Bazga ili zova spada među najstarije biljke Europe današnjice. Najstariji trag ove biljke imamo već u starom kamenom dobu.
Inače postoji tridesetak vrsta unutar porodice bazge ili zove.
Najupečatljivije su crna i crvena zova. Pisani trag zove nalazimo u antici kod oca medicine – Hipokrata.
On je ustvrdio da bazga ili zova može zamijeniti sve postojeće prirodne lijekove i može se koristiti za sve vrste bolesti i oboljenja. Kod nas je ustoličena tkzv. crna bazga ili zova – Sambucus nigra.
Zova je gastronomski u optjecaju tisućama godina i uvijek iznova začuđuje blagotvornim djelovanjem na ljudsko tijelo. Bilo da se pravi kao tonik ili čaj zova svojim ugodnim miomirisom oduševljava sve ljubitelje bilja.
U staro doba kod domicilnog stanovništva zova je predstavljala simbol rođenja i smrti i služila je za zaštitu od zlih sila. Tako su zovu stari Sumerani koristili kao svojevrsni kućni ukras i zaštitu od možebitne nesreće.
Prusi su pak vjerovali da njihov bog Kait upravo živi pod drvetom zove dok se na području Tirola zova uglavnom sadila i uzgajala na groblju. Stari Egipćani zovu su koristili u liječenju upala , probavnih tegoba, žutice i gripe.
Zova također pospješuje izlučivanje toksina iz limfnih žlijezdi. Zova se bere od sredine svibnja do sredine srpnja i to samo potpuni cvjetovi od kojih se na kraju krajeva može napraviti djeci omiljen sirup za kašalj.
Zova je samonikla biljka u obliku grma ili nižeg drveta koja naraste visinom od 3 do 10 m. Cvjeta sitnim žuto-bijelim cvjetovima koji su zbijenu u krupne štitaste cvasti prijatnog mirisa. Zova obitava na području rubova šuma i dobro osunčanim dijelovima šume kao i na relativno zapuštenim mjestima.
Cvjetovi zove bogati su mnogobrojnim vitaminima i mineralima i obiluju eteričnim uljima u kojem ima flavonoida, glikozida, tanina i pektina dok plod zove sadrži šećer, voćne kiseline, te vitamin C, natrij i kalij.
Čaj od zove izvrstan je nadomjestak protiv groznice, naime stimulira rad znojnih žlijezda i osobito ima jako djelovanje kad se degustira zajedno s lipom. Zova posjeduje antimikrobno i antigljivično djelovanje.
Listovi zove su otrovni i nisu jestivi kao ni svježi plodovi. Plodovi za uporabu se koriste tek poslije sušenja i kuhanja. Postoji zanimljivost vezana za zimski period zove. Naime kad se drvo ili žbun zove osuši na njemu naraste gljiva u narodu znana kao Judino uho.
Stara predaja govori kako se upravo Juda , apostol izdajnik je se objesio na drvo zove. Inače Judino uho svojom pojavom mnogo nalikuje na ljudsko uho a ljekovitim svojstvima nadmašuje čak i zovu.
Koristi se za krvarenje, smanjuje trigliceride i poboljšava krvotok i cirkulaciju. U tradicionalnoj kineskoj kuhinji od zove se spravlja vino koje se koristi protiv reume i traumatoloških povreda. Započnimo dan sa sokom od zove i budimo mladi, poletni, zdravi i svježi.
Dnevnik.ba
