Zoran je teško ranjen u ratu i sad je invalid. S Dariom, koji je u kolicima, redovito se druži, a Dario kaže: Oduvijek sam htio upoznati tog vojnika.
Crno-bijela fotografija objavljena u kolovozu 1991. na naslovnici Glasa Slavonije obišla je cijeli svijet. Na njoj mladi gardist na rukama nosi dječaka invalida koji je, s još nekoliko stotina ljudi iz Aljmaša, Dalja i Erduta s majkom bježao od četnika i JNA.
Fotografiju je snimio fotoreporter Gojko Mitić ni ne sluteći da će njom spojiti i obilježiti živote dječaka i mladog vojnika.
– Bio je 1. kolovoz 1991. Svi smo bili u podrumima jer su Aljmaš nadlijetali avioni. Dobili smo obavijest da moramo bježati iz sela i da nas na Dunavu čeka šlep koji će nas prevesti do Osijeka. Bila sam sama sa sinom. Dario je imao tada 7 godina – ispričala nam je Dariova mama Marija Bosiljevac.
Dario nije mogao hodati jer od rođenja boluje od cerebralne paralize.
Kroz suze je molila pomoć
– Nije imao invalidska kolica pa sam ga uzela u ruke i krenula pješke. Usput nas je traktorom pokupio susjed da brže dođemo do šlepa. Svi smo htjeli što brže otići jer su nam rekli da slijedi napad JNA i četnika. Bila sam toliko uplašena da nam nisam uzela ništa od stvari. Ukrcali smo se na šlep koji je bio pun ljudi. Držala sam Daria u naručju iako mi je bio težak. I on je bio preplašen. Stisnuo se uz mene osjećajući da nešto nije u redu – prisjeća se mama Marija Bosiljevac dodajući kako se put do Osijeka činio kao vječnost.
Došavši do Osijeka shvatila je da nema snage iznijeti sina na obalu. Kroz suze je povikala ‘može li mi netko pomoći, uzeti dijete’. Do njih je odmah dotrčao mladi vojnik. Pažljivo je podigao Daria u naručje i pošao prema obali.
– Vidjela sam da se naginje prema njegovoj glavi, nešto mu govori, ali nisam čula što. Odnio ga je sve do autobusa koji su u Nemetinu čekali da nas prevezu na sigurno. Nisam tada znala tko je vojnik ni da ih je netko fotografirao. Vidjela sam tu sliku tek par mjeseci poslije. Dario je kasnije često pitao za njega. Ostao mu je u sjećanju jer je tada prvi puta vidio vojnika. Rasplakali smo se kad nam se Zoran javio par godina poslije. Tražio nas je i našao – govori Marija koja je sa sinom, dva dana nakon bijega iz Aljmaša, otišla kod sestre u Njemačku i tamo su živjeli do prije tri godine. Vratili su se u Hrvatsku jer je Dario u Osijeku našao posao.
A Dariov ‘spasitelj bio je tada 22-godišnji ratni dragovoljac Zoran Vlaškovac iz Osijeka.
– Bio sam tada u 3. Gardijskoj brigadi. Toga dana zapovjednik desetine poslao nas je u Nemetin na evakuaciju stanovnika Aljmaša. Bio je to dan kada su četnici i vojska JNA napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije u Dalju. Tenkovima su uništili zgradu i ubili 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG i četiri člana civilne zaštite. Neki su izmasakrirani. Za taj napad se saznalo odmah ujutro pa je po okolnim selima nastala bježanija civila – govori Zoran.
