Ulazimo u novu crkvenu liturgijsku godinu i to slavljem 1. nedjelje Došašća – B (29. studenoga 2020.), u kojoj se čita i razmatra o odlomku iz Markova evanđelja (Mk 13,33-37). No, ovo razmišljanje utemeljeno je i na paralelnim evanđeoskim mjestima (Mt 24,37-44; Mk 13,28-37; Lk 21,29-33; 17,26-30. 34-36), te se u cjelini može steći određena slika kršćanskoga iščekivanja dolaska Gospodinova, koja bi trebala biti u posvemašnjoj životnoj budnosti koju naglašava sv. Marko.
Isus kratko govori o povezanosti biljnoga svijeta i čovjeka ističući da se od smokve naučimo, jer kod nje imamo uočljivu pojavu smrzavanja u hladnim zimskim danima, a potom pojavkom proljeća omekšavaju grane i počinje polako rasti i lišće. Promatrajući taj početak bujanja i rasta zaključujemo da je prošla zima i da je blizu novo godišnje doba, a to je proljeće, pramaljeće koje budi i biljni i životinjski svijet, pa i čovjeka koji iznad ta dva svijeta, a onda stiže ljeto u punome svome sjaju sunca.
Ljudi su u stara vremena bili više povezani s kozmosom ili svemirom. Mi od svoga prvoga pogleda prema zvjezdanom nebu, te biljnom i životinjskom svijetu uokrušce sebe, kao i prema ljudima s kojima se krećemo, polagano istražujemo i opisujemo stvoreni Božji svijet. Kako rastemo i razmišljamo o viđenome i spoznatome, i to sve polagano, dio po dio (per partes), sve više smo uvjereni da postoji Bog koji je stvorio sve to vidljivo i nevidljivo našem oku, a kruna njegova stvaranja jest čovjek (usp. Ps 8), kojega je obdario ipak ograničenim razumom u odnosu na svoj neograničeni veliki i potpuno moćni Božanski um/razum. Tako nas i Isus podsjeća da znamo neke mijene i promjene u prirodi na temelju osobnoga i zajedničkoga iskustva i promatranja, te pravilnoga zaključivanja. Mi učimo od svega što je Bog stvorio, pa tako i od smokve (Luka veli: “Pogledajte smokvu i sva stabla.“ /Lk 21,29/), koju je Isus očito volio i po korisnim plodovima i po ljepoti njezina lišća i stabla u cjelini. Isus se divio pravoj i plodnoj smokvi, pa je pomoću jedne neplodne smokve, što ju je prokleo (usp. Mk 11,12-14), objasnio svome narodu vjersku neplodnost zbog formalizma kulta u Hramu i nedosljednosti života u ovome svijetu.
Kao što ljudi zaključuju da je ljeto blizu (“Puca led na rijekama, stiže pramaljeće“, piše M. Krleža) vidjevši omekšane grane i početke bujanja lišća iz cjelokupne unutarnje protjere plodnih sokova nakon zimske stvrdnutosti od smrznutosti, tako valja znati da je “na vratima“ po gledanju svih znakova i nepoznata činjenica koja se za kraj sprema svijetu i čovjeku, a nju ne viđamo uvijek nego samo pokatkad kada netko premine u našoj sredini, u svome ovozemnom životu u kozmosu i kozmologiji. Ona je tajna kao što je tajna i početak/začetak našega života sa svim Božanskim ustrojem.
Isus dalje autoritativno govori o tome da neće nestati ondašnji naraštaj ljudi dok se sve to ne dogodi na njemu kao Božjem Sinu. No, bez obzira na to što će se zbiti njemu i tadašnjem naraštaju, ali jedno je sigurno, a to je da će nebo i zemlja, dobrano ljudskim okom vidljivi i umom spoznatljivi dio kozmosa i svega drugoga, uminuti, u određenom smislu prestati postojati u prijašnjem obličju, a nastavit će postojanje u preobraženom obliku “novoga neba i nove zemlje“ (usp. Otk 21,1), ali njegove izgovorene riječi neće nikada i nikako uminuti i nestati u toj kozmičkoj i ljudskoj uzburkanoj zbilji. Sve će doživjeti preobrazbu, a njegove riječi ostaju i dalje opisujući istinu o Bogu, svijetu i čovjeku.
