Za ovu sljedeću 5. nedjelju kroz godinu čita se i razmatra evanđelje o ozdravljenju Petrove punice/tašte, i to prema Markovu evanđelju (Mk 1,29-34), a o tome događaju ozdravljenja pišu i Matej i Luka (Mt 8,14-15; Lk 4,38-39). Mi motreći ovo Kristovo izlječenje razmišljamo o njegovoj Božanskoj moći ozdravljanja od bilo koje bolesti, i to na više načina ili Isusovih načina, Božanskih metoda liječenja.
Ovo ozdravljenje Šimunove punice dogodilo se u Kafarnaumu, i to u obiteljskoj kući Šimuna/Petra i Andrije, koja je postala i Isusovom kućom otkada su ova braća pristali biti Isusovim sljedbenicima, zapravo učenicima i apostolima. Izišavši iz kafarnaumske sinagoge, gdje se dogodilo oslobađanje jednoga bolesnika od opsjednuća, Isus je došao u Šimunovu i Andrijinu kuću s Jakovom i Ivanom, sinovima oca Zebedeja, koji su se također odazvali pozivu svoga Učitelja Isusa služeći mu kao apostoli. Zatekli su Šimunovu punicu (riječ od pridjeva pun, -a, -o, te punica znači osobu koja popunjava duhovno srodstvo; u nekim krajevima punica se naziva tašta što je značenjski suprotno: prazan, -a, -o; za puničina muža kaže se punac, odnosno tast; pučka tumačenja to povezuju s darežljivošću/nedarežljivošću). Šimunova punica je zapravo majka njegove žene, a punac je otac njegove žene. Iz ovoga znamo da je Šimun bio oženjen i da ga je Gospodin Isus pozvao kao takvoga u svoju apostolsku zajednicu davši mu mjesto prvenstva.
Petar je u svoje vrijeme zacijelo dobro čuo riječi svoga voljenoga Učitelja, koje glase: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,26-27; usp. Mt 10,37-38). U izvorniku stoji glagolski oblik mrzi/mrziti, koji znači u ovom smislu otrgnuti se od svojih najmilijih što u svakom sličnom slučaju, a pogotovo ovakvom, ulijeva nevolju jer se radi o trajnom odlasku i rastanku sa svojima, te za sve nastupa potpuno nova promjena s puno osjećaja. Moguće je da se “ognjica“ uvukla u sve članove obitelji, a posebno u taštu zbog kćeri, od čega ih je Isus svojim prisućem posvema oslobodio uvećavši im vjeru, nadu i ljubav.
I ove je riječi Šimun/Petar čuo i upio u svoje srce i svoj um, a one su: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16,24). Šimun je sve ovo prihvatio i kad se opredijelio za nasljedovanje Krista Spasitelja, onda je najednom otpočeo iznad svega voljeti neobično jakom ljubavlju i posve novom s novim žarom i svoga Učitelja, te svoga oca, majku, ženu, djecu i sve ljude uokrušce sebe i u cijelome svijetu. Nastao je zaokret u njegovu životu što ga je nosilo i vodilo kroza sve vlastite i zajedničke nevolje i dvojbe do potpunoga predanja u volju Božju i dubokoga uvjerenja da je srastao s Kristom Raspetim i Uskrslim sve do svoga raspeća na križu u Rimskom koloseju pred mnoštvom ljudi i jezgrom članova Crkve u nastajanju.
Šimunova punica bijaše bila bolesna s velikom ognjicom. Ukućani su, dočekavši Isusa otvorena i radosna srca s neizmjernom dobrodošlicom u njihovu i njegovu kuću, u njihov i njegov dom, odmah rekli što se zbiva sa Šimunovom punicom koja je ležala na postelji i koju je mučila visoka temperatura što se mjerila dodirom ruke i vrlo dobro se mogla osjetiti njezina jačina i visina. I danas se prvo tako mjeri vrućica, a potom pomoću termometra. Povišena vrućica ukazuje na neku bolest ljudskoga tijela ili pak neko trenutačno teško stanje jakoga psihofizičkoga šoka. Normalnom ognjicom misli se na termometru u rasponu između 36 i 37 stupnjeva Celzijusa za površje kože, a vrijednosti su nešto drukčije na površini sluznice. Iznad 37 stupnjeva vrućica je velika i osoba proživljava udare bolesti i trenutke klonuća.
