Ova 24. nedjelja kroz godinu (13. rujna 2020.) bogati nas Božjom riječju, u kojoj se govori o međusobnom oproštenju učinjenih uvreda, nepravdi, grijeha (Mt 18,21-35), koje mi ljudi nanosimo jedni drugima u raznim životnim okolnostima. Nanošenje uvrede drugome jest grijeh. Ustrajanje u tome također je grijeh, a oproštenje uvreda, pogotovo kad se to izrijekom moli od uvreditelja, jest veličina čovjeka koji je u Bogu unatoč svojoj slabosti i grješnosti. Kod starozavjetnoga mudraca Siraha imamo ove rečenice i misli što su u svezi s ovom temom: “Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?“ (Sir 28,2-4).
Ovu istinu o nanošenju uvreda opisao je evanđelist Matej u svome evanđelju, dok ovakvo nešto u ovom smislu izrečeno nema kod ostalih evanđelista, osim u nekim sličnim inačicama, što znači da nas sva četiri evanđelista skupa potpuno uvode u život i poruke Isusa Krista, Sina Božjega. Prije prispodobe o okrutnom dužniku imamo Petrovo pristupanje k Isusu s pitanjem o kojem su često razmišljali i tragali za rješenjima, a odnosi se upravo na pojam opraštanja uvreda. Želio je ovaj prvak Apostolskoga zbora saznati rješenje koje donosi Isus kad je riječ o ovome problemu. Pitanje u sebi sadrži misao o tome kako i koliko puta trebamo oprostiti svome bratu i sestri, odnosno svome bližnjemu u slučaju krupnoga ogrješenja o nas dodajući da li do sedam puta u duhu ondašnjega svakidašnjega židovskoga običaja i izričaja koji je svojevrsni frazem kojim se govori o neodređenosti broja opraštanja. Isus se na tu vrstu izričaja nadovezao govoreći ne samo do sedam puta što je svojevrsni broj punine, nego on to pomnaža i to sedamdeset puta sedam (70×7), što iznosi 490 puta. To je, možemo reći, Isusova formula o opraštanju, koju bismo svi trebali zapamtiti i u svome djelovanju primjenjivati. Isus je hiperbolično sve to izrazio, što je njegov način izričaja velikih činjenica iz našega života, a jednostavno se može reći da svatko od nas treba svome bratu oprostiti, i to uvijek.
Činom opraštanja čovjek oslobađa svoje srce, um i dušu od mržnje i srdžbe što je plod nepravde ili štete što mu je nanesu druge osobe ili ustanove. To je opće iskustvo pa ga svi prihvaćaju kao vrijednost, jer život u mržnji i zavadi nije nimalo ugodan, on udaljuje ljude jedne od drugih, a čovjek je biće koje je upućeno na zajedništvo, suživot, jer smo svi suputnici ovim svijetom, pa kada se dogodi bilo kakva uvreda i nanese se nepravda, dobro je osloboditi se svega toga i ponovno živjeti zajedništvo i ljubav pazeći da se ne ponovi nikakav sukob koji bi ponovno mogao dovesti do zategnutih međusobnih odnosa.
Mi možemo doći u sraz sa svojom savješću kada se dogodi sukob s Bogom koji je naš stvoritelj i otac. U tom slučaju također tragamo za rješenjem narušenih odnosa i obraćamo se Bogu kroz molitvu da nam se on smiluje i da nam oprosti naše prijestupe i grijehe što su stvorili neugodne odnose i grižnju savjesti. To se može odnositi na pojedinca i na zajednicu, pa se svi kajemo i molimo za oproštenje radi vraćanja prvotnoga i pravoga odnosa.
I u svetoj ispovijedi Bog oprašta po svećeniku, članu Crkve, sve grijehe, i one najteže, ali činjenice tih teških grijeha i dalje ostaju, njih je nemoguće zaboraviti. No, kada se dogodi Božje oproštenje, i činjenice postaju snošljive, pa kako god bile teške. U procesu svakidašnjih opraštanja ne ide se za tim da se grijesi apsolutno izbrišu iz memorije, jer je to nemoguće. Ako je netko ubio čovjeka, to trajno ostaje u pamćenju, ali kada se dogodi međusobno opraštanje i još k tome sakramentalni oprost u ispovijedi, onda sve dobiva drugu razinu i čovjek s tom ranom oproštenoga grijeha živi boreći se za istinske Božje vrijednosti na koje nas Crkva upućuje.
