I ovdje nam se u evanđeoskom odlomku 30. nedjelje kroz godinu (Mt 22,34-40; Mk 12,28-34; Lk 10,25-28) pojavljuju članovi religiozno-političke stranke farizeja i saduceja, i to u trenutku kada je Isus ušutkao saduceje, jer on uvijek izlazi kao pobjednik iz tih rasprava sa stranačkim pojedincima jer je navjestitelj (istinite) istine, a pogotovo i zato što nadilazi umom sve svoje sugovornike, napose zajedljive protivnike i suparnike. I kada su to saznali farizejski predstavnici da su saduceji izgubili u raspri s Isusom, oni se sastadoše i kratko raspraviše o tome, a jedan od njih, i to zakonoznanac, da bi iskušao Isusa i vidio koliko zna i kako razmišlja o nekim važnim pitanjima i činjenicama ljudskoga života, postavio mu je pitanje o tome koja je zapovijed najveća, te u tom smislu i prva u Zakonu prema kojoj ljudi trebaju ostvarivati svoje ovozemaljsko ponašanje i djelovanje u odnosu prema sebi, drugima, okružju i kao vrhunac odnosa prema Bogu, dakle kroz ova četiri glavna odnosa.
Kod Luke i kod Mateja također je riječ o zakonoznancu, osobi koja se bavi proučavanjem i tumačenjem Zakona, a kod Marka je pismoznanac/književnik. Očito je da su se u to vrijeme upotrebljavali ovi pojmovi gotovo sinonimno, istoznačno, jer su im bile osobe nekako slične ili iste u svojim temeljnim djelatnostima.
Isus Sin Božji sjetio se onoga što je njegov Otac Bog govorio u Starome Zavjetu, a zapisano je u knjizi Ponovljenoga zakonika. Evo kako je zakonoznancu Isus odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“ Dodao je da je to najveća i prva zapovijed u Zakonu koju valja obdržavati da bi se dobro i zadovoljno živjelo pod ovim nebeskim suncem i na tvrdoj zemlji. I to je Kristova objava o ljubavi kao najvećoj i prvoj zapovijedi koja obvezuje sve ljude ovoga svijeta i u svim trenucima povijesnoga tijeka, a time i čuva od svakoga zla. Sv. Aurelije Augustin (Tagasta, Numidija, 354. – Hipon, 430.) je rekao: “Ljubi i čini što hoćeš – Ama et fac quid vis.“ Ili malo preinačeno: Tko u istinskoj ljubavi čini, ne griješi. Drugim riječima rečeno: Tko u Bogu čini, ne griješi. Sv. Ivan je zapisao: “Bog je ljubav.“ (1 Iv 4,16). On je Ljubav koja se darivanjem razdijelila u odnosu prema svijetu i nama ljudima: Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti, zatim stvoreni svijet i čovjek.
Isus se posve poistovjećuje s navedenim govorom svoga Oca nebeskoga u Starom Zavjetu, potvrđuje ga svojim duhom i u Duhu Svetome, te u Novome Zavjetu ova potvrda starozavjetne objavljene riječi jest i objava ljubavi u Novome Zavjetu. Većega čuda od Ljubavi nema. Ljubav nitko ne zna stvoriti ili proizvesti, osim stvorenu usvojiti i živjeti po njoj i s njom; to je mogao sam Bog koji je Ljubav.
Nadalje, valja uočiti naglašenost temeljnih sastavnica čovjeka, stvorenja Božjega, koje su zapisane u knjizi Ponovljenoga zakonika, a te su da Boga treba ljubiti “svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“, što se također objavljuju i Isusovim izgovorom, a zapisano je u sinoptičkim evanđeljima i obilno kod evanđelista Ivana. Pojednostavljeno rečeno: Boga treba ljubiti svim svojim ljudskim bićem, svakim njegovim glavnim i sporednim dijelom i djelićem, ako uopće postoje sporedni, jer doimlje se da je svaki važan u postojanju čovjeka. No, mi znamo da čovjek može živjeti bez ruke, noge, oka i sl., ali bez srca ne može, pa prema tome moguće je reći da postoje i sporedni koji su povezani s glavnima, te po glavnima i oni postaju važni jer služe glavnima i cijelome tijelu. Svakako, spomenuto čovjekovo srce je prevažno, ali duh i duša su nadtjelesne sastavnice čovjeka u tijelu i igraju neopisivo bitnu zadaću koja je povezana sa srcem i svakim dijelom tijela, sporednim i glavnim, koji doprinose gibanju i snazi ljudskoga bića. O tome lijepo piše sv. Pavao u svojim poslanicama. Evo samo jednoga navoda: “Jer, kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.“ (Rim 12,4-5). U Božjem iskazu iz Staroga Zavjeta i Isusovoj potvrdi iz Novoga Zavjeta spomenuti su: srce, duša i um, te snaga.
