Ovo čudo hodanja po vodi Genezaretskoga jezera, odnosno po Tiberijadskome moru, kako ga nazivaju pojedini evanđelisti, opisala su trojica evanđelista bez Luke, tj. Matej, Marko i Ivan, a naslov je opći: Isus hoda po vodi, odnosno po moru (Mt 14,22-33; Mk 6,45-52; Iv 6,16-21). U predstojećoj 19. nedjelji kroz godinu (9. kolovoza 2020.) čitamo samo odlomak iz Matejeva evanđelja.
Svi mi ljudi hodamo po zemljinu tlu, a nitko od nas nikada nije mogao hoditi po vodi bilo onoj u potocima, rijekama, jezerima, bilo onoj u morima, oceanima. Nama ljudima moguće je plivati na vodi, a plivanje se obavlja u ležećem položaju i s određenim načinima upravljanja rukama i cijelim tijelom da bi se plivači održali na vodi i da bi se pomicali naprijed i natrag ako je tako nužno.
Mi možemo ploviti po vodi na razne načine, pa tako u brodovima, lađama, čamcima, možemo se skijati na vodi, igrati vaterpolo ili vodomet i tome slično. Moguće je za nas ljude hodati po smrznutoj, dobro zaleđenoj vodi, ali to može biti i opasano ako led pukne pod našom težinom, mi upadnemo u vodu ispod leda. No, to se i ne može nazvati hod po vodi nego hod po ledu, koji je najčešće vrlo tvrd i čvrst. Uz to naše ljudsko hodanje po ledu, postoji i vožnja ledenim cestama i to teškim kamionima tegljačima. Ako propadne kroz led u vodu, može se vozač vrlo brzo smrznuti u dijelu svoga prometala. Postoje i sportovi na ledu, a to je hokej na ledu, brzo klizanje, umjetničko klizanje.
Svakako, hod Isusov po vodi je vrlo upečatljiv i o njemu su svoje izvješće zapisali i spomenuti Evanđelisti. I odmah valja reći da je njegov hod po vodi bio kao naš po zemlji. On nije uvijek, svakoga dana hodio po vodi, nego samo u ovoj prigodi koja je opisana, što znači da se ovdje radi o čudu, što ga je htio očitovati svojim učenicima i apostolima da stalno nose u svojoj svijesti Božju moć koja nadilazi sve stvorene zakonitosti u ovome svijetu.
Isus je “prisilio“ poslije umnažanja kruhova i ribica svoje učenike i svoje izabrane apostole da lađom preplove Genezaretsko jezero i da se nađu na drugoj obali. Razlog te “prisile“ možemo odgonetnuti na kraju ovoga članka. Marko navodi mjesto Betsaidu prema kojemu su se uputili (Mk 6,45), a Ivan spominje Kafarnaum (Iv 6,17). Zemljovidno nisu udaljeni previše jedan od drugoga, a može se reći da su priobalna mjesta.
On je još imao svojih nakana s narodom bilo liječenja bolesnih, bilo propovijedanja o Kraljevstvu nebeskom, te sve to dok mnoštvo svojih sljedbenika ne otpusti da idu svojim kućama. Kada je otpustio mnoštvo tih siromaha Božjih (anavim Jahve), uspeo se na goru da bude sam i da se pomoli, jer on se uvijek moli Ocu nebeskome u Duhu Svetome i prije svoga djelovanja, za vrijeme svoga djela i poslije svoga djelovanja. I tako se spustila i večer u toj samoći i molitvi.
