Koliko hercegovačke djece treba umrijeti da HRT otvori Dnevnik s tom viješću?

Novogodišnje jutro, prvoga u siječnju ove godine, osvanulo je tragično za osam majki, osam očeva, desetke braće i sestara, za stotine prijatelja. Za mladim životima osmero djece, jučerašnjom zorom, plakao je svaki hercegovački kamen, a Lašva se, nakon 27 godina, napunila suzama. Onim najgorčim – suzama za ugašenu mladost.

Piše: Jurija Milović za dnevnik.ba

Ispod nasmiješenih lica, na fotografijama s maturalne zabave, sada, uz datum rođenja, stoji datum smrti.

Osmero djece, cijela jedna generacija hercegovačke mladosti i hrvatske krvi, nije svojim odlaskom dovoljna za pijetet Hrvatske radiotelevizije. Za pijetet djeci, pijetet građanima Republike Hrvatske, pijetet studentima Sveučilišta u Splitu i Zagrebu.

Naime, u središnjem Dnevniku, ultimativnoj informativnoj emisiji svih Hrvata, na HRT 1, u 19,00 sati, novinarka i urednica emisije Šimić-Mrzlečki, u 32. (!!!) minuti je hladno izvijestila svekoliku javnost o najvećoj tragediji hrvatskog naroda, još od tragedije na Kornatima.

Vijest o pogibiji osmero djece iz Posušja našla se na početku drugog dijela Dnevnika, iako je po dva kriterija ( 1. – negativnost, 2. – blizina ) morala biti prvi rang i apsolutni prioritet. Valja uzeti u obzir da je informativni program HRT-a gotovo jedini relevantan izvor informacija s terena velikom broju hrvatskog puka, toliko naslonjenog Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

Pretpostavljam da su na HRT-u čuli za Bosnu i Hercegovinu, susjednu zemlja s cca 450 000 Hrvata. Istoga naroda, iste krvi. Povijesno gledano, upitno je bi li se ikada uspjela stvoriti hrvatska država bez Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Ipak, pogibija osmero djece iz Posušja dobila je dvije minute prime-time prostora na HRT-u.

Hrvatska radiotelevizija ima dopisništvo u Mostaru. U prostorijama ‘Napretka’ nalazi se studio s novinarom i snimateljem.

Ipak, HRT je Dnevnik otvorio viješću o rođenju prve bebe u 2021. godini. Lijepo, da. Zanimljiva podudarnost da je bebu rodila majka iz Siska, a obitelj je zbog potresa ostala bez kuće. Zanimljivo, jer, eto prilike da se još malo jaše po ljudskoj tragediji.

Djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

HRT Dnevnik nastavlja javljanjima reportera iz Gline, Siska i Petrinje, uz razgovor s ugostiteljima koji kuhaju besplatnu kavu za volontere na terenu. Djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

U nastavku emisije, reporteri razgovaraju s obiteljima koje su dobile privremeni smještaj patetično se referirajući na ratno stanje. Statičari obilaze teren, gradi se logistički centar u Petrinji, pristiže pomoć i čitav politički vrh. Djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

„Cijela Hrvatska se ujedinila“, u jednom trenutku napominje novinarka. Hrvatska, regija i Europa.

Niz potresa koji je porušio Banovinu i odnio sedam ljudskih žrtava ujedinio je sve Hrvate; one iz Istre, Dalmacije, Moslavine, a posebno one iz Bosne i Hercegovine. Posebno, jer Hrvati iz BiH na koljenima hodočaste za RH. Pružaju svoju posljednju mrvu kruha za pomoć RH, plaču s Vama brojeći svaku ciglu u Petrinji, svaku noseću gredu, svaki konac ušivene rane. Poste utorke za oporavak stradalih i mole od Gospoda milost za mir tragično stradalih.

I dalje, djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

Dnevnik se nastavlja uz vijest o Splitskom ugostitelju koji mota besplatne sarme za Petrinju, nastavlja se diktiranjem popisa donacija, nastavlja se dramom Milorada Pupovca i tisućitim Korona-obraćanjem Beroša. Nastavlja se vijestima o prijetnji poplava i broju novo-zaraženih.

Još uvijek, pola sata u Dnevnik, djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

Da je brod s državljanima RH potonuo u Atlantiku, da je avion s državljanima RH pao iznad Kenije – bila bi to vijest kojom se otvara središnja informativna emisija HRT-a. Dakle, koliko hercegovačke djece mora umrijeti za pijetet HRT-a?  

Urednica Dnevnika odlučila je da je dovoljno, s papira, pročitati izraze sućuti politčkog vrha, da su dvije minute, u 33. minuti Dnevnika – dovoljne. Osam ugašenih života mladih Hrvata (!!!), nakon Pupovca, nakon Covida, nakon terenskih priloga o dočeku Nove. Kao da se radi o stradalom psu. Kao da je tramvaj iskočio s tračnica, kao da nam stiže jugo.

Ilko Barbarić je u svom obraćanju naveo da je Županija zavijena u crno. Da, Županija… Posušje, Mostar, Široki, Kiseljak, Busovača, Vitez, Žepče, Sarajevo, Srbija, Crna Gora i svaki kamen – svi su potreseni.

Svi – osim Hrvatske. 

Šugavim dvominutnim prilogom HRT je postao primjer nacionalne sramote. Za sve Hrvate u BiH – pljuska u lice i poniženje. Degradacija i uvreda. Jer, koliko morate negirati svoj vlastiti narod da se na taj način ophodite prema istomu? I koliko hercegovačke djece treba umrijeti da HRT otvori Dnevnik s tom viješću?

Nadam se da drugo nikada nećemo saznati.

Ipak, danas je dan za šutnju. Dan kada se svatko od nas treba moliti svom Bogu za spokoj osam duša, za roditeljsku snagu.

01.01.2021. život je izgubilo osmero hrvatske djece. Te večeri osam majki je ostalo bez svoje djece. Osam očeva kopalo grobove nasljednicima svoje loze.

A HRT?

Pa HRT se ošugao u 33. minuti Dnevnika. Na svoju sramotu, na svoju muku. 

Dnevnik.ba