Ako, primjerice, netko ne može doći na sprovod iz Zagreba u Zadar, ali želi uputiti sućut, nekrolog ili poslati cvijeće, sve to može napraviti preko naše stranice – kazuje Jukić
Shvatili smo kako smrt, baš poput života, treba biti društvena, pa smo zasukali rukave i prionuli poslu – riječi su kojima Josip Jukić, 55-godišnji Sarajlija koji od kraja osamdesetih živi u Posušju, započinje priču o projektu koji je sa svojim timom razvijao, ovisno kako se uzme, između sedam i trinaest godina, a nakon desetaka tisuća uloženih sati rada uspjeli su stvoriti platformu kakvu do sada nemaju ni Amerikanci, Kinezi, Rusi, Nijemci… ukratko, nitko na svijetu.
– Nismo osmislili Facebook, ali zato jesmo nešto što bi najjednostavnije bilo opisati kao “Facebook za mrtve” – govori nam Jukić, idejni začetnik portala Nekros.info koji je u rad i službeno pušten upravo ove nedjelje. Projekt je osmislio, pojašnjava Jukić, s idejom da ljudima pruži pregršt informacija o mrtvima, pomogne im u organizaciji sprovoda, pruži pravovremenu informaciju o umrlima i pratećim aktivnostima poput mjesta i vremena ukopa, lokacije groblja, mogućnosti slanja nekrologa, sućuti, korištenja usluga pogrebnika… Uz to, na portalu možete, baš kao na nekoj društvenoj mreži, pisanim putem izražavati tugu i žalovanje, na njega stavljati fotografije, videouratke, pjesme i glasovne poruke koje će predstavljati sjećanje na pokojne. Želja je, govori Jukić, da taj svojevrsni “zid plača” ne odvaja žive i mrtve, već uspostavlja i njeguje novi odnos između njih.
– Na našem portalu objedinili smo oko 8300 groblja u četiri države – Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji te još nekoliko njih u inozemstvu, većinom u gradovima gdje ima dosta naših iseljenika. A kako to sve funkcionira? Primjerice ovako: netko je iz bilo kojeg razloga spriječen doći na sprovod iz Zagreba u Zadar, ali želi obitelji umrle osobe uputiti sućut, nekrolog, druge riječi podrške ili poslati cvijeće. Sve to jednostavno može napraviti preko naše stranice – kazuje Jukić.
Osim toga, na sličan način preko Nekrosa može naručiti da mu netko na grob najmilijih za Sve svete ili bilo koji drugi dan u godini odnese cvijeće ili uredi grob, što je, smatra Jukić, posebno korisno onima koji više ne žive u mjestu gdje su pokopani njihovi bližnji. Danas je, kaže, sve izraženiji problem to što je sve više grobova, posebice onih u manjim mjestima, jako zapušteno. Cijele se obitelji odsele i više nikad ne vrate, ili dođu nakon pet-šest-sedam i više godina, pa se šokiraju kada dođu obići grobove svojih baki, djedova ili roditelja koji budu u toliko lošem stanju da ih jedva uspiju prepoznati. Takve situacije se sada, kaže Jukić, zahvaljujući njihovoj platformi, mogu izbjeći s nekoliko klikova mišem.
– Ovo što sam do sada spomenuo nešto je na čemu se temelji cijela platforma, ali ima tu još dosta toga što će korisnicima sigurno biti zanimljivo, jer naša vizija je pružiti zainteresiranima i edukativni, novinarski obrađen sadržaj povezan sa smrću iz različitih perspektiva, ojačati veze među naraštajima, prijateljima i obiteljima, povezati religije… – nabraja Jukić. Negdje usred tog nabrajanja pitamo ga kako mu se vizija o kojoj govori uopće stvorila u glavi.