Izgovorivši ove riječi, nadodao je i to da o tome “danu i času“ nitko ništa od ljudi ne zna, niti može znati i saznati, jer im je Bog tu mogućnost zaključao u činu stvaranja. Ne samo da je Bog Otac uskratio čovjeku to znanje, koje je usebno i pridržano samo njemu Svemogućemu, nego ga je uskratio i anđelima nebeskim i Sinu svome kao Bogočovjeku, dakle zbog onoga ljudskoga dijela u njemu da bude ljudima sličan u svemu (usp. Fil 2,7) osim po grijesima. I Duh Sveti lebdi nad svom zbiljom, pa i nad tim danom i časom kao onaj koji će uz Oca i Sina preobraziti čovjeka i svijet sukladno ljudskom djelovanju u svijetu, da li u grijehu ili bez grijeha i s trajnom borbom protiv grijeha, odnosno protiv ideje otpada od Boga što su učinili oholi anđeli na prapočetcima. Ta stvarnost stvaranja, kao ni ona prva, nama ljudima nije bila niti će biti poznata, osim kada prijeđemo orisnicu vidljivoga i nevidljivoga svijeta, te kada budemo stanovnici druge nadzbilje, transcendencije, metafizike, koja je drukčija od ove zemaljske, kozmičke i kozmologijske.
Ova stvarnost će se zbiti nakon izvršenoga poslanja Sina Božjega u ovim kozmičkim prostranstvima. Treba se dogoditi uzdizanje raspetoga Krista na Križ kada će nastati opći prijeteći nered u kozmičkim prostorima, sve će se isprevrtati, zavjesa hramska će se razdrijeti nadvoje, čak će se i grobovi otvoriti. “I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše, te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.“ (Mt 27,51-53).
Dakle, taj scenarij Bog priprema na svoj način, a svojim kaosom i grijehom sudjeluje i čovjek koji je u oporbi s Bogom zbog grijeha i zbog sudjelovanja podržavanjem drame na Križu. U dane Noine, koji je ušao u Korablju, dogodio se opći potop, a prije toga bio je život ljudi povezan sa svim onim redovitostima koje su nužne čovjeku svakoga dana, tako s jelom i pićem, ženidbom i udajom, rađanjem i odrastanjem, te svime ostalim. Potop je metafora uništenja osim ostatka dostojnih na čelu s Noom. Ljudi, životinje i biljke izvan Korablje ništa nisu ni slutili što će se dogoditi i hoće li se uopće išta zbiti dok nisu doživjeli potop koji sve uništi i odnije s lica zemlje.
Ovo sve skupa dočarava Crkvu koju je Krist stvorio uspostavivši je i za koju se do kraja žrtvovao. U takvom sveopćem metežu novoga potopa, gdje će dvojica biti u polju i jedan od njih će biti uzet, a drugi će biti ostavljen po načelu dobar – zao ili nekome drugome Božjem načelu; Luka navodi da će se te apokaliptičke noći u jednoj postelji zateći dvojica od kojih će se jedan uzeti a drugi ostaviti (Lk 17,34) po istom načelu, te to će se isto dogoditi i dvjema mlinaricama koje skupa melju u mlinu također po istome principu, te će se pojaviti isti Sin Božji kao Sudac, koji je doživio svoje uskrsnuće i puno Božansko gledanje i znanje, uslijedit će ukazanja apostolima i sljedbenicima, potom uzašašće na nebo, uzdignuće dušom i tijelom svoje Majke u nebesku stvarnost i ljepotu nad ljepotama. Sve se to zbiva u ovoj našoj kozmičkoj korablji, te je Sin i zemaljski i nebeski svojoj Crkvi Korablji, Uskrsli spasitelj čovjeka i svijeta.
U sebi ovaj evanđeoski zapis krije mnogo misli i tema za razmišljanje o apokaliptičkim trenucima transformacije svijeta u novi Svijet, i zemlje u novu Zemlju i neba u novo Nebo, te čovjeka i umrloga u novoga Čovjeka koji će u nebeskoj stvarnosti imati kristovsko znanje i božansko gledanje, po suodnosnosti da je Krist Sin Čovječji koji u sebi objedinjuje sve stvorene ljude.
