djeverima je i jedna djevojka, jenga. Svatovska povorka takvim redoslijedom ide prema mladenkinoj kući, kako se i danas kaže, „po mladu“. Pred njezinom kućom odigravalo se pregovaranje. Naime, svatovi s mladenkine strane izvode djevojke pred kuću, a za to vrijeme djever, stari svat ili kum pregovara s mladenkinim bratom ili njezinim rođakom, ukoliko nema brata, o otkupu mladenke. Obično se izvedu dvije ili tri djevojke te za njima izađe i sama mladenka za koju djever ili kum daje svotu novca. Ovaj je „običaj simboličnog otkupljivanja“ preživio do danas. Nakon vjenčanja u crkvi običaj je bio vratiti se u mladenkinu roditeljsku kuću „na čašćenje“ pa se uputiti prema mladoženjinoj kući, novome mladenkinom domu. Mladenka je bila dužna izvesti nekoliko simboličnih radnji kojima je pokazivala svoju pripadnost novom domu i obitelji. Možemo spomenuti samo bacanje jabuke preko krova kuće i ljubljenje kućnog praga prije no što preko njega kroči u svoj novi dom. Ovih se običaja i danas pridržavaju u nekim mjestima.
Zatim se jelo, pilo i slavilo, a zdravicu bi na „fešti“ govorio stari svat, dok danas nije neobično da ta čast pripadne mladoženjinoj majci. Nakon jela mladenku do sobe prate jedan od djevera i jenga ili sam kum, dok su ostali svatovi pjevali, lupali, vikali. Iznimno se držalo do mladenkine nevinosti. Treba naglasiti da djevojčinu nevinost nije simbolizirala bijela vjenčanica, već se ona se udavala u narodnoj nošnji. Dužnost je novopečene snahe bila ustati se prije ostalih, pripremiti ognjište za loženje vatre, naložiti vatru i donijeti vodu s bunara. Svekrvu je sve trebalo dočekati spremno, a nevjestu je čekalo još posla – „trest“ žito, „prćenje u uže“, skupljanje drva i „šušnja“, pranje odjeće, itd. Također je nevjesta za svatove, prije no što bi se razišli svojim kućama, trebala pripremiti bukaru s vodom da se umiju i komad robe za brisanje, a oni bi joj za to dali novca. Međutim, i ona je njih prije odlaska darivala darovima koje je donijela iz svoje djevojačke kuće. Novac koji bi dobila od svatova bio je mladenkino osobno vlasništvo. Darivala je i svekra i svekrvu, obično odjevnim predmetima što ih je isplela uz pomoć svojih prijateljica i rođakinja.
Nekoliko dana poslije svadbe uža obitelj mladenke joj je dolazila u posjet (tzv. pohodjani), noseći sobom preslicu i vreteno s klupkom vune kao poklon majke svojoj udanoj kćeri.
glupih obicaja, nista nova.