Dame i gospodo,
uvažene eminencije!
Nakon „tragičnog sukoba u regiji“, Daytonski mirovni sporazum sa službenim nazivom: Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih 12 aneksa, ustanovili su Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu dvaju entiteta i tri konstitutivna naroda, kao i ostalih građana. Time je sastavlјena Bosna i Hercegovina, koja je do tada funkcionirala na tri odvojena teritorija kao administrativno-političke jedinice. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna nastala 18. studenoga 1991. godine kasnije prerasla u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu, Republika Srpska nastala 9. siječnja 1992. godine i ostatak teritorija koji je kao „Republika Bosna i Hercegovina“ imao međunarodno priznanje od 6. travnja 1992. godine. Svaka od te tri jedinice imala je zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast na svom prostoru. Naravno, svaka je imala i vojnu vlast. Daytonski sporazum nije samo donio mir, kako se to često pojednostavlјeno naglašava. On je kroz brojne anekse, a pogotovo Aneks 4. – Ustav Bosne i Hercegovine, regulirao i organizaciju i funkcioniranje asimetrične državne zajednice konfederalno-federativnog tipa.
Jednu od najtočnijih definicija Daytonskog sporazuma, dao je sudac Giovanni Bonello u svom izdvojenom mišlјenju u presudi Europskog suda za lјudska prava u slučaju Sejdić- Finci.
Citiram:
„Daytonski sporazum je postignut dugotrajnim i upornim pregovaranjem čiji cilј je bio stvaranje institucionalnih tijela koja su se skoro isklјučivo bazirala na sustavu kontrola i balansiranja između triju zaraćenih etničkih skupina.
Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavlјala BiH. Ona je bazirana na podjeli vlasti, posloženoj do najsitnijih detalјa, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim predstavničkim tijelima države. Daytonski sporazum je sa apotekarskom preciznošću dozirao točne etničke proporcije tog recepta za mir. „
Nažalost, današnje vrijeme i situacija su daleko od očekivanja koje smo imali zaklјučenjem Daytonskog sporazuma. Možda smo tada imali više nade i uvjerenja da ćemo se svi okrenuti građenju zajedničke budućnosti kao načinu da se odmaknemo od rata i njegovih uzroka i posljedica.
Ovakva Bosna i Hercegovina značajno udalјena od teksta Daytonskog sporazuma i njegovog najvažnijeg aneksa – Ustava BiH, ne ide dobrim putem. To nije nazadovanje, već put faktičkog nestajanja i prestanka. Ako tako nastavimo, to bi bio nastavak sadašnje agonije kojoj je u dobroj mjeri kumovala takozvana međunarodna zajednica, točnije jedan njezin dio. Tu prije svega mislim na instituciju visokog predstavnika i njegove kancelarije OHR-a kao neustavne, pa i nedejtonske kategorije u koju se izvrgla proteklih godina. Uostalom, najbolјe se rezultat njihovog djelovanja vidi u današnjoj antidejtonskoj Bosni i Hercegovini. Mora se reći da OHR u svom antidejtonskom djelovanju nije bio sam. Značajno potpomognut potporom pojedinih veleposlanika u Sarajevu, OHR je kršio međunarodno pravo i međunarodni ugovor bez ikakve odgovornosti. Samoizabrano tijelo samoizabranih zemalјa pod nazivom Savjet za provedbu mira u BiH (PIK), kao ostatak nekadašnje konferencije nastale krizom rastakanja bivše Jugoslavije, nije se sastao od 2000. godine. Funkcionira samo njegov Upravni odbor sastavlјen po čudnom principu kao i PIK: bez Srbije i Hrvatske kao potpisnica i svojevrsnih garanta tog mirovnog sporazuma, sa Turskom kao predstavnicom Konferencije islamskih zemalјa, sa Japanom i Kanadom, kao teritorijalno udalјenim državama, bez uloge u Daytonskom mirovnom procesu.