– Prije trinaest godina osobno sam imao iskustvo smrti koje sam teško prebrodio. Preminula mi je supruga, majka naše šestero djece, a potom i brat iza kojeg je ostalo također šestero djece. Ne moram vam niti opisivati kroz što sam tada prolazio, a kad su se emocije malo slegle, pitanje koje me nastavilo proganjati bilo je kako očuvati uspomenu na njih živom i nakon što jednog dana mene više ne bude. Istovremeno, još me nešto naročito mučilo tih dana. Naime, na pogrebe njih dvoje došao je velik broj ljudi iz cijele zemlje pa se tu nametnulo još jedno pitanje – kako da im istom mjerom odgovorim? Kako ih sve zapamtiti?
Kako im se naći pri ruci kad njima bude teško? Ubrzo sam ustanovio da ta pitanja ne muče samo mene nego i moje prijatelje i poznanike, kako one iz domovine tako i iz iseljeništva. Većina ljudi jednostavno ne prati sve medije koji objavljuju osmrtnice, uglavnom nemamo čak ni informaciju tko ih sve objavljuje, naravno, s izuzetkom dnevnih novina – pojašnjava Josip Jukić. S obzirom na takve trendove, nije niti najmanje čudno to što vrijeme, mjesto i način pogreba postaju sve veća nepoznanica. Kao da to sve nije bilo dovoljno, na sve se nadovezao još jedan problem: sve veći broj ljudi žali se da njihovi potomci nemaju adekvatan uvid u svoje korijene.
– Uzeo sam na sebe zadatak da za sve nas pronađem rješenja i odgovore na ova pitanja. Ono što sam u početku imao kao dijelove tih odgovora jest da to nešto mora biti dostupno u svakom trenutku onome tko uspomenu čuva, ali i vidljivo onome kome je do uspomene stalo. Zahvaljujući činjenici da živimo u eri tehnologije, internet se nametnuo kao logično mjesto na kojem bi te podatke objavljivali i čuvali, i potom se tijekom godina polako iskristalizirala vizija koju danas možete vidjeti na Nekrosu – kazuje Jukić. U tom nekom periodu između smrti njegove supruge pa do unatrag sedam godina s prijateljima, rodbinom i poznanicima bi tu i tamo porazgovarao o samoj ideji, a zatim su u jednom trenutku s riječi odlučili priječi na djela. Prvo je trebalo riješiti ujedno i najveći problem – kako uopće doći do podataka koji su im potrebni? Kako na jednom mjestu objediniti popis svih groblja, župa, župnika i pogrebnika u četiri države?
– Mislili smo da će taj dio biti relativno jednostavan, ali smo već nakon nekoliko dana shvatili u što smo se upustili. Primjerice, tražite popis groblja u Hrvatskoj koji biste mogli dobiti na jednom mjestu? Nema ga. Zovi županije. Nemaju ni oni. Onda zoveš jednu po jednu općinu, jedan po jedan grad i tražiš ih da ti daju taj popis. A tek onda slijedi glavni dio. Najprije se najavi, pa putuj od jednog do drugog mjesta, kucaj na vrata, predstavljaj se tko si i što si što želiš napraviti. Traži dozvole da ti ustupe svoje podatke, fotografije, obavijesti o ukopima, pogrebima, općenito pokušavaj dogovoriti suradnju nečeg tako tradicionalnog kao što su posljednji ispraćaji i religija, i suvremenog poput, je l’ toga, da takve podatke stavljamo na internet.
Moram priznati da je to u početku išlo dosta teže nego danas, pa je bilo dosta pitanja poput “što ćemo mi dobiti od toga da stavljamo pokojne na vašu stranicu” i slično, pogotovo u manjim župama i mjestima. Danas je otpor mnogo manji nego tada, odnosno danas svoje podatke pristaju ustupiti gotovo svi, tehnologija je puno raširenija, pa su i oni shvatili da je to nešto što će im koristiti – opisuje Jukić. On i njegov tim posjetili su, kaže, možda ne sva, ali sigurno između 80 i 90 posto groblja koja su trenutačno uvrštena na njihovoj stranici. Dakle, njih najmanje sedam tisuća. U početku ih je radilo tek nekoliko, a danas u realizaciji cijelog projekta sudjeluje gotovo 90 ljudi, među kojima su većina volonteri. Dosta njih praktički je danonoćno radilo na unošenju podataka koji su im tijekom godina ustupljeni, a neke od brojki doista su impresivne.
