Evo nas opet u nedjeljnom kutku i trenutku i to u razmišljanju o evanđelju koje se čita uz 20. nedjelji kroz godinu (16. kolovoza 2020.). Riječ je o strankinji koja vjeruje u Kristovu moć ozdravljenja i oslobađanja od zloduha, a opisana je u dvama evanđeljima, Matejevu (Mt 15,21-28) i Markovu (Mk 7,24-30).
Isus se iz svoje domovine uputio u Tir i Sidon. Nemamo navedena prvoga povoda, ali imamo opis vjere jedne žene, čija je kći bila opsjednuta zlim duhom, te koja je od nekoga čula u svojoj domovini za Isusa iz Svete Zemlje, pa se opredijelila za njega da joj pomogne u teškoj njezinoj nevolji što je zadesila njezinu kćer.
Grad Tir (fenički Sur, grčki Týros, latinski Tyrus) nalazi se na sredozemnoj morskoj obali u staroj Feniciji, danas Libanonu. Uza Sidon jedan je od najvećih trgovačkih gradova i luka Fenicije, koja postoji od 2750. god. pr. Kr. Tada je bila na otoku, a danas je to poluotok. Ime grada znači stijena.
Povijest toga grada, što ga je Isus pohodio sa svojim učenicima i apostolima, vrlo je velika i zanimljiva. Spomenimo samo nešto iz te povijesti. Pisma na glinenim pločicama ispisana klinastim pismom, koja su u Egipatskom arhivu iz Amarne, a poslao ih je upravitelj Tira Abi-Mikua faraonu Aknatonu 1350. pr. Kr., spominju drvo uvezeno iz Tira u Egipat i probleme tada otočkog grada s vodom i nadirućim Kanaanskim nomadskim plemenima među kojima su i Habiru, koje povezuju s biblijskim Hebrejima. Herod piše da je Tir bio luka 1300. god., u vrijeme kada tim gradom vlada kralj Abibal i to prema Filonu iz Biblosa, koji opet navodi mitskog feničkog povjesničara Sahuniatona. Zanimljivo je spomenuti da je za vrijeme kralja Hirama I. sklopio Tir savez s Izraelom a na vlasti je bio kralj David oko 1000. god. pr. Kr. Pod upravom Tira bio je oko 900. pr. Kr. i Sidon nakon što je osnovana naseobina Kartaga. Tada Tir osvaja asirski kralj Asurbanipal. Babilonski kraljNabukodonozor zauzima ga 573. god. pr. Kr. Polovicom 6. st. pr. Kr. osvajaju ga Perzijanci, a 332. god. pr. Kr. Aleksandar Veliki koji je sagradio zemljani prolaz od obale do otoka i otada je Tir na poluotoku. Ubrzo nakon toga ponovno pripada Perzijancima. Tir uspijeva ostvariti samostalnost 126. pr. Kr.
Od 64. god. pr. Kr. Rimljani osvajaju Tir. Isus je, kako već napomenusmo, sa svojim učenicima i apostolima dopro do Tira. Nakon smrti sv. Stjepana tu je zasnovana Crkva koju je prilikom svog trećeg apostolskog putovanja pohodio apostol sv. Pavao.
Što se tiče grada Sidona, grčki povjesničar Strabon spominje ga kao jednoga od najstarijih feničkih gradova. Ovaj grad spomenut je s Tirom u ugaritskom epu o Kirti koji je iz 17. st. pr. Kr., a hetitski tekstovi iz 14. st. spominju Sidon prije Tira. Zapisi iz tekstova u Amarni spominju Sidon kao grad koji je protiv egipatskog saveza gradova-država. Sidon je s vremenom postao drugo ime za Feniciju, a kralj se zvao “sidonskim kraljem“.
Za spomenutu ženu kaže se da je Kanaanka, a rodom Sirofeničanka. Kanaan (Zemlja crvenog grimiza, naslov nastao od grimizne boje koja je tu pravljena od raznih morskih školjki) jest naziv za područje zapadno od Jordana do Mrtvoga mora prije doseljenja Izraelaca. To je, također, stari naziv za prostor koji obuhvaća današnji Izrael i Libanon. Prapočeci fonetskog pisma utvrđeni su polovicom 2. tisućljeća pr. Kr. na području Kanaana, gdje su se nalazila velika trgovačka središta Tir, Sidon, Ugarit i Biblos.
U Evanđelju po Mateju kaže se da se Isus povukao “u krajeve tirske i sidonske“, a Marko spominje samo kraj tirski i neku kuću u koju je Isus ušao, jer je htio da nitko ne zna ništa o njegovu dolasku u ove krajeve. No, Isus se nije sa svojima uspio sakriti u toj kući tirskoga kraja, što pokazuje činjenica da ga je pronašla neka žena Kanaanka, kako piše sv. Marko, a ona je Grkinja rodom Sirofeničanka koja ima bolesnu i teško opsjednutu kćer, odnosno kćerkicu s “duhom nečistim“, zloduhom prema Marku, koja je iz tih tirsko-sidonskih krajeva.