Neustavno i nepravno djelovanje visokih predstavnika pokrivao je i odobravao Ustavni sud BiH preglasavanjem sudaca iz reda srpskog i hrvatskog naroda. To se i ne krije već se time i hvale bošnjački predstavnici, kao najvažnijom ulogom Ustavnog suda. Takozvana odluka o konstitutivnosti koja je nastala nakon razmatranja apelacije koju je podnio Alija Izetbegović, imala je omjer glasova 4 : 4. Dva suca iz reda Bošnjaka i dva suca stranca glasovala su za prihvaćanje apelacije, tvrdeći da se radi o primjeni načela iz preambule Ustava BiH, što je ustavni presedan da se načelan tekst preambule prihvata kao pravna norma. Jedan strani sudac (Hans Danelius) nije glasao za takvu odluku, jer nije prihvatio da se tekst iz preambule Ustava BiH tretira kao pravna norma. To znači da nije ni bilo nikakve odluke 5 prema 4 u korist navodne konstitutivnosti svih naroda na cijelom teritoriju BiH.
Nevjerovatna situacija da visoki predstavnik koga su svojim potpisima ustanovila dva entiteta i dali mu ulogu pomagača i koordinatora, svojim aktom kao svojevrsni punomoćnik, mijenja ustave entiteta kao njihove najviše akte. Entiteti su kao dva najvažnija potpisnika Aneksa 10., Visokom predstavniku dala vrlo ograničenu i preciznu punomoć, koja se odnosi samo na tumačenje i primjenu tog jednog aneksa, a nikako Aneksa 4. – Ustava BiH. Postupanje OHR-a u tom i drugim slučajevima, nanijelo je skoro nepopravlјivu štetu Bosni i Hercegovinu. Kršenjem Ustava BiH visoki predstavnici su navukli Bosni i Hercegovini ludačku košulјu, a ne kako to tvrde neki političari da je to učinio Daytonski sporazum.
Moj pristup je da tri konstitutivna naroda putem svojih legitimnih političkih predstavniika pokušaju unutarnjim dogovorom naći održivo rješenje za funkcioniranje BiH. Ako toga ne bude bilo u dogledno vrijeme, BiH će prestati da postoji. Ne formalno, ali svakako će prestati funkcionalno. Ostat će tek puki teritorij sa međunarodno priznatim granicama kao spomenik eksperimentu neodgovornog dijela međunarodnih predstavnika. Već smo dva puta bili eksperiment kao dio Jugoslavije nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Čak ni jednopartijski sustav i bratstvo-jedinstvo kao ideologija nisu uspjeli donijeti trajnost Bosni i Hercegovini kao dijelu veće zajednice. Kako to onda misle održati BiH kao Jugoslaviju u malom ?
Velika Jugoslavija koja je dostigla stupanj srednje razvijene europske zemlјe, nije se mogla održati na okupu, već je nestala u manje ili više krvavim sukobima i atomizaciji. Dok su druge zemlјe koje su nam nekada zavidjele, postale članice Europske unije, Bosna i Hercegovina je jedina u regiji bez ikakvog formalnog statusa u procesu eurointegracija. Zato sam i predložio da Predsjedništvo BiH od Europske unije zatraži status kandidata. Svaki korak koji nas odmiče od sukoba, koristan je i neophodan ovoj zemlјi. Imamo pravo da to tražimo od onih koji su na razne načine indirektno bili akteri rata i Daytonskog mirovnog sporazuma, a pogotovo dio antidejtonskog eksperimenta. Daytonski sporazum je pažlјivo izbalansirana formula za nastanak i opstanak BiH. Stvarajući dejtonsku BiH od dva nacionalna entiteta – Republike Srpske kao entiteta srpskog naroda i Federacije kao entiteta Bošnjaka i Hrvata, trasiran je i put pomirenja i izgradnje međunacionalnog povjerenja. Još je Venecijansko povjerenstvo svojim mišlјenjem od 27. srpnja 1996. godine, potvrdilo da su entiteti dejtonske BiH – nacionalni: Federacija BiH dvonacionalni, a Republika Srpska – jednonacionalni entitet.