Sv. Luka također s Isusom odlazi u davna starozavjetna vremena dozivljući u svijest spašeni starozavjetni ostatak na čelu s Noom, a sve ostalo je potopljeno i to u neki nepoznati čas za sve one izvan Korablje. Tako će biti i kada Sin Čovječji dođe, oni koji se nađu pravednima i pripravnima bit će uza nj, a ostali će biti tamo gdje su i bili u ovome svijetu svojom voljom i svojim djelima, a to je izvan Korablje. A ako u toj odvojenosti ustraju, onda će biti tamo gdje je vođa pobunjenih anđela Lucifer – Svjetlonoša, s lijepim početnim imenom, ali sa strahobnom ulogom nakon otpada od Boga.
Luka donosi i Isusovu usporedbu s ljudima Lotova vremena, koji su živjeli, reklo bi se, posve normalno: skrbili su se za živežne i životne namirnice, zatim jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. Međutim, kao što se u Novino vrijeme zbio potop i uništio sve osim Ostatka s Noom u Korablji, najednom se po izlasku Lota iz začudnoga i razvratnoga grada Sodome, dogodilo nešto neviđeno, a to je pljuštanje s neba i iz zemlje ognja i sumpora, te sve živo uništilo, a Lotovu ženu pretvorilo zakovavši je u stup soli. Ovakva iznenadna zbivanja kozmičkih razmjera bit će i o konačnici povijesti i svijeta (usp. Lk 17,26-30).
Evanđelist Luka završava ovaj odlomak u svome evanđelju pitanjem onih koji su Isusa slušali o ovim apokaliptičkim i eshatološkim događajima. To pitanje glasi: “Gdje to, Gospodine?“ Pitanje je potaknuto razmišljanjem o Noi i Korablji s potopom, zatim o Lotu i ljudima koji su tada stradali od sumpornoga pljuska u palestinskim gradovima Sodomi i Gomori. Na to pitanje Isus je odgovorio rečenicom o kojoj se može mnogo razmišljati, a ona glasi: “Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.“
Najprije pogledajmo što znače neke riječi u ovome Isusovu odgovoru. Prva riječ jest truplo, odnosno u rečenici pluralni oblika trupla. Ta riječ, imenica srednjega roda trúplo (genitiv jednine trúpla; nominativ množine trúpla, genitiv množine trȗpālā) znači mrtvo ljudsko tijelo; sinonime riječi ili istoznačnice: leš, lešina. Druga riječ jest orao, odnosno množinski orlovi. Zašto je Isus upotrijebio u ovoj svojoj rečenici riječi: truplo i orao (Aquilinae)? Doimlje se kao određena strahobna životna slika, gdje ima leševa i orlova strvinara, grabljivica. Bog ih je stvorio s velikim i snažnim zakrivljenim kljunovima kojima mogu lakše kidati meso leševa, zatim obdario ih je mišićavim i snažnim nogama s velikim kandžama, te im je udijelio dobar i oštar vid kojim uočavaju na velikoj razdaljini svoj plijen. U Psalmu 103,5 govori se da se čovjeku milosti Božje kao orlu mladost obnavlja. Naime, orao za tri mjeseca na nekoj uzvisini počupa sve suvišno i nataloženo na svome tijelu i tako obnovljen produljuje svoj životni vijek, te i čovjek ako promijeni način života može produljiti broj godina svoga životnoga vijeka. Sve je to Božja milost, a usporedba s orlom je vrlo lijepa i privlačna bez obzira što je orao ptica grabljivica i strvinarka. Orao je simbol apostola i evanđelista sv. Ivana. Ova Božja ptica znakom je moći i snage.
Poslije svega ovako izrečenoga Isus nas tješi i potiče da bdijemo jer ne znamo ni časa ni dana u koji dolazi naš Gospodin. Bog nam nije prilikom stvaranja dao dostatnu količinu moći razumijevanja sve ove zbilje koja će se dogoditi prilikom svake smrti svakoga pojedinca od postanka do danas i od danas do toga eshatološkoga trenutka, a pogotovo što će se zbiti u tome zadnjem času prestanka svega što jest u sadašnjem Božjem i našem ljudskom skladu da bi bilo u novoj formi, novom obličju i stvarnosti.
