Fra Grgo – Grga Martić bio je veliki hrvatski prosvjetitelj, pisac, političar, prijatelj bana Jelačića, biskupa Strossmayera, Ljudevita Gaja i zalagao se za hrvatstvo Bosne i Hercegovine.
Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih preporoditelja u Bosni, pisao je lirske i epske pjesme te je radio kao suradnik Danice i drugih listova (pod pseudonimom Ljubomir Martić Hercegovac). Za svećenika zaređen 1845. u Travniku, služio je u različitim bosanskim mjestima, najveći dio života kao župnik u Sarajevu.
Rodio se 24. siječnja 1822. u Rastovači kraj Posušja (BiH), a umro je 30. kolovoza 1905. u franjevačkom samostanu u Kreševu. Pokopan je na tamošnjem groblju, gdje mu je i danas sačuvan grob, a u njegovoj blizini nalazi se i grob poznatog hrvatskog istraživača Afrike (Konga) Dragutina Lermana Požežanina.
Dio svećeničkog djelovanja fra Grge Martića, između ostalog, odnosio se i na egzorcizam pa je tako i nastala ova legenda u kojoj se na pomalo šaljiv način prikazuje njegovo istjerivanje zlih duhova. Ovu priču objavio je učitelj Ivan Trtanj u mostarskom „Osvitu”, glasilu Hrvata iz Bosne i Hercegovine 1905. godine.
Kada je fra Grgo Martić bio nadžupnik u Sarajevu, dođe k njemu seljak potužiti mu se da je nečastivi u njegovoj kući. Lupa po tavanu i baca grede, nikad mira u kući. Fra Grgo ga ispita je li se molio Bogu, je li škropio kuću svetom vodom? Seljak mu potvrdno odgovori, ali reče da ništa to nije pomoglo. „Hajde ti bolan kući”, reče fra Grgo, „ja ću poslati kapelana koji će ti blagosloviti kuću i očitati svetu misu. Ti i tvoji ukućani se lijepo ispovjedite i pričestite.” Seljak ode zadovoljan jer je fra Grgo tako rekao!
Došao kapelan, rekao misu, ispovjedio, pričestio sve ukućane i ta lupetanja po kući prestanu mjesec dana. Nakon toga još gore. Eto seljaka opet fra Grgi pa mu reče da se nečastivi opet pojavio i da je lupao još gore nego prije. Nakon duljeg uvjeravanja nagovori seljak fra Grgu neka on osobno dođe i istjera đavla. Fratar pristade i kada je seljak već izašao, pozove ga on nazad pa mu reče: „Okreni bolan štogod!” A seljak odgovori: „Okrenut ću ja i petero janjaca samo vi dođite.” I tako se rastaše.
U dogovoreni dan dođe fra Grgo sa svojim pomoćnicima u seosku crkvu. Kada je kapelan počeo službu Božju nakon posvećenja, udari sa stropa trijeska u kalež, prevrne ga pa se misno vino prelilo po oltaru. Sav preplašen kapelan otrči Grgi u seljakovu kuću i ispriča mu što se dogodilo. Svi se zaprepaste, jedino se fra Grgo nije strašio već zatraži lulu da zapali. Nakon nekoliko dimova pođe u sakristiju, gdje su bile haljine i knjige za egzorcizme, obuče se i počne izgoniti nečastivog. Tek što je izgovorio prve riječi molitve, u isti čas na njega padne trijeska. Kada se i treći put prekrstio, ponavljajući iste riječi molitve, pred fra Grgu padne golem kamen.
Fra Grgo, zaprepastivši se, baci knjigu i izgovori: „Udri ga, Isuse Kriste, Boga ti živoga, pobi nas sve! Grebi se ti, đavle, nema fra Grgo s tobom nikakva posla!” Onda je izašao i otišao ne probavši janjca na ražnju. Nikada se više u toj kući ništa nije dogodilo. Glas o Grginom istjerivanju zlih sila stigao je tako i do samog sultana u Stambolu.
Tamo su zli duhovi svaku večer iz sultanove blagovaonice sakupili bakreno posuđe i odnosili u najveću džamiju. To je dojadilo sultanu i svašta se poduzimalo da se protjeraju zli dusi, ali bez uspjeha.
Na kraju sultan izda zapovijed da fra Grgo dođe u Istanbul i protjera duhove. Fratar se spremao ići jer se ne smije carskom fermanu oglušiti. Sluga izveo konja i fra Grgo ga htjede uzjahati da ode u Istanbul no u isti tren začu se u Istanbulu huka u zraku: „Bježmo, eto fra Grge”, povikaše zli dusi i od tada više ih nije bilo u sultanovoj palači.
blagamisterije
