Nedjelja u kojoj ćemo susresti svoga Gospodina u istinskom euharistijskom slavlju, te slaviti i hvaliti svoga Boga, tvorca svijeta, čovjeka i njegova sveukupnoga rada i djelovanja jest 23. nedjelja kroz godinu (6. rujna 2020.). Za razmišljanje nudi nam se evanđeosko čitanje (Mt 18,15-20; Lk 17,3b) – lectio divina (Božansko čitanje), kako veli redovnik kartuzijanac Gvido II. iz 12. st., a sastoji se od čitanja svetoga teksta, meditiranja – motrilaštva nad njim, molitve i razmatranja (latinski: lectio, meditatio, oratio, contemplatio), a kasnije je dodato i djelovanje (actio). Naslov teme je Bratska opomena i zajednička molitva.
Od postanka svijeta i čovjeka postoji grijeh, kao usud praroditelja Adama i Eve, kao pojava kojom se narušavaju odnosi između Boga i čovjeka, te između čovjeka i čovjeka, kao i između skupina ljudi, plemena i naroda. Zbog svega toga Bog je dao svoj vječni zakon Deset Božjih zapovijedi – Dekalog, kojim se uspostavljaju pravedni odnosi u ljudskoj zajednici kakva god ona bila. Taj zakon daje najprije mogućnost pojedincu da prema njemu ostvaruje svoj život i stvara svoje odnose s Bogom, sobom, drugima i svijetom u kojem se pojavio i živi s ciljem, zadatkom, svrhom.
U Starom Zavjetu razvijeni su raznovrsni zakoni i propisi kojima se rješavaju odnosi među pojedincima i ljudskim skupinama. Tako otac treba poučiti sve članove svoje obitelji i svoga sina kao nositelja obiteljske predaje i Božjega Zakona govoreći: “Neka ti bude kao znak na tvojoj ruci i kao opomena na tvome čelu: da Božji zakon bude uvijek na tvojim ustima. Jer te rukom jakom Bog izbavio iz Egipta.“ (Izl 13,9). U knjizi Levitskoga zakonika imamo ovu opomenu: “Moje zapovijedi držite i vršite ih. Ja sam Bog! Ne oskvrnjujte moga svetog imena, nego neka budem proglašen svetim među Izraelcima – ja, Bog, koji vas posvećujem. Ja koji sam vas izbavio iz zemlje egipatske da budem vaš Bog, ja, Jahve.“ (Lev 22,31-33). I u slučaju između braće Kaina i Abela, kod kojih se dogodio takav sukob da je Kain ubio svoga brata Abela, Bog opominje ovim riječima: “A Jahve mu reče: ‘Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti’!“ (Post 4,15). Bog ne dopušta ubojstvo, ali ne dopušta ni osvetu! A razlog je što je priroda grijeha takva da jedan grijeh prouzročuje drugi i tako u beskonačnost. Male ljudske spletke oko bilo čega, a napose djelidbe imanja među rođenom braćom, dovode do velikih nevolja u ljudskoj zajednici, te je stoga dobro poslušati Božju riječ i njegov Zakon kojim se reguliraju međuljudski odnosi, kao i odnosi među rođenom braćom i sestrama, i među braćom i sestrama po stilu i načinu življenja (u Crkvi se vjernici oslovljavaju braćom i sestrama, kao i u raznim manjim ili većim redovničko-monaškim crkvenim zajednicama).
Isus je osjetio potrebu da te odnose unutar svoje zajednice Crkve stavi na razmatranje i da mu dadne svoju božansku oznaku. Tako je lijepo i posve jednostavno rekao svojim apostolima i učenicima, kao i svima ostalima koji su ga slijedili i slušali, i to služeći se retorikom izravnoga govora svakome pojedinačno: “Pogriješi li tvoj brat…“ Mi ovdje možemo vidjeti sebe, bez obzira što smo i tko smo u stvarnosti: brat, sestra, prijatelj, bilo tko drugi.
