Prva Božanska Osoba je Otac Sveti, Druga Božanska Osoba je Sin Isus Sveti i Treća Božanska Osoba jest Duh Sveti. Isus ga naziva “Paraklet”, odnosno Tješitelj i “Duh Istine” (Iv 16,13).
O toj Trećoj Božanskoj Osobi napisao je svoju encikliku 9. svibnja 1897. papa Lav XIII. s naslovom “Divinum illud munus“ – “Taj božanski dar“. Nakon uvoda, u kojem veli da je Krist dovršio svoje poslanje na zemlji, izvršivši Božju Očevu volju, a nastavak toga djela preuzima Treća Božanska Osoba Duh Sveti, potom slijedi iznošenje dviju glavnih papinih nakana, a to je potaknuti sve na život u Kristu i činiti sve da se ponovno dogodi jedno stado i jedan Pastir, odnosno jedinstvo svete Crkve po djelovanju Duha Svetoga. Dokument razrađuje ove glavne teme: Katolički nauk o Presvetom Trojstvu, Duh Sveti i utjelovljenje Isusa Krista, Duh Sveti i Crkva, Duh Sveti u dušama pravednih, O predanosti Svetom Duhu, Godišnja devetnica u čast Duhu Svetome(od prvog dana nakon svetkovine Uzašašća Gospodinova pa do Svetkovine Nedjelje Pedesetnice – Duhova, Duha Svetoga) koju je uspostavio u toj okružnici ili enciklici.
Teološka znanstvena disciplina o Duhu Svetome naziva se pneumatologija (duhoslovlje), prema grčkoj riječi pneuma koja znači duša, Duh. Za pojam duša, duh hebrejski jezik ima riječ ruah, ali ona ima i šire značenje, što se odnosi na pojmove vjetar, dašak, dah. Mi imamo takvo poimanje ovih pojmova tako da svi označavaju Duha Božjega jer oni u sebi sadrže život koji oživljuje ljudsko tijelo i sve što je živo s većim i manjim stupnjem života (biljka, životinja, čovjek – na zemlji, te anđeli, Bog – na nebu).
Kada čovjek umre, iskustvo nam pokazuje da je tijelo beživotno, nepomično, podložno truljenju, pa prema tome zaključujemo da je duša životna sila koja i dalje opstoji u drugome stanju ali bez tijela, jer je ona vječna. Preoblikovano tijelo će se pridružiti o uskrsnuću mrtvih. Iz toga zaključujemo i na Duha Božjega koji je dinamis, snaga, sila koja pokreće pušući gdje god hoće. Lebdi nad vodama u vrijeme stvaranja, ali ulazi i u bića, napose osobe, o čemu lijepo govore psalmi. Evo kako pjeva Psalmist u 104 psalmu: “I sva ova bića željno čekaju/ da ih nahraniš na vrijeme./ Daješ li im, tada sabiru:/ otvaraš li ruku, nasite se/ dobrima./ Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže;/ ako dah im oduzmeš, ugibaju/ i opet se u prah vraćaju./ Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,/ i tako obnavljaš lice zemlje.“ (Ps 104,27-30).
U Novom Zavjetu nalazimo također povezano s Kristom jaki govor o Duhu Svetome. Kao prvo imamo izrečenu istinu da je Isus Krist začet na ovome svijetu po Duhu Svetome. Evo evanđeoskoga teksta: “A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: ‘Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih’.“ (Mt 1,18-21). Ovo je navijestio i starozavjetni prorok Izaija, rođen 765. god. pr. Kr. u Anatotu blizu Jeruzalema, a djelovao je u 8. st. pr. Kr. za vrijeme kraljeva Ahaza i Ezekije. “Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel što znači: S nama Bog!“ (Mt 1,23; usp. Iz 7,14).
Logos, Riječ Božja – Sin rođen je od Oca prije vjekova i svega stvorenoga, začet je po Duhu Svetom u vremenu i prostoru stvorenoga svijeta i čovjeka, a u Vjerovanju očitujemo svoju vjeru: “…i u Duha Svetoga, Gospodina i Životovorca, koji izlazi od Oca i Sina (latinski: Patre Filioque) i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…“ Sada vidimo svu povezanost Osoba Presvetoga Trojstva u jednome Bogu, a sve to u odnosu prema stvorenome svijetu i čovjeku kao kruni Božjega stvaranja (usp. Ps 8).