Poslije ovoga riješenoga pitanja o opraštanju Matej donosi prispodobu o okrutnom dužniku, gdje se veli kakvi vladaju Božji zakoni u Kraljevstvu nebeskom, koje valja primijeniti na naše ovozemaljsko kraljevstvo u svijetu i Crkvi u svijetu. Naime, ovom prispodobom Isus pripovijeda o tome kako je kralj i gospodar svoga posjeda i imanja odlučio srediti redovite račune sa svojim slugama, radnicima i djelatnicima upravo kako im je on odredio i kako su oni sve to djelovanje i svoj rad prihvatili i obavili. Kad se računi vode uredno, nikada gospodar neće zateći svoje djelatnike u nekom srazu, a upravo takav slučaj nesrazmjernosti računa imamo u ovoj prispodobi. Kralj je otpočeo računanje primljenoga i izdanoga novca i obračun dugovanja i plaća svojih slugu, radnika i djelatnika. Prvo su mu doveli jednoga njegova slugu i djelatnika koji je upao u dugove u visini od deset tisuća talenata (1 talent iznosi 240 zlatnika – aureusa). Radi boljeg razumijevanja o kojoj je količini novca riječ, valja imati u vidu ove biblijske mjere: 1 mna 100 denara; 1 talent 60 mna ili 240 zlatnika (aureus); 1 talent oko 30 kg (dvostruko teški talent 60 kg). Deset tisuća talenata valja pomnožiti s 240 zlatnika i dobijemo 24.000 zlatnika. To je velika količina novca. Vrijednost novca povezana je uglavnom s vrijednošću metala od kojeg je izrađen. Tako imamo: aureus (zlatnik), denarius (srebrnik), sestertius, sestercij, sesterac i dupondius (bronza), te as (bakar). Ovo su novci rimskoga vremena, i to iz razdoblja antike (latinski antiquus znači star, starinski, drevan, a odnosi se na kulture stare Grčke i Rima i prostore njihovih utjecaja; u širem smislu znači davnina koja označuje i druge sredozemne kulture od 8. st. pr. Kr. do prve polovice 7. st. po. Kr., primjerice židovsku, perzijsku, egipatsku, keltsku i dr.).
Ovaj kraljev dužnik nije imao mogućnost sav taj novac odjednom i istoga trena završetka obračuna vratiti, pa nakon što su sve to razmotrili i s velikom pomnjom, kralj i gospodar zaključe da ga se proda skupa sa ženom i djecom, cijelom obitelji i svim njegovim imanjem, jer je bilo robovlasničko doba s nekim nijansama za židovstvo, te da se podmiri nastali dug u kraljevu posjedu. Sluga dužnik je na tu odluku pao na koljena moleći kralja i gospodara da ga ne kažnjava odmah tako teškom kaznom prodaje cijele obitelji u roblje, nego da se strpe dok im sve polako i postupno ne vrati, a rekao je da on to može misleći na svoje dužnike koji mu ovom prigodom trebaju i moraju vratiti sve dugove, a ima ih, izgleda, više. Kada su kralj i gospodar vidjeli s kakvim je izrazom lica pao preda nj i ničice molio za odgodu dugovanja, a ne za oslobođenje od duga, oni su se predomislili i odlučili oprostiti mu cijeli dug i otpustili su ga. Ovo je zaista samilosni čin, a proizišao je iz razumijevanja ljudskih nevolja s radom i nepažnjom prilikom vođenja poslova i evidencije, bilježenja primitaka i izdataka iako nije bio dopušten nered u vođenju, ali se preko svega prešlo imajući u vidu mnogo veće dobitke u cjelini kraljeva poslovanja.
Međutim, nevolje će uskoro uslijediti u daljnjim postupcima ovoga kraljeva sluge i djelatnika kojemu su svi dugovi oprošteni. On je otpušten sa svoga povjerenoga radnoga mjesta. I ovaj je kraljev sluga imao svojih dužnika koji su ga doveli u nevolje glede upravljanja i nagomilanih dugova. On im je to posuđivao misleći na neke buduće svoje povlastice koje mogu iz toga proizići. Po logici milosrđa njegova kralja i gospodara trebao je i on saslušati svoje dužnike i oprostiti im kao što je i njemu kralj i gospodar oprostio jer je pao ničice preda nj moleći ga za oprost zbog sebe i svoje obitelji.
