Isus nastavlja svoj govor (Iv 15,26-27) učenicima i apostolima zboreći kada dođe Branitelj, Duh Istine, a poslat će ga Otac nebeski, jer izlazi iz njega, te sam Sin koji će doći k Ocu nakon svoga uskrsnuća i uzašašća, kada će sjesti s desne Očeve. Duh će svjedočiti za Sina Božjega, a uza nj će svojim djelom i riječju biti i svi oni koji su pošli za Isusom.
I u Starom Zavjetu imamo mjesta u kojima se govori o sjedenju s desne strane. Tako u Psalmu: “Ѕјеdі mі zdеѕnа dоk nе роlоžіm dušmаnе zа роdnоžје tvојіm nоgаmа!“ (Рѕ 110,1). Kod evanđelista Marka stoji zapisano: “I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.“ (Mk 16,19). Pojam sjedanja s desne strane i snažnoga vladanja desnom rukom (“Desnica Tvoja, Gospode, snagom se prodiči…“ – Izl 15,6) sve to ima značenje da je i Sin Božji nakon Uzašašća dobio vlast i moć koju ima i Otac, a Sin moli svoga Oca da i oni koje mu je dao na zemlji Otac budu gdje je on, njihova Glava, tj. s desne strane Božje. U ovome smislu davanja vlasti valja shvatiti i Isusov odgovor majci Zebedejevih sinova koja je izrazila želju da u Kristovu kraljevstvu budu jedan zdesna a drugi slijeva, a to daje Otac nebeski. “Isus odgovori: ‘Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?’ Kažu mu: ‘Možemo!’ A on im reče: ‘Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva – to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac’.“(Mt 20,22-23).
Svi su Isusovi sunarodnjaci razmišljali i maštali o svome kraljevstvu Izraelu, pa i u mnogim svetim trenucima. Spomenimo onaj kada se Isus ukazuje svojima i davši im nalog da budu svjedoci njegove istine u ovome svijetu vođeni duhom Svetim, što će im ga poslati Otac i On, te umjesto da se obraduju u tome, oni ga pitaju: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti Kraljevstvo?“ Njima je zemaljsko Kraljevstvo u cijelome biću, a to ih previše veže za zemlju i ovaj svijet. Tako je zacijelo i majka dvojice svojih sinova, Ivana i Jakova, bila zaokupljena Kristovim kraljevstvom na zemlji u kojem ćе ѕјеdjetі apostoli na dvanaest рrіјеѕtоlја ѕudеćі dvаnаеѕt іzrаеlѕkіh рlеmеnа (usp. Mt 19,28). A njihova majka se zauzimala da jedan njezin sin sjedne zdesna Kristu, a drugi slijeva Kristu. To Krist odbija jer je za to vlast u Očevoj desnici.
U nastavku evanđelist Ivan piše da je Isus govorio svojim učenicima određene riječi u nekoj blažoj formi kako se ne bi sablaznili nad svojim Učiteljem i Vođom, jer je uvijek pitanje razumijevanja činjenica vezanih za Isusa i njegovo djelovanje. A te se riječi odnose na izopćavanja iz sinagoga apostola i učenika zbog određenih istina što će bljesnuti u unakrsnim izričajima i sučeljavanjima s protivnim mišljenjima i njihovim širiteljima. I ne samo to, nego dolazi onaj čas u kojem će svi njihovi ubojice, jer će se događati i ubojstva Kristovih poslanika, biti umišljeni da ubijanjem takvih navjestitelja Boga u ime Bogočovjeka Isusa služe svome Bogu i njegovoj slici u sebi. Takva nedjelja činit će zato što nisu shvatili temeljna načela Kristovih govora, a još k tome nisu upoznali Boga Oca, niti Isusa Boga Sina koji je govorio i o Ocu i o nadolazećem Duhu kojega također neće moći spoznati u svjetlu Trojstva Božanskih Osoba. Isus naglašava da je sve ovo govorio i da se u taj kobni čas sjete svega što im je rekao, zatim da životnom svjedočenju pristupe hrabro, te u dubokoj vjeri svjedoče za jednoga Boga u Tri Osobe (usp. Iv 16,1-4a). Jedna od njih je Duh Sveti, čiji dolazak slavimo na svetkovinu Duhova.
