U zagrebačkoj Dubravi žive Afrohercegovci, koji su k tome i fratri. Upravo tako! Jer ako postoje Afroamerikanci, zašto ne bi postojali i Afrohercegovci. Riječ je o bogoslovima iz Konga, koji već godinu dana žive u samostanu Hercegovačke franjevačke provincije i pohađaju Katolički bogoslovni fakultet, a vjernici ih u zagrebačkoj Dubravi mogu vidjeti često kako poslužuju tijekom misnih slavlja i čitaju Sveto pismo na odličnom hrvatskom jeziku.
– Naučili smo ga u Visokom, gdje smo bili godinu dana prije dolaska u Zagreb – kažu nam fra Oscar Safari Mujumbe (28), fra Junior Ngongo Mwanba (29), fra Dieudonné Kakule Mukwamulere (30) i fra Adolphe Aganze Ntamwenge (30).
Iz Konga u Visoko
– Iz franjevačke Provincije sv. Benedikta Afričkog u Kongu došli smo u Visoko, u BiH, gdje smo naučili hrvatski zahvaljujući fra Ivanu Nuiću, koji nam je mnogo pomogao u učenju vašeg jezika i, Bogu hvala, uspjeli smo i napredujemo – kaže fra Adolphe, dodajući da mu je odluka provincijala da ide u Hrvatsku bila prilično apstraktna jer nije točno ni znao gdje se Hrvatska nalazi.
– Znao sam za BiH, ali ne i za Hrvatsku. Samo da je negdje u Europi. Nisam, naime, bio povezan s fratrima u misijama. Čuo sam za misionara u Kongu fra Iliju Barišića, ali nisam ga upoznao. Kao ni ostale hercegovačke fratre s juga. Tek u novicijatu susreo sam se s fra Filipom Sušićem. On ništa posebno nije govorio o Hercegovini, Hrvatskoj i hrvatskom jeziku… – kaže fra Adolphe.
Inače, u Kongu su bili misionari franjevci hercegovačke provincije fra Pero Čuić, fra Blago Brkić, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Stojan Zrno, fra Ante Ivanković i fra Jozo Vasilj. DR Kongo ima oko 65 milijuna stanovnika, na površini od 2,350.000 km2, oko 50 posto stanovništva su katolici, a ostali su protestanti različitih denominacija, muslimani i pripadnici domaćih autohtonih religija.
Kako ste se odlučili postati svećenikom, pitamo ga, a on veli da mu je to oduvijek bila želja i da je želio biti upravo franjevac.
– Odluku sam donio nakon škole, ali nisam ušao odmah u samostan, nego sam prije toga radio šest mjeseci na hidroelektrani, a onda nekoliko mjeseci u pivovari, jer sam završio za električara. Razgovarao sam s roditeljima i rekao im da želim ispuniti želju i otići vidjeti kako bi to bilo. Nije im bilo lako. Pitali su me što ću tamo raditi, jer da sada imam posao, mogu raditi i imam budućnost. Ali, imao sam snažnu potrebu otići i dobio sam njihov blagoslov. Moje sestre nisu bile za to, ali sada mogu reći da su sretne što sam odlučio postati fratrom – kazuje fra Adolphe.
Njih su četvorica došla svaki iz drugog kraja Konga. Nisu se poznavali prije ulaska u samostan.
– Kad smo završili novicijat, položili smo prvi zavjet 16. kolovoza 2015. i počeli studirati filozofiju na našoj bogosloviji u Kongu. Bogu hvala, nakon tri godine smo diplomirali. Provincija je odlučila da ovdje nastavimo dalje. Jer u franjevačkom redu postoji tzv. franjevačka godina, koja se može nastaviti kao franjevačko iskustvo. Toga nema u Europi jer odmah idu na petu godinu. Mi to imamo: tri godine za filozofiju, godinu iskustva i onda četiri godine za teologiju. Ukupno sedam godina studija. Plus dvije godine prije postulature i novicijata. Otprilike 10 godina prije ređenja za svećenika – objašnjava nam fra Adolphe.
U Kongu nema sjemeništa kao kod nas. Oni su svoju „franjevačku godinu“ imali u Visokom. – Nosim predivna iskustva iz Visokog. Dobro smo bili primljeni. Fratri su jako gostoljubivi. Predivni su. Dobro smo se snašli. Našao sam mnogo prijatelja i prijateljica i družio se s njima i tako dobro ovladao jezikom. Nikako ne možeš naučiti jezik ako nisi s ljudima. Možeš čitati iz knjige, ali ako nemaš iskustva s ljudima, nemaš šanse – kaže na odličnom hrvatskom jeziku fra Adolphe prisjećajući se kako im je fra Ivan Nuić na početku rekao da, ako žele dobro naučiti naš jezik, moraju svladati padeže i glagole.
– Padeži mi nisu bili toliko strašni, nego glagoli. Vaš jezik jako je kompliciran, ali ako se čovjek odluči za nešto, može uspjeti – kaže fra Adolphe, koji posebno ističe lijep život u bratstvu u samostanu u Visokom.