‘Ne brini, sve će biti dobro’
– Došli smo u Nemetin rano ujutro. Prvi šlep je došao oko 11, drugi oko 14 i treći oko 17 sati. Na njima su bili ljudi iz Erduta, Aljmaša i Dalja, doslovno nakrcani jedni na druge. Svi su pobjegli bez ičega, u odjeći koju su imali na sebi. Sve su to bili stari ljudi, žene i djeca. Tek su na zadnjem u 17 sati došli dečki, branitelji, oni koji su uspjeli pobjeći nakon masakra u daljskoj policijskoj postaji. Navečer smo se nadali još jednom šlepu s preostalim braniteljima i ranjenicima, jer smo čuli da ih je još ostalo po selima, ali šlep više nije dolazio. Oni koji su ostali su ubijeni ili još uvijek nestali – prisjeća se dalje Zoran dodajući kako nikada neće zaboraviti te prizore iz Nemetina.
– Kako šlep nije mogao pristati tik uz obalu mi gardisti smo ljudima pomagali da siđu. Većina ih je plakala. Autobusima su odlazili na sigurno. Imao sam tada 22 godine i bio mi je to, na neki način, prvi susret s ljudima koji spašavaju goli život i bježe pred četnicima. Iz mase sam čuo ženu kako uplakano viče sa šlepa da joj treba pomoć. Molila je da joj netko ponese sina. U prvi mah nisam shvatio da je dječak bolestan jer ga je držala u krilu. Tek kada sam ga primio i podigao na ruke, otkrio sam da je invalid jer su mu noge beživotno visile. Gledao me je uplašeno direktno u oči. Mogao sam osjetiti njegov strah. To mi je bio dodatni šok. Sagnuo sam se prema njemu i rekao mu ‘ne brini, sve će biti dobro’. Bio sam iznenađen što dijete nema invalidska kolica. Brinulo me je gdje će i kako završiti. Njegova mama hodala je za nama. Nije imala ništa od stvari. Nisam ju pitao ni kako se zovu ni kamo idu. Kasnije mi je zbog toga bilo krivo – priča Zoran.
Samo 20 dana nakon nastanka fotografije s Dariom teško je ranjen u glavu i od tada je 100-postotni invalid.
– Poslani smo kao ispomoć policajcima koji su zapeli u Baranji. Njih 20-tak trebalo je izvući iz okruženja. Nisam uopće siguran što me je pogodilo u glavu, krhotina granate ili metak. Dečki s kojima sam bio na položaju su me izvukli – kaže ne skrivajući da od tada još uvijek ima problema s govorom. Trebalo je tri operacije glave i nekoliko godina rehabilitacije da prohoda i progovori.
– Tek sam 1992. godine u Glasu Slavonije prvi puta vidio fotografiju koja je prikazivala baš taj trenutak kada sam nosio dječaka. Crno-bijela. Bila je objavljena na naslovnici. U tekstu nije bilo navedeno ime i prezime dječaka i njegove majke. Bio sam tada u Varaždinu na oporavku. Tada sam odlučio da ću kad-tad saznati tko je dječak. Na neki način sam se osjećao povezan s njime jer sam i ja postao 100 posto invalid – kaže Zoran.
Obitelj Bosiljevac pronašao je nekoliko godina nakon oporavka i čim je doznao njihovu adresu otišao ih je posjetiti i pozvati k sebi u goste. Upoznao ih je s obitelji, sa svojih troje djece, i od tada su jako dobri prijatelji. Kaže kako je to sreća u nesreći.
Kada su se sreli Dario je očekivao da će Zoran biti u uniformi jer tako ga se sjeća Zoranu je bilo žao što mu tu želju nije ispunio.
– Oduvijek sam htio upoznati tog vojnika. Gledao sam u njega i on u mene. Bio sam jako sretan kada sam čuo da je i on nas tražio – kroz osmijeh kaže Dario Bosiljevac (37) čiji je život vezan za invalidska kolica.
– Taj šlep će mi zauvijek ostati u sjećanju. Tek kasnije sam shvatio koliko je malo falilo da svi poginemo, samo jedna granata – dodaje. Sretan je, kaže, što se konačno vratio u Hrvatsku. Kako nema ni invalidninu ni nikakvu naknadu za svoj invaliditet morao je početi raditi i našao je posao u Osijeku gdje sada živi.