Isus je ušao k Šimunovoj punici u sobu, pristupio je k njoj, prihvatio ju je za ruku i podigao je, a potom se ona ustala s postelje i posve ju je minula ognjica. Tako se dobro i zdravo osjećala da ih je posluživala jelom i pićem kako je i obično činila. Time je unijela radost među ukućane i goste s Isusom. Svi su nazočni osjetili smirenje njezinim ozdravljenjem, što je ustvari psihološki transfer s bolesnice na ukućane, te s izliječene osobe na članove obitelji s rodbinom i na goste.
Matej izvješćuje o ovome ozdravljenju posve kratko, ali s puno Duha Božjega, s mnogo snažnih nadahnutih riječi. On veli da je Isus,nakon što je ušao u Petrovu kuću, odmah ugledao njegovu punicu koja je ležala na postelji s velikom tjelesnom ognjicom. On se samo dotaknuo njezine ruke i ognjica ju je odmah pustila, te se ustala i uobičajeno posluživala “mu“. Evanđelist naglašava da je samo njemu, Isusu posluživala, a zapravo ona je služila njemu i svima koji su s njime došli u Petrovu i njezinu kuću (usp. Mt 8,14-15).
Luka tako sažeto opisuje kao da je Petrova kuća bila uza samu sinagogu, a nije, jer veli da je Isus “ustavši iz sinagoge“, ušao u njegovu kuću, gdje je Šimunovu punicu mučila velika ognjica. Potom su zamolili Isusa da joj pomogne. On se nadvio nada nju i “zaprijetio“ ognjici, te ju je ona odmah napustila oslobodivši je tako od svih bolova, tegoba, nevolja s bolešću koja ju je odvela u postelju, kao i od nekoga oblika klonuća i zabrinutosti za Šimuna/Petra koji se vrlo odlučno i neopozivo uputio za Isusom. Punica se ustala i posluživala svima koji bijahu bili s Isusom (usp. Lk 4,38-39).
Nakon ovoga ozdravljenja Šimunove punice, tj. majke njegove supruge, koja je zacijelo svjedokinja ovoga događaja prenijevši svu svoju napetost zbog Petrova odlaska s Isusom na majku i ostalu rodbinu, Isus je, kako svjedoči evanđelist Marko, uvečer nakon zalaska sunca gledao kako preda nj donose mnoge svoje bolesne od raznih bolesti i mnoge opsjednute gurajući se ispred vrata i oko vrata. Kod Mateja su naglašeno spomenuti opsjednuti, koje je Isus oslobodio zlih duhova svojom snažnom riječju, te je također ozdravio sve bolesnike da bi se ispunile i potvrdile riječi proroka Izaije: “On slabosti naše uze i boli ponese“ (Iz 53,4; usp. Mt 8,16-17). Isus je svojom Božanskom moći ozdravio bolesnike, a iz opsjednutih izagnao je mnoge zloduhe oslobodivši ih tih nevolja. Zlodusima nije dopuštao nikakve mogućnosti da bilo što govore o njemu jer su ga oni znali i najbolje su doživjeli njegovu moć kad ih je izgonio svojom Božanskom riječi iz opsjednutih osoba. U to vrijeme postojalo je mišljenje da je budući Mesija politički osloboditelj svoga naroda, što je Isus odbijao i strogo zabranjivao da ga u tom smislu shvaćaju i nazivaju oslovljavajući ga imenom Mesija. I svojim učenicima i apostolima nije dopuštao o tome javno govoriti, ta, to je bila “mesijanska tajna“, jer on jest Mesija u duhovnom smislu a on to ne niječe, ali želio je da ga ne povezuju s pojmom političkoga Mesije, jer politički Mesija trebao bi inače veleprevratom rješavati društveno-politički status svoga naroda, a on nije došao radi toga. O ovome pravom Mesiji oni će se moći izjasniti nakon što on očituje i potvrdi svoje mesijanstvo na križu i pogotovo u uskrsnuću nakon čega bi trebalo doći do preslagivanja misli o promjenama nabolje (usp. Mk 1,32-34).
Poslije ovoga čina liječenja od bolesti i opsjednuća Isus se ustao rano u zoru još za mraka i našavši skrovito mjesto kleknuo je i molio se Nebeskome Ocu. Pronašli su ga i zatekli kako moli Šimun i ostali učenici i apostoli, te mu je on Šimun/Petar priopćio da ga svi traže za svoje mnoge nevolje i raznovrsne duhovne i duševne potrebe. Isus je zamolio da pođu i drugamo u okolna mjesta diljem Galileje, te da tamo također propovijeda, liječi i izgoni zloduhe iz opsjednutih osoba, što je i činio po njihovim galilejskim mjestima, selima i gradovima u njihovim sinagogama (usp. Mk 1,35-39).
don Ilija Drmić
