Treća nedjelja Došašća (13. prosinca 2020. – B) posvećena je Karitasu – Caritasu, dobrotvornoj ljubavi, u kojoj se čitaju i razmatraju okružnice biskupa i ravnatelja Biskupijskih Caritasa, ali sve pod vidom liturgijskih čitanja te nedjelje, a napose evanđeoskoga odlomka, i to: Iv 1,6-8; 15-18, a ovdje ćemo suodnosno razmotriti i usporednice: Mt 11,2-19 i Lk 7,18-35.
U Došašću je posebno istaknut proročki lik, stas i glas Ivana Krstitelja, jer je na razmeđu dvaju saveza, i to u vremenu kada se pojavljuje i Sin Božji i Čovječji, Druga Božanska Osoba, Isus Krist, kojega će Ivan, za razliku od načina navještaja starozavjetnih proroka, ne samo navijestiti glasom, nego još više pokazati svojom rukom, te krstiti Njega koji je izvor krštenja i milosti za život u ovome svijetu.
Ivan evanđelist u svoj veličanstveni mistični i filozofsko-teološki evanđeoski prolog utkiva govor o sv. Ivanu Krstitelju, koji je bliži svakome čitatelju i slušatelju jer je izrečen jednostavnim pripovjednim stilom na što smo mi navikli u ovome svome svijetu i životu. Naime, tu evanđelist govori o preteči Ivanu koji je od Boga izabrani i poslani čovjek, prorok. Njegovo je poslanje veliko i važno za sve ljude svih vremena, za sva ta Božja stvorenja. Njega Bog šalje da bude svjedok Svjetla, da posvjedoči za to Svjetlo i da ljudi po njemu vjeruju u Boga. Ivan evanđelist naglašava da nije Ivan Krstitelj bio Svjetlo nego je izabran i poslan da posvjedoči za to Božje Svjetlo. On jest bio pun Božjega svjetla i svjetlosti što ju je širio oko sebe da i drugi dožive tu istu svjetlost života i prosvjetljenje uma i nadahnuto uzdignuće srca. Je li teško svjedočiti za Svjetlo? Čovjeku je s lakoćom prihvatiti govor o Svjetlosti koja prosvjetljuje cijelo ljudsko biće i koja će ga dovesti do nebeske svjetlosti. Nije ni o tami teško govoriti koju, nažalost, ljudi više vole nego svjetlost. Evo kako isti evanđelist Ivan o tome govori: “A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“ (Iv 3,19-21).
To se može protumačiti prisjećanjem na prapočetke stvaranja svega što jest, kada je Bog stvorio nebo i zemlju. Ispod neba a iznad zemlje, na kojoj su stvorene vode, lebdio je Duh Božji da bi je obogatio životom Božjim i milosnim. Zemlja je bila pusta i prazna, a stvorena tama je bila rasprostrta nad bezdanom. Poslije svega ovoga stvorenoga iz ničega Bog je stvorio svjetlost što obasjava dan od jutra do večeri, nasuprot tami koja tvori noć od večeri do jutra, te je tako svemoćni Bog rastavio bića svjetlost od tame i ostavio ih da postoje odvojeno jedno od drugoga vršeći svako svoju ulogu u Božjem kozmosu (usp. Post 1,1-3).
Nadalje, Ivan Krstitelj svjedoči vičući i pokazujući na Onoga o kojemu je govorio da dolazi nakon njega, a inače On je ispred Ivana jer je prije njega. On je rođen u vječnosti i po njemu je sve postalo i sve je stvoreno, a čovjek je kruna Božjega stvaranja po rođenome Kristu, Logosu, Riječi prije vjekova. Stoga je Bog sišao u Kristu na ovaj svijet, a Krist se rodio i pojavio u ljudskom obličju. I tumači Ivan da smo svi mi ljudi primili od njegove punine i to “milost na milost“. Dodaje da je Božji Zakon došao u ovaj svijet među ljude, Božja stvorena bića, po Božjem izabraniku Mojsiju, a taj Zakon Isus će potvrditi, ali po Kristu nastala je “milost i istina“. Evanđelist Ivan govori da Boga nitko nikada nije vidio, ali Krist Jedinorođenac Božji, koji je u krilu Očevu, on ga obznani, očitova, otkri, navijesti.