Odmah potom dodaje prispodobu o neznanju domaćina koji bi bdio, kad bi znao u kojem će času doći kradljivac, i ne bi dopustio tome tatu, lopovu da mu kuću prokopa, u nju uniđe i sve vrijedno u njoj pokrade noseći sa sobom s nekim lopovskim “užitkom“ i skrivenim strahom što ga gore kolje nego nož, zatim kao da je njegovo i od trena krađe njemu pripada. Međutim, Krist nas uči da mi, unatoč neznanju, kada će doći naš Gospodar po smrti koju je sam dopustio za čovjeka kada ga je stvorio i kada je čovjek sagriješivši pao, budemo mudri i budni, te da nam bude svejedno u koji će čas doći po “sestrici smrti“ ili po bratu eshatonu i apokaliptiku u ovaj svoj svijet za čiju je Korablju njegov Sin, Druga Božanska Osoba, dao svoj život i otvorio oči naše za pretvorbu kruha u Tijelo i vina u Krv njegovu, što je zalog budućega života u novome Nebu i novoj Zemlji. Sada nam je jasno da će se sve to dogoditi i da se za to valja pripremati istinskim življenjem za Boga i braću ljude. Za to trebamo biti moralno, duhovno, intelektualno pripravni, jer u čas kad i ne mislimo Sin Čovječji dolazi, a On stalno dolazi, kako i pjesnik Tagore pjeva. Ovo je važno za nas ljude jer nam se često događa da kažemo kako još neće doći i ima vremena do toga dolaska, a dotle prema onoj Isusovoj prispodobi o zgrtanju varava bogatstva zavaravamo se govoreći samima sebi i svojoj duši da imamo svega u zalihi “za godine mnoge“, te da bezbrižno počivamo, jedemo, pijemo, uživamo. Međutim Bog ima svoj naris za svakoga od živih stvorenja, a napose za razumom obdareno biće čovjeka, te će nas iznenaditi svojim pozivom o kojemu mi ništa ne znamo, samo znamo da će uslijediti u neki naš ovozemaljski čas i da će nas pozvati s ovoga svijeta k sebi, te ćemo sve stečeno i sav svijet sa svim njegovim čarima i blagodatima napustiti i preseliti se u novi svijet pripravljen za ljude (usp. Lk 12,19-21).
Kod Marka imamo posebno naglašenu činjenicu bdijenja nad sobom i nad nadolazećom zbiljom prelaska iz ovoga svijeta u drugi, nebeski, iz ove stvarnosti u onu nadzemaljsku, nebesku, a rekli bi neki rječnikom filozofije i teologije: preseljenje iz imanencije u transcendenciju.
U Markovu evanđelju imamo zabilježenu širu prispodobu o nekom čovjeku koji prije polaska na put povjerava upravu nad svojom kućom i imanjem svojim slugama određujući svakome što će raditi, činiti i obavljati, a vrataru je zapovjedio najvažniji, najteži i najodgovorniji posao, a to je bdijenje, tj. budno motrenje nad svime što se zbiva uokrušce njih i napose na to kada će se on, gospodar vratiti sa svoga putovanja, pa da ih ne zatekne u neredu, neradu, razdoru. I sam vratar mora biti mnogo više zaokupljen mišlju na svoga gospodara, kao i svaki od slugu, jer, ako ne misle na gospodara i njegovu kuću i imanje, kao i na sam rad koji im je naređen i uspjeh koji valja tim radom postići, zateći će ih gospodar i kaznit će ih. A ako budu odgovorni i radišni, te u cjelini djelovanja i postojanja budni, onda će postići svoj uspjeh, opravdat će sve uloženo i sav smisao postojanja i djelovanja. Ovo se odnosi na sve nas ljude. Naš Bog dao nam je zapovijedi i mi se vladamo prema njima, a u budnosti intelekta, uma i razuma valja ostvarivati svoj život u svim njegovim nijansama, te tako postići blaženstvo svoga života ovdje i sada sa svojim Bogom, koji nas neizmjerno voli i traži da i mi uzvratimo njemu ljubavlju i posluhom. To je pravo bdijenje i čekanje poziva našega Boga za dolazak u nebo, a hoće li taj poziv i njegov dolazak biti “uvečer ili o ponoći“, “za prvih pijetlova ili ujutro“ (usp. Mk 13,34-36), sasvim je svejedno. Znamo da će on biti, a kada: ne znamo.
don Ilija Drmić