Kod evanđelista Marka nalazimo ovaj navod iz Staroga Zavjeta, a to je bila jutarnja i večernja molitva Sh’ma Yisrael (Šma Jizrael – Slušaj Izraele): “Prva je: Sh’ma Yisrael – Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (usp. Pnz 6,4-5; Mk 12,29-30). Ovdje je spomenuta i snaga koja proizlazi iz cijeloga ljudskog bića, a ona može biti potpuna, polovična i djelomična, a to se zbiva s povećanjem broja godina čovjekova bića i nekom nezgodom s pojedinim dijelovima tijela, te može biti oslabljena nekom teškom nezgodom i pogotovo bolešću kada je čovjek prisiljen neprestance na ležanje i liječenje u postelji. I Luka spominje također snagu (usp. Lk 10,27). Međutim, i Marko i Luka su u dosluhu s Ponovljenim zakonikom, gdje stoji zapisano: “Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6,4-5). Ako ovaj izričaj sa “snagom“ nastavimo dalje razmatrati, onda ćemo zaključiti da su um/razum, duh i duša ti glavni pokretači čovjekova bića, što je povezano sa snagom cijeloga ljudskog organizma, te smo opet na istome misaonom području gdje nema nikakve suprotnosti, isključivosti ili nedostatka.
Možda će nam nastavak govora u knjizi Ponovljenoga Zakonika, nakon navedene rečenice po Isusu objavitelju Božjeg govora biti jakim poticajem da sve to i prihvatimo i utisnemo u svoje srce, odnosno da nam se riječi Božje “urežu u srce“ (Pnz 6,6). Evo toga nastavka Božjega nagovora meni i vama: “Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!“ (Pnz 6,6-9).
Poslije objaviteljskog osnaženja svojim povijesnim slušateljima i nama koji ovo čitamo i razmatramo u Godini riječi Božje o ljubavi prema Bogu svim svojim ljudskim bićem, što ga je stvorio Bog za život u ovome njegovu stvorenome svijetu, slijedi nastavak te zapovijedi o ljubavi prema Bogu, koja je slična toj prvoj zapovijedi. A ta druga zapovijed u Isusovu objavljenju glasi: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Ova zapovijed nalazi se u Starome Zavjetu, u knjizi Levitskoga Zakonika (Lev 19,18). Isus ih povezuje i misaono i prostorno izgovarajući ih istovremeno i jednu za drugom. Ovdje se spomenimo i Isusove zapovijedi ljubavi koja glasi: “Zapovijed vam novu dajem: Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13,34).
Prvo je gore izrečena ljubav prema Bogu, a potom je proglašena međusobna ljubav među ljudima na ovome svijetu, a jedna drugu uvjetuje, jer nije moguće ljubiti Boga koga ne vidimo, a mrziti brata svoga koga vidimo. O tome lijepo piše sv. Ivan apostol i evanđelist: “Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer, tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga, kojega ne vidi, ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“ (1 Iv 1,20-21). Ima još jedna jaka Ivanova misao izrečena pomoću pojmova svjetlost i tama koji izvrsno osvjetljavaju naš život, a ona glasi: “Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada.“ (1 Iv 1,9).
Ovdje navodimo više rečenica sv. Ivana iz njegove Prve poslanice, jer svaka na svoj način odgovara na drugi dio zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga“;“Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas,i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje.Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama,i ljubav je njegova u nama savršena“; “I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi.“ (1 Iv 4, 7, 11-12, 16-19).
