Milan Blagojević, sudac Okružnog suda u Banjoj Luci, odbio je primijeniti Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine koji je nametnuo visoki predstavnik u BiH, što je prvi takav slučaj u domaćem pravosuđu.
U obrazloženju presude donesene 11. veljače, sudac Blagojević, između ostalog, navodi da su ovlasti visokog predstavnika određena Aneksom 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, s tim da nijedna od odredbi Aneksa 10 niti bilo koja druga odredba Daytonskog mirovnog sporazuma visokom predstavniku ne daje pravo da preuzme zakonodavnu vlast u Bosni i Hercegovini, tj. da nameće bilo koji zakon ili drugi pravni propis.
“Takvo pravo visokom predstavniku nije dano ni od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda jer u tom pravcu ne postoji nijedna rezolucija tog organa. Ni Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1031 od 15.12.1995. godine visokom predstavniku nije dano pravo da ovdje nameće bilo koji zakon ili drugi pravni akt”, napisao je, između ostalog, Blagojević u obrazloženju presude.
U presudi se dalje navodi da tzv. Konferencija za implementaciju mira nema pravo ovlastiti visokog predstavnika da u BiH nameće zakone ili druge pravne propise, tako da ni prema domaćem ni prema međunarodnom pravu visoki predstavnik nema prava pozivati se na bilo koje zaključke navedene konferencije pa ni na zaključke te konferencije iz Bonna 1997. godine niti na zaključke i deklaracije upravnog odbora te konferencije jer takvo pravo za tu konferenciju nije propisano nijednim pravnim izvorom unutarnjeg i međunarodnog prava.
“Štoviše, postojanje te konferencije nije ni propisano Daytonskim mirovnim sporazumom, niti drugim međunarodnim ugovorom, kao ni bilo kojim aktom Vijeća sigurnosti ili drugih organa Ujedinjenih naroda”, navodi se u obrazloženju presude.
U vezi s razlozima za odbijanje primjene zakona koji je nametnuo visoki predstavnik u BiH, u presudi se navodi i odredba člana 70. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske koja daje pravo redovnom sudu da odbije primjenu bilo kojeg propisa ili općeg akta zbog njegove nesuglasnosti s Ustavom.
Naime, kada je riječ o samom sporu radi se o tome da je grad Banja Luka pred Okružnim sudom u Banjoj Luci pokrenuo tužbu protiv Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIPP) koja je odbila da na grad Banjaluka upiše pravo svojine sa 1/1 na zemljištu na kojem se između ostalog nalazi i zgrada Narodne skupštine Republike Srpske. U tom sporu kao zainteresirana strana pojavila se i Bosna i Hercegovina putem Pravobraniteljstva BiH koja se u odgovoru na tužbu pozivala upravo na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH koji je nametnuo visoki predstavnik u BiH tražeći da se tužbeni zahtjev grada Banja Luka odbije kao neosnovan. Na kraju je tužba Banje Luke odbijena, ali ne na osnovi tog nametnutog zakona, već na osnovi Sporazuma o pitanju sukcesije koji je ratificiralo Predsjedništvo BiH, a za što su ranije suglasnost dali i predstavnici Republike Srpske u institucijama BiH. Tim sporazumom, između ostalog, propisano je da će nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazi na teritoriju bivše SFRJ pripasti državama nasljednicama na čijem teritoriju se nalazi ta imovina.