Sv. Ivana, apostol i evanđelist, piše u svome evanđelju o djelovanju Duha Svetoga (usp. Iv 16,4b-15), a po tome djelovanju zaključujemo njegovu Božansku bit u Trojstvu i snagu. Nije odmah Isus govorio o Duhu Svetome, jer je on bio nazočan sa svojim odabranim apostolima i učenicima, pa su oni imali prigodu osjetiti Duh Očev, Duh Sinovljev i Duh Duhov. Sin sada mora ići svome Ocu koji ga je poslao nakon što je proživio naš ljudski oblik života i bio nama sličan u svemu osim u grijehu. On je “…ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,7). “Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.“ (Hebr 2,17-18).
I očitovao se Isus u određenom stupnju začudnosti zašto ga nitko od nazočnih ne pita o tome kamo ide, jer to bi trebalo biti za njih najizazovnije. Uostalom, sva naša pitanja i nadanja dotiču se toga konačnoga prestanka življenja na ovome svijetu i odlaska izvan ovozemaljske stvarnosti. A tko im o tome može najbolje reći i pokazati put doli Isus sam, Bogočovjek. I nakon što im je on izrekao tu činjenicu rastanka i odlaska u nebesku zbiljnost, ispunila su se njihova srca žalošću, onom ljudskom koja je uvijek prisutna u našim emocijama kada se rastajemo bilo s kime privremeno ili trajno, a napose u času preminuća. Rekao im je Isus istinu o svome odlasku s ovoga svijeta. I bolje je da odlazi, jer će Otac poslati Branitelja skupa s Isusom. A kad dođe Branitelj, objasnit će svijetu i narodu što je grijeh, zatim što je to pravednost i što je to osuda.
U grijehu je svatko tko ne vjeruje u Sina Božjega koji je sišao s nebesa na zemlju da ljude oslobodi od njihovih grijeha, što ih čine u odnosu prema Bogu, prema drugima, zatim prema samome sebi i konačno prema okolišu u kojem se odvija ljudski život. Svaki grijeh ima negativni odjek na cijeli kozmos, na ljudsko društvo, na ovaj svijet, na svakoga čovjeka. Glede pravednosti valja reći to da Isus odlazi k svome Ocu i više ga se ne može vidjeti ovdje u ovome svijetu, osim u njegovim riječima, djelima i sakramentima. To je Očeva pravednost koja se sastoji od toga da je on poslao svoga Sina na svijet, i da se Sin po završenom svome otkupiteljskom djelu vraća Ocu u nebo, te da bi skupa s Ocem poslao Duha Svetoga u svijet, među ljude da ih utvrdi u sveukupnoj istini o Bogu, svijetu i čovjeku. Kad je riječ o osudi, valja imati u vido to što Isus kaže da je knez ovoga svijeta osuđen i da njegovo djelovanje nije apsolutno i moguće ga je pobijediti svojim odlučnim odbijanjem od sebe govoreći: Apage Satanas! Nosi se Sotono! I tu Isus staje sa svojim tumačenjem grijeha, pravednosti i osude, te veli da bi svojima imao još mnogo toga reći, ali neće jer oni više ne mogu prihvatiti i s time se nositi ni u djelima ni u mislima. A onu daljnju dopunu tumačenja i poticanja imat će od Duha Svetoga kojega će poslati Otac i Sin.
Upravo to ostavlja da Duh Sveti, Duh Istine nadopuni svojim govorom i svojim slobodnim puhanjem i djelovanjem gdje god hoće. On će učenike, apostole i sve sljedbenike na ovome svijetu kroz Crkvu upućivati u svu istinu. Duh neće govoriti sam od sebe nego u zajedništvu Trojstva što god čuje. Taj unutarnji Božji govor će obrazložiti i navijestiti sve to i sve ono što dolazi. Duh Sveti proslavljat će Sina Božjega, on će uzimati za sebe od svega djela Sinovljeva: muka, smrt, uskrsnuće, uzašašće, te će navješćivati nama putnicima ovim svijetom kako bismo do kraja prihvatili sve o Isusu, kao i njegovu tjelesnost, koja je ista kao i naša ljudska. “Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu.“ (1 Iv 4,2-3). A Duh Sveti uzimat će i od Oca, jer sve Očevo je i Sinovljevo, pa će uzimati od Sinovljeva djela i davati sljedbenicima Božjim. To je djelo Presvetoga Trojstva.
Don Ilija Drmić