Na svome krštenju u rijeci Jordanu, što ga je obavio sv. Ivan Krstitelj, Isus je pomazan Duhom Svetim, što nas vodi u starozavjetni obred pomazanja kraljeva i svećenika da budu u svome životu pod djelovanjem Duha svetoga. Isus je obećani Mesija, Krist, Pomazanik po Trećoj Božanskoj Osobi Duhu Svetom. Sve Kristovo djelovanje poticajem je Duha Božjega izvana i iznutra bića Druge Božanske Osobe. Krštenje u vodi Jordana i objava Očeva glasa i silazak Duha Svetog nad Isusa Krista jest događaj nad događajima koji u daljnjem životu Isusovu neprestance raste i doživljava svoj vrhunac na Križu gdje je u punini kršten iskazavši cijelim svojim bićem poslušnost Ocu u Duhu Svetome do smrti na križu, kako govori sv. Pavao u svome himnu u Poslanici Filipljanima: “ (Krist) …sam sebe oplijeni/ uzevši lik sluge,/ postavši ljudima sličan;/ obličjem čovjeku nalik,/ ponizi sam sebe,/ poslušan do smrti,/ smrti na križu.“ (Fil 2,7-8). I papa Lav XIII. govori o tome da Krist djeluje i vrši svaki svoj čin i djelo po Duhu Svetom, pa tako i vrhunac svoga djela, a to je Kalvarijska žrtva iz koje su potekle “rijeke žive vode“ (Jr 17,13).
Oblak i svjetlo su nerazdvojiva dva simbola u očitovanju Duha Svetoga. Na Brdu Preobraženja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, te Mojsija i Iliju koji se pojavljuju prvi kao predstavnik Zakona a drugi kao predstavnik proroka, zatim apostole Petra, Jakova i Ivana koji su se na to brdo s Isusom ispeli, te i “iz oblaka” je dopro glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). On je Oblak koji je na dan Uzašašća na Nebo sakrio Isusa pogledu učenika, ali Duh u liku oblaka objavit će Isusa kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska na svijet u slavi.
Nakon svoga trodnevlja u grobu Isus je uskrsnuo s preobraženim tijelom, a uskrsnuo je i svojom Božanskom moći, ali i snagom Duha Svetoga koji je Duh Životvorac. I uskrsli Krist se ukazuje kroz 40 dana svojim apostolima i učenicima u novom preobraženom duhovskom tijelu bez ikakvih fizičkih zapreka, a potom 40. dana uzlazi u nebo k Ocu. Nakon uzašašća u nebo Bog Otac šalje Duha Svetoga i on trajno otpočinje djelovati u ljudskoj stvarnosti i povijesti nadopunjujući što nedostaje Kristovim patnjama, a to čini i svaki vjernik, cijela Crkva, o čemu govori sv. Pavao i to u kontekstu (okružju) izričaja svoga nastojanja oko pogana. Naime, on veli da se sada raduje dok trpi za njih, on u svome tijelu dopunja ono što nedostaje Kristovim mukama tijekom života i poglavito na Križu i to za Tijelo njegovo, odnosno za Crkvu. (Usp. Kol 1,24). I sv. Petar govori o ovoj činjenici na svoj način i ovim riječima: “To su spasenje istraživali i pronicali proroci koji prorokovahu o milosti vama namijenjenoj. Pronicali su na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov u njima koji je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama, te slavama što su nakon njih imale doći: bi im objavljeno da ne sebi nego vama poslužuju ono što vam sada u Duhu Svetom s neba poslanom navijestiše vaši blagovjesnici, a nada što se i anđeli žude nadviti.“ (1 Pt 1-12). Sve nas oživljuje Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti, te to je prava obnova u Trojstvenom Bogu koju u ovome svijetu vodi do završnice Treća Božanska Osoba Duh Sveti. A za nju se kaže da je to karizmatska obnova u Duhu Svetom, odnosno obnova darovanih darova od Boga tvorca svijeta i čovjeka.
don Ilija Drmić
