Nedjelja kojoj idemo u susret, 22. kroz godinu (30. kolovoza 2020.) iznosi pred nas odlomak iz Evanđelja po Mateju s naslovom Prvi navještaj muke i uskrsnuća (Mt 16,21-23; Mk 8,31-33; Lk 9,22), a potom izlaže uvjete nasljedovanja Isusa (Mt 16,24-28; Mk 8,34-38 i 9,1; Lk 9,23-27; Iv 12,26).
Isus je otpočeo nakon Cezarejske ispovijesti sv. Petra i predavanja ključeva upućivati u objavu, te učiti svoje učenike i apostole o tome kako on treba poći u Jeruzalem, koji je središte svjetovnosti i duhovnosti, zatim da će u tome gradu, gdje je i uzvišeno i svijetlo mjesto Sion što privlači i nadahnjuje sve vjernike i nastanjene domorodce Isusova naroda, mnogo trpjeti od napadaja starješina narodnih, zatim glavara svećeničkih i pismoznanaca, te će biti ubijen, što je najzanimljivije, ali će poslije svoje smrti i trodnevnoga počivanja u grobu slavno uskrsnuti, što je velika novost unatoč tome da se ovaj pojam susreće i u pojedinim tekstovima Staroga Zavjeta.
Apostolski prvak sv. Petar, koji je očitovao svoju vjeru u Krista da je on Mesija, Pomazanik, što ga židovski narod iščekuje dugi niz stoljeća, odveo je Isusa malo dalje na stranu i stao ga uvjeravati svojom temperamentnom osobnošću i jakom retorikom da se njemu ne smije nikako dogoditi ta i takva smrt, te počivanje u grobu, a onda neće se zbiti ni uskrsnuće poslije toga gaženja i mučenja, što Petar očito nije ni shvatio u prvi mah, jer da je shvatio, malo bi se zaustavio i pitao o čemu se tu radi, o kakvoj novosti koja se do tada nije zbila pod suncem, o kakvome je uskrsnuću riječ, samo duha ili i tijela ili je to nešto simbolično, nešto stvarno. Tada je Isus vrlo snažno odgovorio Petru poistovjećujući ga sa sotonom da se gubi od njega jer mu je sablazan zbog toga što mu nije prvo na umu ono što je Božje, nego ono što je strogo ovozemaljsko i ljudsko. Naime, Božja misao o svijetu i čovjeku je vrlo velika, uzvišena, a u Petra je prisutna naša zemaljska slaba misao o svijetu i čovjeku, te se zato događa ovakav sraz u razumijevanju uzvišenosti istine uskrsnuća nakon pogroma, progona, muke, raspeća, ubojstva, pokopa, nakon svake laži i neistine dolazi do trijumfa uskrsnuća.
Kad kaže Isus Petru da je sotona, to znači da je pao pod sotonin utjecaj i djeluje kako on traži, a ujedno time hoće reći kako upravo sotona tako zavodi ljude igrajući se s njima i njihovom sudbinom i zbiljom koja je udaljena od Boga i njegovih razmišljanja koja čovjeka i svijet stavljaju na uzvišeno misaono prijestolje, što ga čovjek mora vidjeti, doživjeti, osjetiti, usvojiti, primijeniti u svojoj zbiljnosti. Isus izgoni sotonu iz Petra, te ga je pokušavao osloboditi njegova utjecaja, kako bi onda taj apostol prvak otpočeo razmišljati posve drukčije, slobodnije i božanskije. Marko i Luka u svojim izvješćima govore o Kristu kao Sinu Čovječjem kojega će zadesiti ta teška nevolja, ali i na njemu će se obistiniti i slavno uskrsnuće. Pojam Sin Čovječji uključuje cijelo čovječanstvo što je postojalo i što će postojati do kraja ovoga svijeta, kojemu je Krist Glava.
Ovdje se valja sjetiti kako je sotona napastovao i samoga Isusa za vrijeme njegova trapljeničkog boravka u pustinji pokraj Mrtvoga mora, odnosno jezera. Tri su zamke sotonine: pretvaranje kamena u kruh – materijalistički Mesija (Mt 4,3), skok s Hrama u Jeruzalemu koji će privući pozornost na Kristovu moć spektakla – Mesija spektakla (Mt 4,5) i velikodušno sotonino darivanje kraljevstava Sinu Božjem samo da mu se pokloni – darivanje vlasti bez ikakve muke (Mt 4,10). Isus je sve to odbio, jer je on iznad svega toga i graditelj Crkve Božje. Isus je svojim primjerom pokazao svojim vjernim pratiteljima i suradnicima, napose apostolima, a na taj način i svim sljedbenicima kršćanima kroz povijest, na koji se način valja oduprijeti sotoni, koji je prvorazredni igrač i glumac u kazalištu svijeta (teatar mundi). Kod apostola Jakova imamo ovu misao: “Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.“ (Jak 1,12). Kušnje postoje i uvijek će postojati, ali ih treba nadići po uzoru na Krista Spasitelja.