Dakle, ako pogriješi naš brat, sestra, bilo tko drugi s kojim živimo, dužni smo ih nasamo upozoriti na tu činjenicu i posvijestiti im je s izvjesnim obrazloženjima u odnosu na Božji i ljudski zakon, kao i s pogledom na posljedice u pogledu međuljudskih odnosa. Pogrješka se može odnositi na nas same, na druge bilo da su blizu ili daleko, a može se raditi o bilo kojem ljudskom problemu i grijehu. Ako smo u tome uspjeli i taj naš brat posluša nas kajući se za učinjeni grijeh ili pogrješku, mi smo učvrstili svoje bratske odnose, koji u takvom slučaju rastu do najvećih oblika radosti i duhovnih oslobađajućih užitaka. Isus veli da smo u tom pothvatu ustvari “stekli brata“. Sv. Jakov u svojoj poslanici piše svim vjernicima i kršćanima ove zanimljive riječi: “Tko vrati grješnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.“ (Jak 5,19).
No, ako nas ne posluša, ne smijemo odustati od istinske pomoći svome bratu, odnosno svakoj osobi koja je upala u grijeh, u pogrješku, u zamku, u nered, u kaos. Isus nas poučava da moramo biti ustrajni, te tražiti dodatno rješenje, a to je povezano s određenim pravnim sudskim postupcima, koji uključuju u ovo rješenje kazusa, slučaja još jednu osobu ili pak još dvije osobe, te “neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja“. Ako ta osoba ne posluša i ne prihvati ni njihovo rješenje problema, onda Isus veli da se slučaj stavi pred Crkvu, koja će sve to razmotriti na svome sudištu, te će objaviti svoje rješenje, proglasiti svoj pravorijek. No, ako okrivljena osoba ne prihvati ni to crkveno rješenje, onda savjetuje da ta tvrdokorna osoba, koja je ustrajna u svome stavu, a za koji zajednica od dva ili tri svjedoka i pogotovo Crkva tvrde da je pogrješan, jednostavno ostane u takvom stanju tretiranja kakvo je prema poganinu i cariniku, jer njih se općenito loše gledalo.
Riječ poganin/paganin dolazi od latinske riječi paganus koja znači seoski. Ovim pojmom označavali su se svi narodi koji su vjerovali u više božanstava, odnosno mnogoboštvo, politeizam. Hebrejski jezik ima riječ gojim kojom su nazivali mnogobožačke narode, a grčkim jezikom nazivani su ethne ili ethnikoi (plemena, pripadnici plemena), a latinskim jezikom gentes ili gentiles, katkad nationes. U novije doba poganstvo se veže za raskršćanjenje zapadnih naroda koji su upali u vjersko ravnodušje ili indiferentizam.
Pojam carinik dolazi od riječi car, a riječ car od rimskog vladara Gaja Julija Cesara (Rim, 13. srpnja 100. pr. Kr. – Rim, 15. ožujka 44. pr. Kr.). Carinici su rimski državni službenici koji su ubirali porez za cara i državu kojoj je on na čelu. Isus je u svoj Apostolski zbor uključio i carinika Mateja, koji je radio u carinarnici na raskrižju puta kod Kafarnauma, što je vodio iz Galileje u Siriju. Carinici nisu bili omiljeni u narodu, te su smatrani nečistima u smislu pristupa vjerskim židovskim obredima. Matej je doživio metanoju, obraćenje, promjenu uma i srca nakon što ga je Isus pozvao i osobno pohodio blagovavši u njegovoj kući na gozbi što ju je priredio za svoga Učitelja i Spasitelja. Sv. Matej je zaštitnik svih carinika i poticatelj da obavljaju svoj posao pravedno i s ljubavlju.
Ovdje u ovome evanđeoskom odlomku Isus ponavlja istu misao koju je izrekao Petru za vrijeme predaje ključeva vlasti da je on Stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu i vrata je paklena neće nadvladati, zatim mu je rekao da veže i driješi ovdje na zemlji, te će to biti uvaženo i na nebesima. (Usp. Mt 16,18-19). Međutim, ovo se sada odnosi i na sve ostale apostole, koji će skupa s Petrom, Isusovim namjesnikom i Petrovim nasljednicima, vršiti tu svetu službu u ime Kristovo. Sada je to naglašeno i u kontekstu, izričajnom okružju rješavanja svih pitanja o odnosima, a napose o sukobima što ih proizvedu pogrješke među braćom i sestrama kako u svijetu tako i u Crkvi, jer je Crkva sastavljena od muških i ženskih ljudskih osoba.