Sin jedinac otišao u fratre
Fra Dieudonné na hrvatskom je – fra Božo. Nakon srednje škole završio je trogodišnju visoku medicinsku školu te radio dvije godine prije nego što je stupio u samostan.
– Bio sam u kontaktu s fra Ilijom, koji je dolazio povremeno u našu župu jer je bio blizu. Tri godine bio sam aspirant, a nakon toga rekli su mi da moram pisati provincijalu da želim biti fratar. I 2013. otišao sam u postulaturu u Bukavu i susreo sam se s fra Adolpheom i fra Oscarom – veli fra Božo, dodajući kako ga je k franjevaštvu privuklo to što je o franjevcima, križarskim ratovima i sv. Franji čuo na satovima povijesti u srednjoj školi.
– Tamo sam spoznao tko je sv. Franjo i, kad sam krenuo u župu u kojoj je bio fra Ilija, rasla je želja biti franjevcem. Kad je došlo vrijeme, odlučio sam se za to. Nisam imao s obitelji problema. Moj tata prije nego što je umro rekao je da sam slobodan i mogu ispuniti svoju želju bez problema. U redovništvo sam otišao nakon njegove smrti – kaže fra Dieudonné.
Premda su ga mama i tata nagovarali da ne ide u svećenike jer je sin jedinac, fra Junior nije posustao u svome naumu.
– Oduvijek sam želio biti svećenik. Svaki pojedinac je sam i stoji sam pred svojim izborom, da bi shvatio što izabrati, na primjer, brak ili svećeništvo. Odnosno, redovništvo ili nešto treće. Živjet će izbor prema svojim mogućnostima i sklonostima, svoje ukuse i sposobnosti kako bi mogao biti sretan u životu i u miru s Bogom i s drugim ljudima i samim sobom – govori fra Junior također na odličnom hrvatskom jeziku, zahvaljujući fra Ivanu Nuiću na trudu da ga dobro nauče.
Prvi put doživio potres
– Kako sam dobio poziv? Duhovni poziv osjetio sam u malom selu na jugu Konga, gdje sam živio, u osnovnoj školi, kad je jedan svećenik došao slaviti misu u našoj župi. Bio sam jako dirnut. I jednoga dana usudio sam ga se pitati kojoj zajednici pripada i odgovorio mi je da je franjevac. Istoga trenutka rekao sam mu da želim biti kao on. I rekao je da, ako želim redovito dolaziti na misu, redovito moliti i nakon toga doći će vrijeme za nove korake, postulaturu, novicijat i studij teologije. I bilo je tako – kazao je fra Junior.
– Sada u Zagrebu studiram teologiju na KBF-u i zajedno s drugom braćom spremam se za svećeništvo. Jako sam sretan unatoč virusu i potresu. Nikad nisam doživio potres i ovo mi je bilo prvi put, ali sad imam i to iskustvo. To je život. A u ovom razdoblju korone treba samo moliti i čitati. Moliti zato što naše hodočašće na zemlji ima samo jedan cilj, a to je proslaviti našeg Spasitelja opipljivim plodom i najboljim plodom naše kušnje u molitvi i u poslušnosti Crkvi – ističe fra Junior te dodaje kako je jako sretan načinom života u samostanu u Dubravi.
– Braća me prihvaćaju kao jednog od svojih i to me čini sretnim jer se ne osjećam strancem. To je čak najvažnije za mene. Zato rado učim hrvatske i bosanske pjesme, kulturu i neke običaje. Neki običaji su zanimljivi. Na primjer, ispočetka nisam mogao razumjeti zašto se u BiH i Hrvatskoj pije jako sporo. U Kongu kava se pije na brzinu, oko pet minuta. I to je to. Ali sam shvatio da se kava pije, zapravo, kao povod za druženje i razgovor – govori sa smijehom fra Junior, a na upit što mu se u Hrvatskoj najviše sviđa, kao iz topa ispaljuje – sarma!
– To je vaša kultura i, kad učim o njoj, moram znati što se u njoj događa. Zanimljivo mi je učiti. Meni je lijepo ovdje u Hrvatskoj – veli fra Junior.
Želju za svećeništvom od dječačkih dana osjećao je fra Oscar koji je, kako veli, u svojoj obitelji oduvijek bio „mali svećenik“.
– Rekao sam doma novost i roditelji su mi rekli da nema problema. No, nije bilo lako jer sam prvi sin, a kod nas nije običaj da najstariji ide za svećenika, nego netko mlađi. Otad me majka nije željela vidjeti s djevojkom! Rekla mi je da me nikad ne smije vidjeti s djevojkom. Moj je najmlađi brat smio, ali ja ne. Kada bi me vidjeli, uvijek bi to bio problem. Tata je pak rekao da mogu imati prijateljicu, ali samo za druženje. Majka ni to nije dopuštala. I danas, kada me nazove, kaže: „Oscare, pazi, samo pazi! – kaže fra Oscar i smije se zajedno s ostalima. Veli da je sad ukupno 14 godina otkako je otišao od kuće i da mu to ne pada lako. No zahvaljujući modernoj tehnologiji, može komunicirati s braćom i sestrama.