Ivan Krstitelj je bačen u tamnicu Maheront ponad Mrtvoga mora nakon što je žestoko ukorio i upozorio sve njegove na dvoru i samoga Heroda (rođen 20. pr. Kr.; vladao: 4. pr. Kr. – smrt 39. po. Kr.), da je sve ono što čini na svome dvoru protiv više Božjih zapovijedi i da je to teški grijeh. U zatvorskoj tamnici je čuo za velika Božja djela koja je učinio Isus Krist, pa je izdao naredbu da njegovi učenici nađu Isusa i da ga upitaju u svezi s njegovim mesijanstvom, odnosno da ga otvoreno, glasno i jasno upitaju u svezi s tim je li on onaj koji dolazi ili da čekaju nekoga drugoga koji će doći kao Mesija, Pomazanik, Krist. Isus tim Ivanovim izaslanicima govori da se odmah upute k Ivanu do njegove tamnice i da mu ispripovjede što su “čuli i vidjeli“, a to je da slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, guhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje – Radosna vijest. Sve su to velike i radosne novosti. Kod Luke imamo opis djela što ih je Isus činio prije nego su došli Ivanovi izaslanici, taj opis je sumaran gdje se kaže da je u taj čas njihova prispjeća Isus ozdravio mnoge od bolesti (medicina), muka i zlih duhova (psihijatrija), a mnoge slijepe podario vidom (ofthalmologija) (usp. Lk 7,21). Upravo sve ovo što je Isus nabrojio može se čuti i vidjeti, moguće je to doživjeti kao milost na milost kada se ugroženi čovjek otvori Bogu i njegovoj pomoći.
Nije Isus odgovorio Ivanu izravno da je on Mesija, nego nabrajajući dogođena djela mogao je Ivan to sam zaključiti da jest. A ta djela jesu: slijepi vide – ozdravljenje očinjega vida utječe i na vid duha iako slijepi pokatkad više vide srcem, ali takva osoba ostaje uskraćena za gledanje čudesnosti ljepote Božje prirode i ljudskih lica uokrušce sebe i zvjezdanoga neba nada sobom; gluhi čuju – gluhoća je teški nedostatak za takvu osobu jer ne može ništa čuti ni u prirodi zvukove ni u društvu riječi, ali se snažno razvija unutarnje čulo kojim se sve čuje, napose Božji govor čovjeku; hromi hode – teško je svladavati prostor i dostići vrijeme kada je čovjek sakat, hrom, a pogotovo je sputan za postelju i jedno mjesto kada uopće ne može ustati i hodati, ali maštom oni otputuju dalje od onih koji imaju noge; gubavi se čiste – guba je teška kožna kužna bolest koja je zahvaćala postupno i dio po dio ljudsku kožu i sve dublje u ljdsko tkivo, a danas koronavirus kao nametnik uvlači se u naše dijelove tijela; mrtvi ustaju – ustaju bolesni, premrli, umorni i umrli od svojih bolesti i smrti poput Lazara, te svjedoče velika Božja djela ljubavi; siromasima se naviješta Evanđelje – siromasi Božji (anavim Jahve) sada su obogaćeni Riječju Božjom koja ih diže i ohrabruje za velika djela kojima nadilaze sve moćnike. Isus je nakon ovoga nabrojenoga, što je činio raznim osobama moleći nad njima i blagoslivljajući ih, rekao da je blago svakome onome tko se ne sablazni nad njim, jer je stalno u ovoj životnoj djelatnoj ljubavi s osobama koje su ugrožene i zaražene na tijelu i duši, te nije jednostavno ostalim ljudima to gledati i doživljavati kao u bolnicama kada se muče i u mukama umiru na rukama medicinskih djelatnika i djelatnica. Upravo je zato potrebna duhovna snaga i otpornost na rikanje vražje i svakoga zla iz opsjednutih, kužnih i ružnih osoba, iz umornih i nemoćnih naših suputnika.
Kada su se počeli vraćati glasnici Ivanu u Maheront da mu sve to prenesu i da mu izlože sve što se zbiva oko Isusa i s Isusom, Isus je otpočeo svoj nezapamćeni govor o proroku Ivanu. U njemu je nekoliko vrlo zanimljivih i lijepih retoričkih pitanja na koja su odgovori veoma jasni svakome tko ih sluša i tko ima u vidu ovaj isposnički proročki lik sv. Ivana Krstitelja, koji je našao svoje mjesto vlastite preobrazbe u pustinji, a potom slijedi poticaj za sve one koji su došli u tu pustinju, i to ne da bi vidjeli trsku koju vjetar ljulja ili da bi tu u toj pustinji vidjeli čovjeka u mekušasto obučena. Isus svojim pitanjima navodi na takav zaključak, jer zaista nisu došli vidjeti Ivana kojega bi svaki vjetar ljuljao i slamao kao onu trstiku, kao što nisu došli vidjeti Ivana uređena i urešena najskupocjenijom odjećom i obućom u to doba ili, kako Luka bilježi, da su svi tako odjeveni “u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim dvorima“ (Lk 7,25). Takvi su u kraljevskim dvorovima: izvana odjeveni, iznutra ogoljeni; naizvan urešeni, a iznutra ugušeni, smušeni i truli. Nego oni su čuli za snažni glas jakoga proroka što ih je privukao u pustinju uokrušce Mrtvoga mora i rijeke Jordana, koji je stamen, stasit, snažan i odlučan, pun Boga i vjere, koji se ne boji nikakve prijetnje ni sile zemaljske, ni rimske ni židovske, jedino se Boga boji i njemu jedinome služi boreći se za njegove svete zakone što ih je dao po Mojsiju i Sinu svome jedinorođenome. Narod je došao u pustinju vidjeti proroka i više nego proroka o kojemu je rečeno da je on glasnik pred licem Kristovim koji mu priprema put: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom (usp. Mal 3,1).