Dejtonska osnova je da se dva entiteta putem predstavnika tri konstitutivna naroda i ostalih, dogovaraju i kreiraju zajednička rješenja za održanje mira, stabilnosti i suverenosti. Nametanje rješenja od strane OHR-a je otišlo predaleko, pa se pokušalo u dva navrata legalizirati ono što je bilo protivpravno. Sjećamo se „aprilskog paketa“ ustavnih promjena iz 2006. godine i „butmirskog paketa“ iz 2009. godine. To su bili pokušaji da se nabrzinu u Ustav BiH uguraju nadležnosti koje su otete entitetima, bilo nametanjima, podvalama i pritiscima.
Odgovor je jasan: sve to nema ustavni temelj, što znači da su sve takve nadležnosti kao i brojna ministarstva i druge ustanove na razini BiH neustavne i time privremene. Da se išlo dejtonskim putem, izgradnjom pomirenja i povjerenja, nakon toga bi entiteti mogli mijenjati i dopunjavati Aneks 4 dodajući i druge nadležnosti zajedničkoj razini vlasti BiH koje nisu izvorno dejtonske.
Institucija visokog predstavnika dobila je samo mandat da se bavi onim što piše u Aneksu 10. i samo u tom Aneksu: „olakšavanje napora strana (entiteta) da prevaziđu teškoće u civilnom provođenju i koordinaciji aktivnosti organizacija i agencija uklјučenih u to“. Kako se onda od takvog mandata visoki predstavnik pretvorio u diktatora bez odgovornosti. Odavno je isteklo vrijeme, a pogotovo potreba za visokim predstavnikom u BiH koji je izvan svake sumnje ozbilјna smetnja da se izabrani narodni predstavnici okrenu sadržajnom dijalogu i postizanju održivih rješenja utemelјenih na Ustavu BiH, a ne temeljem nametnutih rješenja OHR-a i Ustavnog suda BiH koji izigrava ustavotvorca i dopisivača međunarodnog ugovora.
Mnogo puta smo ukazivali na štetnost djelovanja i kršenja Daytonskog sporazuma i Ustava BiH kao njegovog najvažnijeg aneksa. Pokazalo se da to kršenje doprinosi nestabilnosti i odlaganju prijeko potrebnog unutarnjeg, bazičnog dogovora o Bosni i Hercegovini. Krajnje je vrijeme da se to promijeni, kao što smo mijenjali i nametnutu praksu da se OHR u sve miješa, čak i u dnevni red sjednica Vlade Republike Srpske.
Srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine bira se u Republici Srpskoj i to primarno određuje ne samo njegov nacionalni i entitetski status, već i djelovanje u kolektivnom organu. Predsjedništvo BiH je izvršni organ vlasti, to po Ustavu BiH nije Savjet ministara, koji čak u svom ustavnom nazivu i ne nosi odrednicu „Bosna i Hercegovina“ kao što to u svom nazivu nema ni parlamentarna skupština i njezina dva doma – Zastupničko vijeće i Dom naroda.
Prema dejtonskom Ustavu BiH, nesumnjiva je supremacija entiteta nad Bosnom i Hercegovinom. Samo entiteti svojim sporazumima mogu mijenjati i dopunjavati Ustav BiH, bez ikakve nadležnosti BiH u tome, osim uloge svjedoka kao što je to bilo u nekim slučajevima. Zato sam juče pred Narodnom skupštinom Republike Srpske položio zakletvu prije nego što stupim na dužnost srpskog člana Predsjedništva BiH. Narodna skupština kao izraz narodne volјe i najviše tijelo Republike Srpske, sukladno Ustavu BiH, ima udio u nadležnosti Predsjedništva BiH. U slučaju da kao član Predsjedništva budem preglasan u Predsjedništvu, imam pravo proglasiti da je takva odluka destruktivna po životni interes Republike Srpske i tražiti da se o tome izjasni Narodna skupština Republike Srpske. Ako Narodna skupština dvotrećinskom većinom potvrdi moje protivlјenje odluci Predsjedništva BiH donesenoj preglasavanjem, takva krnja odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu. Drugim riječima, smatrat će se da takva odluka nije ni postojala, kao što se već dešavalo u nekim ranijim slučajevima. Zato je važno imati na umu da svi dužnosnici na razini BiH koji dolaze iz Republike Srpske, moraju provoditi politiku tijela Republike Srpske – Narodne skupštine, Vlade, predsjednika.