Sv. Matej zaključuje onaj svoj evanđeoski odlomak, koji je u središtu naše pozornosti, govoreći da o zapovijedi ljubavi prema Bogu, koji je izvor svega dobra što jest, te ljubavi prema drugome, ili kako govori sv. Ivan, ljubavi prema bratu/sestri, “visi sav Zakon i Proroci“. Kod Marka imamo samo tvrdnju kojom se veli da nema druge zapovijedi veće od tih dviju: prema Bogu i prema bližnjemu (usp. Mk 12,31).
Na ovome mjestu dodat ćemo ulomak iz istoga evanđelja sv. Marka, gdje se govori o ovim dvjema zapovijedima istinske ljubavi što proizlazi iz dubine ljudskoga bića kao najizvrsniji oblik suobraćanja s Bogom po govoru ljubavi. Opisan je kod Marka neimenovani pismoznanac koji ga oslovljava dobrim učiteljem i potom mu je rekao da je sve istinito rekao, potvrdivši ponavljajući da je Bog jedini i nema drugoga osim njega, kojega je potrebno ljubiti srcem, razumom, snagom, te ljubavlju bližnjega kao samoga sebe. I sve to dobro djelo ljubavi veće je od svih paljenica i ostalih žrtava. U svoj iskaz pismoznanac je utkao i parafrazirane Božje riječi što ih je zapisao prorok Hošea: “Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice“ (Hoš 6,6).
Isus se tome izrečenome iskazu zadivio govoreći mu da je blizu Kraljevstva Božjeg. I dodaje sv. Marko da se nije nitko usudio Isusa ništa pitati nakon ovoga izrečenoga. Zanimljivo stajalište ovoga pismoznanca koji je bistar i pametan čovjek jer je otprve shvatio tko je Isus Krist i što propovijeda, te to prigrlio. Uvažio ga je i Isus što je velika pouka svima nama da unaprijed ne otpisujemo nikoga, nego da ustrajno sa svakim raspravljamo do kraja jer Bog će taknuti na obraćenje tvrdokorna ljudska srca dajući svoju milost promijenjenom napadaču kao i branitelju istine. O toj mudrosti, da svakome pristupamo s ljubavlju uvažavajući jedincatost i neponovljivost osobe, učimo se na ovome primjeru učenoga pismoznanca, te imperativno: Učimo se!
Kod evanđelista Luke zakonoznanac pita Isusa oslovljavajući ga riječju učitelju u vokativu, što bi trebao učiniti da bi zadobio život vječni, za razliku od Mateja i Marka gdje se govori o tome koja je zapovijed najveća i prva u Zakonu, tj. istina po kojoj se zadobiva život vječni. Isus otpočinje dijalog sa zakonoznancem podsjećajući ga, upravo zato jer je zakonoznanac, što piše o tome važnome i istinitome u Zakonu, potom kako on sam kao zakonoznanac to čita, doživljava i drugima tumači, te što sve misli u svezi s postavljenim upitom Isusu o baštinjenju vječnoga života. Razlog ovome obratu jest provjera njegova znanja Staroga Zavjeta, jer ovako Isus pita: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ (Lk 10,26). Kod Mateja i Marka Isus odgovarajući zakonoznancu i pismoznancu na upit sam navodi starozavjetne rečenice iz Ponovljenoga zakona i Levitskoga Zakonika, a kod Luke to čini zakonoznanac, koji je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10,27). Ovdje je u jedan izričajni niz stavljena zapovijed ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu i to s dodatkom “sa svom snagom svojom“, kako je i kod Marka, a ispušteno je kod Mateja iz razloga što snaga proizlazi iz duha, duše, srca i cijeloga tijela. Isus je pohvalio zakonoznanca za odgovor i za znanje, te mu veli da tako čini i živjet će, odnosno živjet će i u vječnosti, trajno, jer, piše sv. Pavao u Hvalospjevu ljubavi, “ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,8). I na kraju toga hvalospjeva stoji: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.“ (1 Kor 13,13). Ta, Bog je ljubav!
Don Ilija Drmić