U drugom dijelu Evanđelja riječ je o uvjetima nasljedovanja Isusa Krista (Mt 16,24-28; Mk 8,34-38; Lk 9,23-27; Iv 12,25-26). Isus je svojim učenicima i apostolima rekao vrlo snažne i potresne riječi kad je govor o poistovjećivanju s njime, te hodom s njime i za njim. Naime, rekao je uvjetno da svatko tko hoće i želi ići za njim i s njime, treba se odreći samoga sebe, potom uzeti svoj križ i hoditi kroz ovaj svijet i život kao Kristov sljedbenik. Što znači odreći se samoga sebe? To znači odreći se svega onoga što čovjeka ne čini čovjekom, što ga raščovječjuje, ponižava, potire, a tim odricanjem učvršćuje se u stavu prema najvećim vrijednostima što ih Bog nudi svakome čovjeku. Odricanje samoga sebe može se shvatiti kao jaki oblik askeze na svim razinama. Čovjek je pozvan na prihvaćanje svih nevolja života kao Božji dar čovjeku što će ih dobri Bog blagosloviti i primiti kao ljudsku žrtvu iskazanu samome Bogu.
Zašto sve u svezi s čovjekom valja gledati i motriti kao žrtvu, pa zato što je čovjek stvoren od tijela i duha, tijelu je teško bivstvovanje s duhom u ovome tvarnome svijetu, jer tijelo je tvarno i kad je u njemu duh, tvarnost se očituje i doživljava kao teret. Kod sv. Pavla imamo ovih i sličnih razmišljanja o tijelu i njegovim zakonitostima koje se manifestiraju tek onda kada je u njima duh, a inače kada duha nema u tijelu, onda je tijelo mrtvo i podložno truljenju. Upravo ta tjelesna nagnuća valja obuzdavati. Nošenje križa koji je naša svakodnevnica, a pogotovo ako nam je nametnut, onda je to žrtva kad se ustrajno nosi i to do kraja zemaljskoga života, te iz ljubavi prema Bogu, drugima i samome sebi.
O unutarnjoj borbi u čovjeku piše sv. Pavao u Poslanici Rimljanima. On kaže da je Božji Zakon duhovan, a čovjek je tjelesan i podložan grijehu, naravno kada je u njemu prisutan sam duh, odnosno duša, što je načelo oživljavanja tijela i svega tjelesnoga. Bez duše tijelo ne može postojati, može samo strunuti. Čovjek u svome životu, što je jako Pavlovo iskustvo, vrlo često ne razumije što sve čini, vrši, radi i djeluje, a u svome tome djelovanju je ujedno u sukobu umni i tjelesni dio čovjeka, što ga čini zbrkanim, konfuznim i grješnim. Naime, Pavao veli da često ne čini ono što bi htio, ono što mu naređuje razum da čini kao dobro za sebe, druge i samoga Boga, nego čini ono što ustvari neopisivo mrzi, što mu je odvratno, gnjusno, grješno, vražje. Dalje nastavlja razmišljanje govoreći da je u suglasju sa Zakonom ako čini što ne bi htio i priznaje ga dobrim Zakonom, a to što čini, ne čini više on, nego na to činjenje potiče ga grijeh koji je u njemu. Svjestan je činjenice da dobro ne prebiva u njemu, odnosno u njegovu tijelu, jer htijenje u njemu postoji za dobrom ali nije i činjenje dobra, odnosno nema jakoga htijenja. Dakle, ne čini dobro što za njim žudi i što ga hoće umom svojim, nego čini suprotno, a to je zlo koje mu je odvratno i ne bi želio činiti ga, jer je zlo zadah pakla. I zaključuje da je to djelo grijeha što je u njemu, u njegovim tjelesnim udovima. Uz to u čovjeku postoji zakon koji govori o tome kako se istovremeno u čovjekovu biću javljaju dvije suprotne želje koje jedna drugu potire: kad se javi želja za dobrom, odmah je tu i njegova suprotnost a to je zlo, koje je samo u čežnji i kratko nakon postignuća “ugodno“, omamno, a domalo je ogavno, a sve je to nagovor sotonin.
Čovjek s užitkom drži i voli Božji Zakon kao nešto ispravno i vrijedno, ali zamjećuje u svojim tjelesnim udovima neki drugi zakon, zakon grijeha u tijelu, koji je u borbi protiv toga Božjeg Zakona što je utisnut u čovjekov razum, te se između tih dvaju zakona vodi svakodnevna borba i čovjeka zarobljuje, sputava, onemogućava u ispravnom djelovanju, stvarajući ga dvoličnim. U takvome promišljanju svoga života i života svakoga stvorenoga čovjeka, muškarca i žene, koji umom služe Zakonu Božjemu u sebi, a tijelom zakonu grijeha također u sebi, odnosno u svome tijelu, Pavao je tužno uskliknuo: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ Potom zahvaljuje Bogu po Kristu za sebe i sve nas ljude tako stvorene za ovozemnu svakodnevnu životnu borbu. (Usp. Rim 7,14-25). Nije li to Isusov poticaj na odricanje od samoga sebe?! Upravo to! Valja se odreći grješne strane svoga bivstvujućega jastva.
