Hvala Ti, Gospodine, što možemo biti putnici u vremenu.
Prođe još jedna godina u nizu. Pitamo se što je to godina. Reći ćemo da je to mjera za vrijeme. Sabiremo što smo učinili a što ne u toj staroj, lijepoj, ali pomalo pogrbljenoj godini. Vagamo, ali nikako izvagati. I ne ide nam sve baš lako. Mi smo vinogradari u Božjem vinogradu. I mrmljamo i negodujemo dok ga obrađujemo. Sa svih strana potrebe se množe i zovu. Odazivamo se po mogućnostima i slobodnoj procjeni. Zahvaljujemo se Gospodinu za svoje bližnje koji su tu kad ztreba. Zahvaljujemo za kišu, sunce, noć i dan, za plodove rada i još mnogo toga što nam daruje. No, postoje trenutci i kada smo sebični i nezahvalni. Pratimo leptire i pčele i kao da im zavidimo što su njihovi svi cvjetovi i tako bezbrižno ih obilaze. Pčele, cvjetovi, leptiri… sve je to Božje djelo.
Prisjećamo se djetinjstva koje je bilo prije toliko i toliko godina. Onda dodamo kako je vrijeme učinilo svoje. A mi? Gdje smo u tom i takvom vremenu, u tom zagonetnom svemiru? Oduvjek leptiri, pčele i ptice lete i cvjetovi svakog proljeća slično se ponašaju. Poželimo letjeti nad cvjetovima, makar bili bezimeni ili pripadali drači. Povremeno zastanemo i pogledamo gdje smo. Branimo se od kritike. Ono što smatramo lijepim izložimo ispred sebe da se vidi, da mu se zaplješće. Dušu odmičemo od ogledala i u procjepu vremena njegujemo nadu. Slutnje umotamo u sjajni papir i još prikačimo nekakvu mašnicu da dojam iznenađenja bude snažniji.
Mi koji smo zagazili u neke godine prisjetimo se djetinjstva kada smo se igrali u prirodi, družili i veselili zajedništvu. Drvo, kamen, zemlja, cvijeće itd, to su nam bile igračke. Nismo se dali u kuću. Danas takozvani iGen mladi žive totalno virtualno i malo vremena provode u prirodi. Ne druže se, ne čitaju knjige jer ono što bi pročitali u njima, kao mogu naći na tom osvjetljenom ekranu. Ta tehnologija novog doba koja navodno nudi sigurnost i pojedincu donosi sreću, zapravo želi vladati čovjekom, izolirati ga i kontrolirati, a znamo da je čovjek društveno biće.
Onda po nekom prirodnom slijedu dođe taj dan kada u kasnim satima, uz blještavilo uskočimo u novu godinu ispred koje stojimo kao bosonogi prosjaci. Činimo nove korake u nadolazećem vremenu i pričamo o sreći, o susretima bez susreta, riječi cijedimo kroz cjedilo, ali prođe i ono što nismo željeli podijeliti s drugima. Pirka povjetarac i nanosi miris vremena. Klize misli. Stišću nas brige, umor troši. Želimo ukorak s vremenom, a teško ga pratimo.
On, čiji rođendan slavimo 25. prosinca, pozvao je k sebi umorne, obesčašćene, jer Božji stol je spas za gladne, žedne, ponizne, umorne… Svi smo pozvani za Njegov stol, bez obzira kojemu „suncu“ i „vjetru“ vjerovali. Pitamo se jesmo li se okretali kako „vjetar puše“ i jesmo li dostojni da On uđe pod naše krovove. Dariva nam novo jutro da ga umotamo dahom dobrodošlice. A mi, prolaznici u zagrljaju vremena, želimo li previše, a znamo da došli smo kako bi u nekom trenutku otišli na krilima vječnosti, mahnuli svemu tvarnom i kvarnom, jer nam tamo, na onom svijetu neće trebati.
Kada čovjeka ovog podneblja(mislim na šire podneblje) pitate kojim vrijednostima teži, mnogi nemaju odgovor, nastaje muk. Kao da nikada nisu čuli za riječi: solidarnost, nesebičnost, ljudsko dostojanstvo, opće dobro, ljubav, milosrđe… Stiče se dojam da je zabranjeno ili nepoželjno govoriti o nekim općeljudskim vrijednostima, a kada je riječ o kulturi i kulturnom stvaralaštvu, kao da je to nešto suvišno što nam nije potrebno. Nekim političarima su puna usta demokracije, zapravo demonkracije. Čudna riječ, a još čudnija objašnjenja njezinog značenja. Tko nam ukrade riječi kultura, obitelj, ognjište, tradicija, jezik i sl? Tko istinu i laž trpa u isti koš? Tko proizvodi vrijednosnu konfuziju sačinjenu od prepariranih surogata i klonova, hranjenu licemjerjem? Tko je zaboravio da su vrijednosti društva u jeziku, kulturi, tradicijskim učvrstjima i dostojanstvu čovjeka? Nije mali broj onih koji žele krojiti isključivo po svojoj mjeri, profesionalni krojači tuđih sudbina. Kao da nas navikavaju na zakon jačega kao nešto poželjno u društvu. Planine nam se za ruke drže kako bi odoljele svim nevoljama. Rijeke i rječice se ispreplele kako bi povezale više mjesta. Neću se ustručavati priznati da volim ovaj komad podneblja i kada šutim, vičem, ili se na nešto ili nekoga ljutim, ili se u štošta razočaram.
Nakon svega ipak ću reći: Hvala Ti, Gospodine, što možemo disati, gledati, govoriti, promatrati, misliti i biti putnici u vremenu. Hvala Ti, Gospodine, za sva proljeća. Kroz njih pokrećeš kotač sreće i nudiš život u boji. Hvala Ti za život i sve kušnje. Prema cilju se krećem sitnim koracima. Nebu pružam ruke, pogled i misli da Ti budem koračić bliže, jer Ti, rođen u skromnosti, muku na križu u ljubav pretvori.
Miljenka Koštro