Isus dalje govori za Ivana da nitko nije ustao veći od njega između rođenih od žene. No, dodaje da je u Kraljevstvu nebeskome unatoč tome i onaj najmanji veći od njega. To je slično onome što se kaže sv. Petar u svojoj poslanici: “Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“ (2 Pt 3,8). Drukčije rečeno, u Kraljevstvu nebeskom svi su jednaki i nema većih i manjih, a ako su u ovome svijetu bili različiti po časti i ugledu, po zaslugama i snazi, gore su sada svi jednaki, pa i onaj veliki može biti manji a manji veći od velikih. Na temelju Ivanova djela Isus je rekao da se Kraljevstvo nebesko probija silom u svijetu i među ljudima, te ga siloviti, snažni grabe, stječu. Stari Zavjet sa svojim Zakonom i prorocima prorokovali su do Ivana, a od Ivana slijedi nastavak propovijedanja s nadopunom i s uvažavanjem svega onoga u Starome Zavjetu, pa u tom smislu starozavjetni prorok Ilija je oživljen u Ivanu – Elias redivivus. I evanđelist Matej kaže da svatko tko ima uši ovo čuje i prihvati. Ovo jest evanđeoski frazem, koji se ponavlja, ali s velikom porukom.
Sada slijedi Isusov sud o suvremenicima, što ga izražava pomoću prispodobe da je taj naraštaj nalik djeci koja sjede na trgovima i između sebe dovikuju: Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste. Luka veli da je ovo poslovica (Lk 7,32). To možemo protumačiti tako da ova stihovana izreka znači kako je riječ o nezainteresiranom naraštaju, hladnome i kamenom pokoljenju, neosjećajnom svijetu, obijesnim ljudima. Zamislite: oni im zasvirali u nekim slavljeničkim prirgodama, a ovi nisu iskazali nikakva znaka da im se sviđa sviranje i pjevanje, te nisu se ni pokrenuli na igru i igrivost. Zatim, u prigodi nekih tragičnih trenutaka njihova života naricali su i kukali sukladno njihovim običajima, a ovi nisu ni suze pustili. Naraštaj posve odrvenio, okamenio, okoštao, učahurio se za sve vrijednosti, a napose za Božje o kojima govori prorok Ivan na granici dvaju saveza koji se spajaju i u nekom smislu razdvajaju u svome postojanju.
Nadalje, Isus govori da je došao Ivan koji je živio vrlo asketski, nije pretjerivao ni u jelu ni u pilu, što znači ni u čemu drugome jer je bio umjeren i odmjeren. Meden agan. Ništa previše, govorili su Grci, a i svi mudraci. No, unatoč tome dobacivali su mu da u sebi ima đavla zacijelo zbog oštrine, žustrine i britkosti govora i poziva na obraćenje života, a to onda takve osobe boli, te se ljute na onoga tko ih budi od duhovnoga mrtvila, pa zato govore da iz njega zbori đavao. Međutim, došao je među njih Sin Čovječji koji normalno jede i pije u društvu prijatelja, pa mu se zbog toga prigovaralo da je izjelica, vinopija, potom da je prijatelj carinika, grešnika i sl. No, nije ostalo na tim prigovorima, nego je sve Isusovo opravdala Mudrost svojim polaganim riječima i djelima tijekom daljnjega života, a pogotovo na Križu. Luka veli da se Mudrost Božja opravdala pred djecom svojom (usp. Lk 7,35).
Evanđelist Luka završava taj odlomak tako da je sav narod, koji je bio nazočan i prisutan u slušanju i upijanju Isusova govora, a među njima bijahu bili i carinici, doživio Božju pravednost, te pristao da ga se krsti Ivanovim krštenjem. No, farizeji i zakonoznanci nisu se htjeli krstiti, te da bi bili obraćeni pokajanjem i oslobođenjem od grijeha na način kako je to učio i činio obavljajući sv. Ivan Krstitelj, koji će doskora postati Ivan Mučenik, žrtva nemorala u kraljevskoj tvrđavi Maheront (usp. Lk 7,29-30).
Don Ilija Drmić