Ovaj otpušteni kraljev sluga je, susrevši jednoga svoga dužnika, koji mu je dugovao sto denara, što je mnogo manje od njegovih dugova, uhvatio toga svoga dužnika i počeo ga daviti prisiljavajući ga da mu vrati dug. Po istom načinu i ovaj padne preda nj ničice i počne ga zaklinjati da se strpi s njime i njegovim dugom koji će što prije vratiti. Ponavlja se ista scena kao i s njime kod kralja i gospodara. No, ovaj to nije htio, jer nije imao samilosti, nego ga strpa u tamnicu dok mu ne vrati dug. On ništa nije naučio iz svoga slučaja, nego se rasrdio na sebe i svoj neuredni način djelovanja u što je bilo uključeno poveće posuđivanje tuđega novca, te je tako, stvorivši u sebi silnu zbrku u koju se posvema zapetljao, s lakoćom i uhićen.
Prijatelji ovoga sluge dužnika bačena u tamnicu ražalošćeni raspletom događaja odu kralju i gospodaru, te mu sve ispripovijedaju što se dogodilo da je opet ovaj, kojemu je kralj oprostio dugove, susreo svoga dužnika koji mu je dugovao 100 denara. Nato se kralj također razljutio, te je prekorio svoga slugu dužnika od deset tisuća talenata kojemu je dug oprostio s puno milosrđa jer ga je taj ugroženi dužnik zamolio, a dalo se razabrati da je vodio dobru evidenciju gdje je koji novčić otišao u troškove i posudbe novca i kako bi se s vremenom trebao ponovno vratiti u istu riznicu iz koje je izvađen i posuđen. No, kralj ga je ukorio i rekao mu da je i on trebao samilosno oprostiti dug svome podložniku koji je mnogo manji u usporedbi s njegovim dugom. Poslije ovoga prijekora kralj je njega veoma rasrđen predao mučiteljima u tamnicu da tu bude sve dok ne isplati i posljednji novčić, a to će za nj učiniti njegovi najbliži, moguće i njegovi dužnici. Konačno je kažnjen zbog prekršaja sustava opraštanja, a ne zbog toga što je posuđivao tuđi novac. Da je i on oprostio svome dužniku i ostalim dužnicima, sve bi bilo dobro riješeno i završeno, ali on nije imao samilosti prema svojim dužnicima kao što je kralj imao prema njemu. Tu se može primijeniti na ovoga gospodareva slugu dužnika od deset tisuća talenata ona latinska poslovica: Quod licet iovi, non licet bovi – Što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Naime, hoće se reći kako je velikanu, moćniku dopušteno mnogo toga, a nije dopušteno običnim ljudima.
Isus zaključuje ovu svoju prispodobu opomenom da i Otac nebeski učiniti sa svakim od nas ako od srca ne oprostimo jedni drugima sve sitne i krupne dugove bilo duhovne bilo materijalne naravi, čega se mnogo nakupi u našem životu. I ova prispodoba, bez obzira na literarne značajke, ima temeljnu poruku opraštanje jedni drugima, jer se time ljudi oslobađaju teških muka i nevolja.
Cijela ova prispodoba ide za tim da prikaže Oca nebeskoga koji je samo milosrđe što ga prenosi na sve svoje sinove i kćeri u ovome svijetu, na sve članove Crkve u svijetu. Krist je Druga Božanska Osoba koja je puna milosrđa, a Duh Božji lebdi u nama po svojim darovima i potiče nas na čin milosrđa i istinske dobrotvorne i samilosne ljubavi. Mi u Bogu opraštamo jedni drugima i tako gradimo svoje međusobne odnose, duhovnu zgradu u kojoj žive ljudi, odnosno Crkvu Božju. U toj Crkvi moli se molitva koju nas je Krist naučio moliti, a to je Oče naš. Evo te molitve: “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zla. Amen.“ Ovdje valja svratiti pozornost na ove riječi: “i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Dakle, uvjet da nama Bog oprosti jest naše opraštanja svojim bližnjima.
don Ilija Drmić