Lađa udarana valovima i gonjena “protivnim vjetrom“ na kojoj su plovili učenici i apostoli na drugu stranu jezera (dugo 21 km, široko 12 km) već se udaljila “mnogo stadija“ (jedan stadij – stadium, stadion iznosi 185 m). Marko izvješćuje kako su se mučili veslajući zbog protivnoga vjetra (Mk 6,48), te došavši Isus blizu njih hodom po vodi, htjede ih mimoići i nastaviti dalje svoj hod po vodi. Isus se nakon molitve spustio do obale jezera, odnosno mora kako su ga znali zvati zbog veličine, i polagano krenuo za njima, i došao je k svojima na lađu o “četvrtoj noćnoj straži“, što znači oko tri sata poslije ponoći kada su već isplovili, kako piše Ivan, oko 25 do 30 stadija (Iv 6,19). Kada su ga učenici i apostoli ugledali na mjesečini i djelomice osvijetljena svjetlom svojih ribarskih lampiona, silno su se prestrašili i uz krikove govorili su da vide utvaru u to doba noći. Isus ih je utješio govoreći: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Čuvši te Isusove riječi, apostol Petar reče u izvjesnoj sumnji i dvojbi ako je uistinu Isus neka mu zapovjedi da dođe on, prvak apostola Petar, k njemu i to također po vodi. Isusov odgovor je bio vrlo kratak i posve jasan u zapovjednom načinu: Dođi!
Apostol Petar je izišao iz lađe i stao na vodu, te se uputio k Isusu hodeći po vodi. Unatoč svemu s čvrstom vjerom u svoga Učitelja i on je učinio nekoliko koraka hoda po vodi. No, kad je osjetio puhanje vjetra, poplašio se i počeo tonuti u vodu uza silne krikove i vapaje: “Gospodine, spasi me!“ Isus mu je pružio svoju božansku ruku, stisnuo je i povlačio ga k sebi iz vode govoreći mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Tada obojica s vode uđu u lađu hvatajući se i držeći se za ispružene ruke svih učenika i apostola. Uto je i vjetar utihnuo. Tada i Petar i svi ostali na lađi padnu ničice na koljena i iskažu svoje divljenje i vjeru ovim riječima: “Uistinu, ti si Sin Božji!“ Ovo je pravi oblik kulta štovanja, po obliku i sadržaju.
Kod Marka imamo izvješće u kojem se kaže da su se prekomjerno snebivali što se to zbiva i dodaje sveti pisac evanđelist da nisu shvatili ni ono čudo umnažanja kruhova jer im “srce bijaše stvrdnuto“, a kako će tek ovo sada prihvatiti, shvatiti, protumačiti sebi i drugima. (Mk 6,51-52). Sv. Ivan pripovijeda da su ga htjeli primiti u lađicu, ali nekako im se učini i dogodi da se lađica brzo nađe na obali kod Kafarnauma kamo su i namjeravali stići. (Iv 6,21). Oni su tako veslali kao da i ne veslaju, te stigli su mnogo brže jer više nije bilo protivnoga vjetra. Ovo je zaista posve razumljivo da im se vrijeme odvijalo tako brzo kao nikada dotada, a pogotovo ne otkada su ušli u lađu ovoga puta. Veslali su snažnije, zanosnije, u čudu, u strahu, u motrenju veličanstvenih Božjih djela (“magnalia Dei“), pokojoj međusobno izgovorenoj riječi s pogledom na Isusa i stalnom mišlju na njega. Ovo je ono pravo subjektivno vrijeme koje pokatkad trostruko brže teče nego ono stvarno, objektivno vrijeme.
U Isusovo vrijeme gradile su se lađe za razne poslove: ribolov, prijevoz ljudi, životinja, hrane i raznovrsnih ostalih tereta…, po Galilejskom jezeru. Među njima su bile manje, srednje i veće lađe i lađice. U izradi lađa graditelji su koristili svoje domaće drvo koje raste uokrušce jezera i to za podove lađe ravno, a za stranice lađe zakrivljeno ili iz dva dijela, dužega i kraćega. Pravljene su klupe na oba kraja i obje strane lađe. Vesla su izrađivana od vrbovine s ručkom na vrhu (perla) u obliku slova T. Veslalo se sjedeći i stojeći. Od istoga drveta u komadu pravljeni su opalci pomoću kojih se ispuljkivala voda iz lađe koju unesu sami ribolovci mrežama ili vodu utjeraju jaki vjetrovi. Lađe su imale i svoje košare što su ih ribari koristili za ulovljene ribe.