Publije Ovidije Nazon (Sulmona, oko 100 km od Rima, 20. ožujka 43. pr. Kr. -Constanta, 17. po. Kr.) je rekao: “Video meliora proboque, deteriora sequor.“ U prijevodu na hrvatski znači: “Vidim ono što je bolje, i sviđa mi se, ipak slijedim ono što je gore.“
O svojevrsnom obliku odricanja govori sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima služeći se slikom trkača u trkalištu, koji svi trče, a jedan prima prvu nagradu. I nas potiče na trčanje i dobitak nagrade. Da bi trkač osvojio prvo mjesto, mora prethodno mnogo vježbati samo trčanje, te držati se jake stege da bi pobijedio i dobio “raspadljivi vijenac“. Isto tako i kršćani u svijetu kao velikome trkalištu trče držeći se Božje riječi i Božjih zakona, odnosno Božje stege da bi dobili “neraspadljivi“ vijenac na nebu. Pavao sam za sebe veli da tako trči ciljano prema nebeskome cilju kroteći svoje tijelo (za vrijeme pomisli na napast odmahivao je svojom šakom i tako je suzbijao napast pun volje da pobijedi zlo i grijeh) i suzbijajući njegove zakone i poticaje na zlo. (Usp. 1 Kor 9,24-27).
Evanđelist Ivan donosi Isusovu prispodobu izrečenu svojim učenicima i apostolima o pšeničnom zrnu koje posijano u dobru zemlju umire i donosi novi obilati plod, a ako se ne posije u zemlju i ne umre u njoj, ostaje tako bez uroda i ploda. Tako je i s ljudskim životom kao s pšeničnim zrnom, tj. ako čovjek zaljubljen i zaokupljen životnim ugodnostima, užitcima, strastima, te pogotovo ako izbjegava žrtvovanje i to do umiranja za velike ideale koje preda nj stavlja Bog i drugi životni suputnici, njegov će život biti bez ploda, pa je u opasnosti da ga i izgubi. A tko god se do kraja žrtvuje ne misleći na svoj život, što može izgledati kao da sam sebe i svoj život prezire, mrzi, stavlja u veliku službu drugima i Bogu, upravo će taj s takvim stavom prema svome darovanome životu, urodivši obilatim plodovima za Boga i druge, kao nagradu zadobiti puninu života u vječnosti. To isto učinit će i sam Krist, koji će biti razapet na križ, ubijen, bit će pokopan i na kraju urodit će obilatim plodom: uskrsnućem. Stoga, on poziva svoje učenike i apostole, te sve vjernike da idu njegovim načinom u životno ostvarenje poziva i poslanja, odnosno služenja u ovome svijetu. I svaki koji tako postupi u svome služenju i nasljedovanju Krista, bit će s njime, a gdje je on, tu je nebo i život vječni čime ga u konačnici časti Otac nebeski. (Usp. Iv 12,25-26).
Isus naučava svoje sljedbenike da ne čeznu za stjecanjem svega svijeta, pa ni za djelićima toga svijeta i njegovih ljepota, jer to ništa ne koristi njima niti bilo kome, čak se može dogoditi da u toj velikoj želji i naporu za svjetskim stjecanjem naudi svome životu. Što je veće, bolje i privlačnije od ljudskoga života da bi se mogla izvršiti zamjena, odnosno da bi čovjek mogao sve to dati u zamjenu za svoj život, koji je neprocjenjiva vrjednota. Na taj korak čovjek se ne može odlučiti jer je njegov život velika vrijednost koja može uroditi dobrim plodovima ako se pravilno usmjeri na to dobro. Evanđelist Marko domeće misao koja govori o tome da onaj tko god se zastidi Isusa i njegovih riječi “u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju“, toga će se stidjeti na drugi način Sin Čovječji u trenutku pohoda s anđelima i u Očevoj slavi. (Usp. Mk 8,38). O uzajamnom stidu govori i Luka. (Usp. Lk 9,26).
U tom slučaju Sin Čovječji u slavi svoga Oca, došavši sa svojim anđelima na svoje konačno sudište, nagradit će svakoga po učinjenim djelima nastalima u iskrenoj žrtvi. Valja zamijetiti da će već neki od Isusovih suvremenika vidjeti Sina Čovječjega kako dolazi sa svojom vladavinom u svome kraljevstvu i vrši čin naplate svima zaslužnima za obilati doprinos za kraljevstvo nebesko svojom životnom nesebičnom i predanom žrtvom. Kod Marka imamo razmišljanje da će neki od nazočnika ovoga događanja i objave Isusove sve to vidjeti i neće umrijeti dok ne vide i dožive da je kraljevstvo Božje došlo u sili. (Usp. Mk 9,1). Također to naglašava i Luka. (Usp. Lk 9,27). To će gledati i svi koji budu činili dobro u ovome svijetu u svojim unutarnjim viđenjima što graniče s duhovnim užitcima zadovoljstva i neizmjerne radosti postojanja.
don Ilija Drmić