Ta majka molila je Isusa vičući da istjera iz kćerke zloduha i to ovim riječima kako piše Matej: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ona je priču o Isusu čula i dobro zapamtila, jer je odmah pomislila kako će jednoga prikladnoga dana doći k njemu u Svetu Zemlju sa svojom opsjednutom kćerkom da je oslobodi zloduha, duha nečistoga. A ta njezina nakana se upravo ostvarila ovdje u Tiru, u njezinu kraju što ga je Isus pohodio. Ovom zgodom nije došla s kćerkom, jer ju je vijest zatekla samu i nije imala vremena otići kući po nju i da se ponovno nađu kod Isusa, nego je ona dojurila sama k Isusu vjerujući da on može njezinu kćer ozdraviti na daljinu, jer je moćni Bog i nije mu to prvi put.
Evanđelist Matej je zabilježio i činjenicu da Isus na vapaj te žene Kanaanke nije uzvratio nijednom riječju, odnosno šutio je. Šutnja je uvijek jaki govor, koji valja proniknuti. Tek kada su mu pristupili učenici i apostoli, njegova vrijedna i vjerna pratnja, i potaknuli ga da joj udovolji jer viče za svima njima, tada je on njima odgovorio: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Ova njegova rečenica bremenita je iskazom u kojem su ove riječi ključne: poslan sam – poslanje, k izgubljenim ovcama – metafora, slika za izgubljeni njegov narod doma Izraelova.
Isus je poslan od svoga Oca na ovaj svijet, među nas ljude, u prvom redu među svoj narod, koji je zbog raznih povijesnih nedaća uistinu djelovao i bio kao izgubljene ovce. Isus je htio reći tu činjenicu svojim učenicima i apostolima, i to u tome kraju, u koji su svojevremeno nadirala kanaanska nomadska plemena nazvana imenom Habiru, biblijski Hebreji. To znači da su u određenoj povijesnoj susljednosti sa stanovnicima među koje je došao Sin Božji, Spasitelj svijeta i čovjeka, te je posve logično da njima prvima valja sve dodijeliti.
Grkinja hrabro i nezaustavljivo priđe k Isusu, učini poklonstveni čin i reče mu s puno uvažavanja, naklonosti i ljubavi: “Gospodine, pomozi mi!“ Ovo je izrečeno iz dubine njezine duše. Nema dubljega dna iz kojega bi se moglo nešto ovakvo ponovno reći. Ovu molitvenu formulu i mi koristimo u svojim svakodnevnim molitvama bilo u jednini ili u množini. Na ove njezine molitvene vapaje Isus je odgovorio da ne priliči uzeti kruh i baciti ga psićima ili kako kaže evanđelist Marko neka ona dopusti činjenicu, te se najprije nasite djeca, a ne dolikuje oduzeti kruh djeci i dati ga, odnosno baciti ga psićima. Ovo je način suobraćanja s ovom Sirofeničankom, koji je želi provjeriti u vjeri i nakani s kojom je došla Isusu. Njezinu istinsku s dna duše duboku vjeru nije mogao pokolebati jak potres Isusovih riječi. Ona je toliko u sebi stabilna i s jakom vjerom da je ne može ništa odvratiti od Isusa i njegove Božanske moći iscjeljenja u duhu od zloduha njezine kćeri koja je ostala kod kuće u postelji. Ne može je zbuniti niti činjenica kome je prvotno poslan, niti izričaj kome što ne priliči uzeti i kome to ne priliči udijeliti, jer ona se spušta na svu tu razinu nepriličnosti i doživljava Isusov govor s puno duha i ljubavi, te povjerenja da je neće otpustiti neuslišanu.
Grkinja mu je na sve to odgovorila, jer je vrlo brzo i mudro zaključila, da psići jedu od mrvica i mrva što nekontrolirano padaju po podu uokrušce gospodareva stola, a evanđelist Marko veli od dječjih mrvica, jer i djeca vole drobiti, mrviti, prosipati, pa i razbacivati jer ne znaju vrijednost hrane. Ima ljudi koji ništa ne znaju pojesti a da oko njih sve ne pršti i rasipa se po podu, pada na pod, prolijeva se po stolu i svemu uokolo stola. To je cijeli dramatični kazališni čin u koji ulaze i domaće životinje, poput mačaka, psića i sl. To je kazalište blagovanja hrane i prosipanja mrva i mrvica.
Kad je Isus čuo njezin odgovor, rekao joj je vrlo pohvalne riječi, koje bismo i mi za sebe željeli čuti, ali ako to uistinu zaslužimo. Rekao joj je: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I upravo toga časa zbog izgovorenih riječi u vjeri žene Grkinje u dubokoj njezinoj vjeri napustio je zaslugom Isusovom njezinu kćerkicu Nečastivi zloduh. Marko veli da je potom Sirofeničanka otišla svojoj kući, gdje je zatekla dijete, odnosno svoju kćerkicu koja je ležala na postelji oslobođena od zloduha koji ju je sapeo i učinio bolesnom, a Isus je na daljinu oslobodio. Majka joj je zacijelo ne samo toga dana, nego kroz mnoge daljnje dane pripovijedala kako se to zbilo kod Tira, te kako izgleda Isus. Možda su mu otišle u Svetu Zemlju i zahvalile na daru. U to ne treba sumnjati da su ostale zahvalne i ona i majka joj. I susjedama je govorila o Isusu. Mnogo i velikim oduševljenjem. I tako malo pomalo nastala je kršćanska zajednica, koja i danas postoji.
don Ilija Drmić