Kako do podataka?
– U našoj bazi podataka imamo 1200 općina, 7,5 tisuća vjerskih zajednica, 18 različitih religija plus ateiste. Od devetog mjeseca otkako smo počeli s redovitim unosom podataka, svakog dana dobili smo dosta zanimljivih statističkih podataka. Od tada do sad, znači u nešto malo manje od pola godine, statistika pokazuje kako žene umiru manje od muškaraca, kako najviše ljudi premine u 83. godini života, da mjesečno unutar četiri države koje pokrivamo umre oko 11 tisuća ljudi, da je najstarija umrla osoba imala 109 godina… – nabraja Jukić. U budućnosti će, kaže, biti moguće točno vidjeti i od čega je koja osoba preminula, kao i mnoge druge podatke, zbog čega se nada kako će ovaj projekt biti od velike koristi i mnogim institucijama ili pojedincima koji se bave proučavanjem određenih fenomena, a koji su do sada, da bi skupili sve te podatke, morali obilaziti desetke različitih mjesta, a sada će do svega moći doći u nekoliko minuta.
– S obzirom na to da su naša ciljana publika stariji ljudi, pitanje je bilo kako će oni to sve prihvatiti, a naša strategija svodi se na to da ih obavijestimo da tako nešto postoji. Dakle, ako nečija majka zna za Nekros, nazvat će svoje dijete i reći mu “de vidi tko je danas umro”. Dijete će tada jednostavno kliknuti na taj i taj grad ili tu i tu općinu i tamo vidjeti tko je pokopan danas, jučer, tko će biti sutra, ili tko je bio pokopan prije godinu dana. Profili pokojnika moći će se i uređivati, dodavati fotografije, kratki opisi i slično, tako da je ideja da jednog dana naši unuci ili praunuci kliknu na ime svog pokojnog djeda, i onda tu vide njegovu, nazovimo to, kratku biografiju, ali i cijelo obiteljsko stablo – pojašnjava Jukić jer, kako kaže, povijest pamti velikane, ali nismo svi predodređeni za tako velike dosege i zato je tu naša stranica koja će nadživjeti mnoge generacije.
Veselo groblje
Mlađi naraštaji svakako će s interesom moći pogledati tko su ljudi koji su dio njihove obitelji, što su radili, u kom vremenu, s kime su se družili, kako su se zabavljali i tako zapravo saznati tko smo mi – njihovi nasljednici. Osnivač ovog projekta napominje i kako je stranica za sada još uvijek u testnoj fazi, u kojoj će najvjerojatnije biti još sljedeća tri mjeseca, pa korisnike moli za razumijevanje jer će tu i tamo vjerojatno naletjeti na neki propust ili grešku. Jukić priču o ovom projektu koji je, kako su to istaknuli mnogi s kojima je razgovarao, i društveno koristan proizvod, završava uz podatak da uz sve informativne i statističke podatke na stranici možete doći i do nekih zanimljivosti. Surfajući njome, naletjeli smo na informaciju kako u Rumunjskoj postoji Veselo groblje s vedrim tekstovima na nadgrobnim križevima na kojima se nalaze stihovi o alkoholičarkama, zločestim maćehama, neuspjelim brakovima ili ironičnim osvrtima na aktualne političke ideologije, ali i saznali kako sačuvati nečiju tetovažu i nakon njegove ili njezine smrti, vidjeli kako izgledaju “najluđi” ljesovi na svijetu, poput onih koji su napravljeni u obliku ptice ili automobila…
Vecernji.hr