– Ovdje se osjećam kao kod kuće i lijepo mi je s braćom i drugim ljudima. Na početku mi je bilo teško, ali sad je drukčije. Prije sam znao biti osamljen, ali uz pomoć meštra polako sam to prebrodio. Nakon srednje škole radio sam dvije godine kao pedagog i tek onda otišao u samostan – kaže on, a fra Adolphe dodaje da im fratri u samostanu pomažu oko svega što im zatreba.
– A mogu i više – dodaje sa smijehom fra Ivan Landeka, što nasmijava i ostale. Atmosfera među njima doista je odlična. Pitamo jesu li se susreli s rasizmom, odnosno je li kome zasmetala boja njihove kože. Odgovaraju uglas da nije bilo nikada nikakvih problema, a fra Ivan kaže da su ljudi znatiželjni i dobronamjerni, pa su im prilazili prošloga ljeta u tramvaju i ispitivali odakle su došli i što rade.
Zagreb im je, kažu, malo zatvoren u odnosu na Bosnu, gdje su ljudi „jako sretni i povezani“.
– Na fakultetu je bilo malo teško, ali bilo je najvažnije da smo dobro naučili jezik. Ako nešto ne bismo razumjeli, pitali bismo braću, jer smo slušali predmete s prve, druge i treće godine zato što je različito nego kod nas. U crkvi su ljudi jako sretni kad nas vide kad čitamo, poslužujemo na oltaru i to mi je jako drago. Nakon mise ispred crkve popričamo s njima, a kad je neka svečanost, popijemo rakijicu – veli fra Adolphe, a fra Serđo dodaje kako je prodekanica KBF-a rekla da je svima na fakultetu drago što su došli i da su obogatili fakultet.
Neobične hercegovačke šale
– Ne pravimo nikakve razlike među braćom. Imali smo i četvoricu braće iz Zadra i jednog augustinca iz Njemačke, tako da smo bili međunarodno bratstvo i više karizmi je bilo. Mislim da su se jako dobro uklopili. Rade sve službe u samostanu sve službe kao i ostali bogoslovi, od onih u crkvi, do čišćenja, rada u blagovaonici. Svakako su nas obogatili. Za naš hercegovački mentalitet dobro je malo te širine. Crkva je univerzalna i ne možemo praviti razlike – veli fra Serđo, a fra Adolphe dodaje kako su franjevci isti na cijelom svijetu.
– Mentalitet je različit. K tome, Hercegovci imaju svoje šale koje ne možemo odmah shvatiti. Kao što i mi imamo neke riječi koje drugi ne bi mogli shvatiti – veli fra Adolphe. Jeste li prihvatili hercegovačke šale? pitamo ih, a fra Serđo dodaje: – Jesu li neobične?
– Neke jesu, a neke nisu – sa smijehom odgovara fra Adolphe, a fra Serđo se prisjeća fra Huberta, koji je u bio u prijašnjoj generaciji i odlično je prihvatio naše šale pa je, kad bi ga pitali kako je, odgovarao: – Ma radim kao crnac!
– I tu se tako šalimo. Na primjer, netko kaže da je danas radio kao crnac. To nije nešto nezgodno – kaže fra Adolphe i dodaje kako u samostanu Hercegovci i Dalmatinci imaju svoj naglasak, a da oni također imaju svoj – iz Bosne!
– Vani sam se susreo sa Zagorcima i ništa ih nisam razumio. Kao ni Janjevce. Ali to mi je drago jer, kad ja govorim, dobro se razumijemo. I to je najvažnije. Na primjer, kad ja govorim svoj materinski jezik, fra Božo ništa na razumije jer u Kongu ima 450 plemenskih jezika, četiri nacionalna jezika i francuski kao službeni – kaže fra Adolphe, a doznajemo da su fratri iz Konga naučili pjevati hrvatske pjesme, a osobito vole gange i bećarce.
Duhovnost, sport, čišćenje
Fra Ivan Landeka kaže kako je njihova bogoslovija već dulje vrijeme „međuprovincijsko bratstvo“.
– Oni su svi kandidati za svećeništvo, pa nastojimo njegovati i svećeničku formaciju, pripremati ih za zadatke koje će im kao svećenicima biti povjereni. Tu su redovite duhovne obnove bez kojih nema rasta na tome putu, duhovne vježbe, tijekom tjedna imaju različite susrete, pa svake srijede uvečer npr. fra Serđo otvara teme iz redovničkog ili svećeničkog života kako bi se i na tome planu što bolje braća pripremila za sutra – kaže fra Ivan Landeka dodajući da se njeguju i tjelesne aktivnosti, bilo radom bilo sportom. Ili pak velikim čišćenjem subotom, kada se čisti cijela kuća, u čemu svi sudjeluju.