U ovoj zgodi valja gledati i sliku Crkve koja plovi vodama ovoga svijeta na čelu s apostolima i s vodstvom Duha Svetoga, te kad god se dogodi nezgoda s utapanjem lađe i lađara u vodi, propadanjem u vodu i nesnalaženjem uopće na kopnu i na vodi u korablji Crkvi, valja se obratiti Isusu koji nas prati i na kopnu i na vodi, i u zraku i u mraku, i u znanju i u neznanju, i u slobodi i u neslobodi, i u napadajima i u obranama, jer on će nam pomoći da nađemo pravo rješenje.
Isus je ovim svojim čudom hoda po vodi Genezaretskoga jezera ili Tiberijadskoga mora, svejedno kako ga zovemo, pokazao da je izišao od Boga Oca i došao na ovaj svijet, te da ima svu moć jednoga Boga u trima Osobama: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. Bog je stvorio ovaj svijet i čovjeka, te zna sve unutarnje zakonitosti i sastavnice, on zna što je voda, more, kopno, zemlja, zrak, vatra, sva bića mrtva i živa, što su i tko su virusi i bakterije, zna što se može a što ne može, što je u skladu sa stvorenim svijetom a što mu je u suprotnosti. Zna sve najsitnije djeliće tvari: atome, protone i neutrone, jednom riječju zna sve – Sveznajući, a stvorio je čovjeka s razumom pomoću kojega može dio po dio i postupno otkrivati sve te zakonitosti da bi se mogao mnogočime okoristiti za svoj ovozemaljski život.
Što se tiče vode, nadvladava je Isus plovilima, ali i hodom po njoj, kao u ovom slučaju na jezeru/moru, Genezaretskome jezeru i moru. Kad je mogao iz groba uskrsnuti, kako nije mogao i po vodi hoditi. I Petar je pokušao hodom po vodi do Isusa i nije mu uspjelo, težina ga je vukla u dubinu jezera, vukla ga je ljudskost, tvarnost, tjelesnost i grješnost, a Isus je Sin Božji i može stajati na vodi kao Petar na kopnu i svi mi ljudi. On je nama sličan osim u grijehu (“postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ – Fil 2,7), a grijeh je težak, teretan, te ga ne drži voda, pa propada. Krist je nas ljude oslobodio od grješnosti. No, možemo biti i na vodi ako se suobličimo s Kristom. U tom smislu poslušajmo Pavlove nadahnute riječi: “Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.“ (Fil 3,20-21). S tim slavnim tijelom moći ćemo nadići Božje stvorene odrednice vremena i prostora, tvarnosti, duhovnosti i svega drugoga, a dotle ploviti nam je ovim vodama do luke spasa i prave utihe i utjehe.
U ovom izričajnom okružju moramo se sjetiti veličanstvenoga Božjeg djela, a to je prijelaz preko Crvenoga mora kada je Bog razdvojio vode na dva dijela i svoj narod nakon dugostoljetnih robovanja u Egiptu izveo na slobodu kroz taj prolaz između voda. Mojsije je na Božju riječ podignuo svoj štap i ispružio svoju ruku nad morem koje se razdijelilo nadvoje Božjom voljom i snagom – njom je i sve postalo, te su Izraelci prošli po suhu iz tame ropstva u svjetlost i radost slobode. “Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo.“ (Izl 14,15-22). Koja snaga izričaja! Kao i u Evanđelju kad se opisuje Isusa kako hoda po vodi.
Isus nije razdvajao vode da bi hodio po suhu, odnosno kopnu, zemlji, a da bi vode stajale dok on ne prođe do druge obale, te opet pouči svoje učenike i apostole koliko je Bog moćan. On je mogao i to učiniti. No, odlučio se na drugi oblik čuda uputivši se jednostavno s jedne obale hodom po vodi i stigao svoje voljene učenike i apostole na jezeru oko tri sati po ponoći za vrijeme predivne mjesečine, koji su napornim veslanjem “protivnom vjetru“ doplovili do polovice jezera, te dalje s njima doplovio na obalu, na kraj Genezaretskoga jezera kod Kafarnauma.