Evanđelist Luka govori o tome kako valja, kad pogriješi naš brat, prekoriti ga zbog grijeha i pogrješke. Ako taj ukor grješni brat prihvati i promijeni se, odnosno obrati se od svoje zloće i otpočne činiti i vršiti Zakon, treba mu sve oprostiti. Isto tako, ako se to ponavlja, čak i sedam puta na dan, što je simbolični izričaj u duhu židovskoga mentaliteta, a preneseno u naše mentalne izričajne okvire znači mnogo puta, a dotični uvijek izražava žaljenje za svoje počinjene grijehe i pogrješke, treba mu se oprostiti. No, ovakvoga valja temeljito poučiti da mu se ne događa ponavljanje istih pogrješaka ili učestalo opetovanje različitih grijeha i pogrješaka, jer to na njega djeluje posve destruktivno, rastrojstveno. (Usp. Lk 17,3b-4).
Ovdje se valja sjetiti i onih Isusovih riječi koje nas suzbijaju od neutemeljenih suđenja i onih kada kaže da ne sudimo jer bismo i sami mogli biti suđeni, i to istim onim sudom, kojim druge sudimo, možemo biti i sami suđeni, kao što možemo biti i sami podvrgnuti mjerama kojima druge mjerimo: ćelo, ćoro, trbonja, žgoljo, široki, žuti, šepavi, bleso, prevarant, lopov… Kako možemo gledati trun u bratovu oku, a u svome oku ne vidimo brvna, te kako možemo reći svome bratu da mu izvadimo iz oka trun, a u svome oku imamo brvno, hiperbolično rečeno (stilska figura hiperbola), jer brvno je u odnosu na trun, mrvicu od brvna, grede neusporedivo veće. Ovdje se, dakle, mali trun od brvna povećao do pune veličine brvna ili grede iz stilskih razloga da se otprve rekne s malo jezičnoga tvoriva velika poruka i istina. Isus takvu osobu oslovljava riječju licemjer, te je potiče da najprije izvadi brvno iz svoga oka (opet hiperboličan govor), pa će onda biti spremna izvaditi trun iz oka svoga brata. (Usp. Mt 7,1-5). Odnosno, najprije neka vidi sebe žgoljava pa neće to reći drugome pa makar i bio žgoljo.
Isus ovom svojom usporedbom potiče na preobrazbu i obraćenje licemjere koji su puni svojih mana, a uvijek opominju druge čije su mane redovito manje u odnosu na njegove. Ovim je rečena istina o nama ljudima da često ukazujemo na tuđe pogrješke i mane koje su veoma sitne, a da iste te slabosti kod sebe uopće ne zamjećujemo a velike su, čega smo i svjesni, dok mu kod drugih tobože smetaju, a kad su kod nas samih nisu ni zamjetljive.
Onaj tko želi pomoći svome bratu ukazujući na njegove pogrješke i grijehe, morao bi najprije preispitati samoga sebe i vidjeti svoje pogrješke i grijehe, te sve to u sebi ispraviti i dovesti svoj život u određeni red, a tek onda pristupiti svome bratu i ukazati mu na njegove mane i nedostatke. Možda je ova vrsta korigiranja drugih u potpunosti i nemoguća, jer smo svi u stalnom grješnom životnom vrtlogu, a Isus nas poučava u drugoj zgodi s preljubnicom koju opisuje sv. Ivan. Evo ključnih riječi: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ (Iv 8,7). Unatoč svemu tome, i grješan može pomoći drugome grješniku, a to je druga tema.
Sljedeća misao je veoma važna, a odnosi se na zajedničku molitvu, koja pretpostavlja i osobnu molitvu. U svakom slučaju gdje su dvojica ili trojica skupa u molitvi, tu je s njima i Isus, odnosno cijelo Presveto Trojstvo. Ovo se može lijepo primijeniti na svako slavlje svete Mise, radnim danima, blagdanima, svetkovinama, nedjeljama, jer se tada sabire vjernička zajednica, te sve nazočne povezuje sam Isus, zatim ista Božja misao izrečena u njegovoj riječi, euharistijski čin pretvorbe, te na kraju lik svećenika koji je “drugi Krist“ i koji djeluje u ime Kristovo, u osobi Isusa Krista. Kako je lijepo biti na svetoj Misi, gdje je sve sabire u jedno: i Bog, i svećenik, i narod, i Riječ Božja, i Euharistija.
don Ilija Drmić