Podsjetit ću i na stavak iz Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i vojnoj neutralnosti koju je Narodna skupština donijela 18. listopada 2017. godine:
Citiram:
„Republika Srpska je trajno opredijelјena za poštivanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine nastale međunarodnim ugovorom uz garancije velikih sila i potpise Srbije i Hrvatske. Republika Srpska je jedinstven i nedjelјiv ustavnopravni entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, koji samostalno obavlјa svoje ustavotvorne, zakonodavne, izvršne i sudske dužnosti koje nisu izričito Ustavom BiH, dodijelјene institucijama Bosne i Hercegovine.
Narodna skupština utvrđuje obavezu svih tijela i institucija Republike Srpske na provedbu ove rezolucije, primjenjujući ustavne nadležnosti Republike.
Narodna skupština obvezuje na poštivanje ove Rezolucije i sve predstavnike iz Republike Srpske u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine, jer su birani u Republici Srpskoj koja je po ustavu i zakonu izborna jedinica“.
Uz već iskazanu potrebu da Bosna i Hercegovina funkcionira po slovu Daytona, onako kako je napisano i potpisano u tom međunarodnom ugovoru, važno je da u ovom mandatu Bosna i Hercegovina postane kandidat za članstvo u Europskoj uniji i počne pregovarati o poglavlјima. Takvu potporu očekujemo od Europske unije da se ne bi nastavila topiti potpora javnosti u BiH za europske integracije. Svi znamo da su odluke koje se tiču europskog puta, pa i punopravnog članstva, prvenstveno bile političke, naravno uz ispunjavanje uvjeta. To ispunjavanje uvjeta ne treba biti stalno dodavanje novih. Ako se to nastavi, to će značiti postavlјanje prepreka da Bosna i Hercegovina nikada ne postane punopravni član. Ostavlјanje Bosne i Hercegovine u čekaonici za voz koji nikada neće doći, uz zaustavlјanje migrantskih talasa na njezinom teritoriju, značit će produblјivanje krize sa nesagledivim posljedicama. Vjerujem da to niko od članova Predsjedništva BiH ne želi. Zato naš glas treba biti jedinstven u traženju kandidatskog statusa i to što prije.
Bosna i Hercegovina graniči sa bivšim jugoslovenskim republikama Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom. Hrvatska je članica Europske unije i NATO pakta, kao i Crna Gora. Srbija ima status u NATO Partnerstvu za mir, kao što ga ima i BiH. To govorim zbog potrebe i upućenosti za razvijanje regionalne suradnje, polazeći od toga da jedni drugima trebamo biti potporu i pomoć u današnjem nestabilnom i dezorijentiranom svijetu. Razne izjave i sporenja mogu najviše štete donijeti Bosni i Hercegovini.
U višenacionalnim državama, uz to u kojima su ratovali svi protiv svih, najveću odgovornost za opstanak i funkcioniranje takvih zajednica, ima najbrojniji narod i njegovi politički predstavnici. Svaki od tri konstitutivna naroda ima garantirana kolektivna prava i samo njihovo poštivanje može voditi stabilnosti i razvitku. U protivnom, BiH će ostati zaglavlјena u sadašnjem stanju bez šanse da rješava probleme – ekonomije, socijalnih prava, migrantske krize i brojnih drugih pitanja.
Imamo šansu da se odmaknemo od onoga zbog čega se ratovalo. Još ovaj put. Ako budemo neuspješni, poslije neće biti prigode.
Obraćanje novoizabranog srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika na konstitutivnoj sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine, 20.11.2018.godine
