Domeniku Zec (102) s Cresa mještani od milja zovu teta Dunčica. Svoju dugovječnost, kaže, duguje mediteranskoj prehrani i aktivnom životu.
Sve se rjeđe na otocima mogu vidjeti ljudi kako se iz polja ili šuma vraćaju s naramkom drva na svojim leđima, no stanovnici malog mjesta Beli naviknuli su se vidjeti najstariju mještanku otoka Cresa kako čini upravo to, na svojim leđima nosi svežanj drvenih kolaca za svoj povrtnjak, koji, unatoč svoje 102 godine, još obrađuje sama.
Domenika Zec (102), koju mještani od milja zovu teta Dunčica, upravo skroman i aktivan život te jednostavnu mediteransku prehranu (maslinovo ulje, domaće voće i povrće i obaveznu palentu) smatra razlozima svoje dugovječnosti.
Naime, doživjeti 102. rođendan te biti pokretan i lucidan, samo po sebi nije mala stvar, no jedna od onih koji od toga ne rade pompu upravo je ova vesela, energična i aktivna žena, koju, osim tople naravi, krasi izgled žene bar dva desetljeća mlađe od datuma navedenog u njenom rodnom listu.
– Hote naprid, hote, dobro mi došli – dočekuje nas na vratima svoje rodne kuće iznimno vitalna i pričljiva teta Dunčica, vodeći nas prema kuhinjskom stolu, gdje je brižno pripremila pinku, pršut, kolače, domaći sok od nara i orehovicu, koju sama radi, a sama radi sve.
– Nisam nikad mislila da ću doživjeti ovoliku mladost, al mogu vam reći da su sve te godine prošle za čas. Vrijeme jako brzo prolazi – počinje svoju životnu priču nasmijana najstarija Cresanka, koja u dubokoj starosti živi sasvim sama i skrbi o sebi; obrađuje vrt, a katkad i susjedov jer, kako kaže, “šteta zemlje”. Donedavno je brala masline, dovlačila i sama pilila drva za ogrjev, ali joj to obitelj sad brani kako joj se ne bi nešto dogodilo dok sama šeće šumom ili maslinicima.
– Meni vam je dan ispunjen. Inače ustajem rano, no otkad je korone, malo dulje spavam, ali stignem sve, skuham si kavu i onda krenem s vrtom. A tu vavik ima posla. Obrezujem jabučice, mandarine i dunje, lozu, a vidite, ovdje imam i raštiku, ona je jako zdrava i bez nje i palente ne moren. Nekad se toliko zanesem da zaboravim na ručak, ali onda pojedem kasnije, šta ima veze, ma moren kad hoću. Onda potlen radim po kući, malo počistin, pa malo kuham, operen, popeglan, ma posla uvik ima. Kad se umorin, pojden leć, Imam dva televizora, al ne gledam ni jedan; najrađe posedim sa susedama ili se molim sa svojon krunicom.
Iman još jednu želju, a to je poć va Međugorje, al ne moren sad od te korone. A cijepit ću se, šta ću, ne bojin se, al dal će nam bit bolje, to sam Bog zna, ovo van je opomena Božja, odlučno kaže nasmijana Dunčica pokazujući nam svoj mali vrt ispod velebne kuće, koju je sama preuredila i koju po potrebi sama boji i vrši potrebne sitne popravke. Često, kažu susjedi, i njima nosi svoje voće, povrće i domaće delicije koje spravlja, a kad zatekne nekog na cesti da nosi pune vrećice stvari, “ljutito” vikne: “Ća to sami nosite?! Dajte da van ja pomognen!”.
Da ju život nije mazio, može se zaključiti iz njene životne priče, koja ju je, trbuhom za kruhom, odvela čak do Amerike, gdje joj je živio pokojni brat, a danas nećak, i gdje je, među ostalim, radeći u tvornici mesa, provela 30-ak godina.
– Navikla san delat još od malih nogu. Bilo nas je puno u obitelji, devetero braće i sestara, trebalo je sve prehranit i još kao dijete sam rano ustajala i čuvala ovce, kosila, kopala, mljela žito za palentu i kruh. Kasnije sam radila na pošumljavanju otoka, pa se bavila poljoprivredom, sjekla drva, ma svašta san radila i puno pješačila. Sve smo delali, samo krali nismo. Ali nije teško radit, teško je bit u tuđini, ne znate jezik, ne znate nikog, tamo van stalno neko zapovida, vavik san čekala vratit se u svoju grudu. Tu imam sve što mi treba, iman svoj mir. Jedino ća mi je krivo je ća ovdeka više ni ljudi, sve je otišlo, a ni lipo bez naroda – prisjeća se teta Dunčica “vremena prijateljstva” u svom Belom te Amerike, gdje je naposljetku prodala kuću u Arizoni i vratila se na svoj rodni Cres. Ipak, pomalo sjetno dodaje, nisu ljudi kao prije, nestalo je “rešpekta”, mladi više ne poštuju starije kao prije i to je pomalo žalosti, kaže.
Upravo skroman i aktivan život smatra receptom za dugovječnost, iako, dodaje – nije svakom dozvoljeno doživjeti 102.
– Ma to van je od Boga dano. Ako ćeš dobro delat drugom, dobro će ti Bog dat – kaže nasmijana Dunčica, koja se ne sjeća kad je zadnji put bila kod doktora i koju jedino može razljutiti što neki ljudi svojim najmilijima ne čiste posljednja prebivališta na mjesnom groblju, pa tako ona obavlja i to, nakon obavezne nedjeljne maše (mise), koju ne propušta.
– Vjera u Boga, rad, dobri odnosi u obitelji, međusobno poštovanje i razumijevanje, to van je tajna – zaključuje vesela 102-godišnjakinja, koja se nikad nije udavala niti imala djece. Jednom se, kaže, zaljubila u talijanskog vojnika, koji ju je htio voditi da živi u Veneciji, no zabrinuta majka tome se protivila, a Domenica se zainatila i rekla – ako ne moren š njin, neću s nijednim. No zaključuje – nije joj žao jer ima veliku obitelj, puno nećaka i njihove djece iz Australije i Amerike, koja je posjećuju i zbog kojih se ne osjeća usamljeno.
