Godine čine svoje, ali sjećanja na djetinjstvo ostaju živa. Moram reći, bila su to lijepa vremena, pogotovo oko Božića kada bi se cijela obitelj okupila. Pao bi snijeg, za nas djecu velika radost. Nije se tada išlo na skijanje. Ma, ko ti je tada imao skije ili sanjke? Rijetki. Ali bi se snalazili s onim što smo imali. Napuni slamom veću najlonsku kesu i na vrhu zaveži špagom i onda sjedni na nju, rukama se drži za zavezani dio i spusti niz strminu. I tako od marende do ručka i onda opet poslije ručka do navečer kada bi mater zabrinuto krenula zvat nas. A što reći, selo bilo puno djece, vriske i veselja. Po tri generacije živjele su u istoj kući. Nije uzalud ona narodna: Nije kuća tijesna, ako nisu čeljad bijesna.
Kada se vrati u toplu kuću, smrznutih ruku i nožnih prstiju, a rumenih obraza i nosa, te mokre obuće i odjeće, brže bi se prisvukli u toplu i suhu odjeću i priobuli u toplu obuću. Mater bi već skuhala topli čaj od čepurika- domaći ili neki drugi, također domaći i onda bi ga samo razlila u čaše da se malo zgrijemo. U šporetu bi pucketala vatra, a miris materina kruva i iz lonca miris domaće juhe, kisela kupusa, raštike, graha, ili nečeg drugog na šporetu, ispunio bi prostor. Čini mi se da sada ni kruh ni ručak nemaju onako intenzivan miris kao tada. I onda, kad se toliko dugo igraj na snijegu ogladni ko vuk, pa što bi mater stavila na stol za jelo, sve bi nekako bilo ukusno.
Kad padne noć pričalo bi se o svemu i svačemu. Svaku večer se molilo Bogu, Pozdravljalo Gospu, i blagosivalo minuli dan a molilo za nadolazeće vrijeme. Obično bi stariji molili naprijed, a ponekad bi se neko od djece ohrabrio i preuzeo tu počasnu ulogu. Uz razgovor, cjepanicom stuci koji orašak, naravno domaći, ponekad dikoji lješnjak i uživaj u slatkoći jezgre. Baba bi znala, nas djecu iznenaditi nečim iz svoje škrinje.
– Evo, sinko moj, nomadne mi donila ta i ta… kuma ili rodica kad je dolazila u goste, pa san ostavila vama.
Bile bi to kocke šećera, nekakve bombone ili keksi, ili suhi rogač, a ponekad i koja narandža- plodovi toplijeg juga. U svakom slučaju za nas djecu ugodno iznenađenje. Niko nije govorio o gripi kao o nečemu strašnom, a kada bi je bilo, znalo se, tribalo je koji dan odležati u postelji, piti puno tekućine, srkniti koji pijat domaće juhe, a ponekad bi se otišlo liječniku. Nisu ispred svake kuće bila dva automobila kao sada, nego bi autobus prolazio dva puta dnevno, pa se prilagođavaj, ili pješice.
Očevi koji su radili negdje dalje, obično u Njemačkoj, za Božić bi obvezno dolazili kući. Donesi onih njemačkih bombona dvi-tri vrste i djeci po kemijsku olovku, unda još i komadić odjeće. Kemijsku olovku bi jedva čekali pokazati u školi jer je drugačija od onih kakve je imala većina učenika, kupljene u našoj lokalnoj trgovini.
Ko ti je tada znao za mobitele, računala i druga tehnička dostignuća ovoga vremena. Sjećam se kad mi je otac iz Njemačke donio kalkulator, to je bio događaj, ne samo za mene i moju obitelj, nego i za susjedne obitelji. Isto je bilo i kad bi neko iz Njemačke donio novi radio u selo. O tomu se govorilo.
Sad bi mnogi rekli, bio je to neki drugi vakat. I je. Je li bio bolji ili gori od ovoga danas, neka svak prosudi za sebe, ali jedno je sigurno, da mirisi djetinjstva nikada ne izblijede.
Miljenka Koštro
