U subotu, 11. srpnja 2020., u 18 sati, u našoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru, pod svetom misom u 18 sati, desetorica postulanata obukli su franjevački habit i stupili u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije.
Novicijat će provesti u samostanu na Humcu. Novi novaci su: Alen Barać (župa Uznesenja BDM, Široki Brijeg), Franjo Brbor (župa sv. Ante, Humac), don Ante Kelava (župa sv. Ivana Krstitelja, Roško Polje), Nikola Kolak (župa sv. Ilije, Veljaci), Ivan Lovrić (župa sv. Ane, Zagreb), Filip Miloš (župa sv. Kate, Grude), Antonio Nikolić (župa sv. Petra i Pavla, Mostar), Antonio Ramljak (župa Bezgrešnog začeća BDM, Posušje), Marko Vukadin (župa Uznesenja BDM, Seonica) i Lucijan Zeljko (župa Uznesenja BDM, Široki Brijeg).
Misno slavlje i obred oblačenja predvodio je provincijal fra Miljenko Šteko, a suslavili su meštar postulanata fra Iko Skoko, meštar novaka fra Stanko Mabić, gvardijan fra Danko Perutina te još 45 misnika.
Liturgijskom asistencijom ravnao je fra Marko Galić zajedno s novacima. Misno slavlje svojim skladnim pjevanjem uzveličali su naši bogoslovi. Nakon svete Mise, druženje je nastavljeno u klaustru samostana.
Provincijalova homilija na oblačenju novaka, Mostar, u 18h, 11. 7. 2020.
Braćo i sestre!
Svaki se dan na tržištu pojavljuje mnoštvo novih stvari i načina rada, za koje nam njihovi proizvođači kažu da su nam veoma potrebni i da bez njih ne možemo. Mi se nekritično laćamo svega toga kao da imamo na zemlji vječnost i gubimo za to velik dio svoga životnog vremena. U toj trci za svačim gubimo iz vida da je život preozbiljna i prevelika dragocjenost, i da ga ne bismo smjeli potrošiti u beznačajne stvari. Imamo samo jedan jedini život. Ono što napravimo s njim ovdje na zemlji, bit će presudno za svu vječnost. Nema povratka, nema popravnoga, nema ponavljanja života u vremenu. Dakle, kada je riječ o životu, radi se o ogromnom dobitku ili gubitku, o dobivanju svega ili gubljenju svega. Život se ne može dijelom izgubiti, a dijelom spasiti. Gubi se ili dobiva kao cjelina. Zato je vrijedno, zapravo nužno potrebno, razmišljati o tome. Stalno tražiti i davati sve bolje i bolje odgovore na pitanja Što je život? Zašto smo na svijetu? Koji je smisao života? – kako bismo izbjegli bezglavu jurnjavu za prolaznim stvarima, koja nam otima tišinu i sabranost.
Ali, nije to lako! Vješti profiteri otkrili su da je za privredu najisplativije zaposliti čovjeka nekom zabavom. Osobito mladoga. Znaju da će za zabavu izvaditi posljednji pfenig iz džepa. Kada netko krene tim putem, on se sam često gubi u bescjenje.
No, ako pogledamo povijest, onda ne bismo smjeli biti životno zabrinuti. Za svaku bolest svijeta Bog ima i lijekove, za svaku izgubljenost otvori nove putove povratka. I dalje ostaje istina ono što je sv. Augustin tako divno izrekao u svojim Ispovijestima: Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše sve dok ne otpočine u tebi…
Gdje budu obilovale mogućnosti gubljena, još više će obilovati mogućnosti spasenja. Što ljudi budu izgubljeniji, to će veći u njima biti nemir za traženjem Boga. Toliki obraćenici svjedoče o gubitcima i novim pronalascima. O onim trenutcima kad su drhtavim rukama i nogama stajali na rubu litice onoga što su znali i smatrali životom i visjeli na jednoj jedinoj niti spasa iznad toga bezglavoga ponora te se grčevito uhvatili za jedinu sigurnost koja im je preostala – vjeru. Ponekad se tek tada može u potpunosti shvatiti misterij života, ponekad je baš to potrebno da nekima strgne koprenu nametnutih misli i ideala koji su ih godinama zapljuskivali i ograničavali.
Bilo kako bilo, naš Gospodin čitavu ovu povijest traži od nekih ljudi da mu budu produžene ruke na ovome svijetu. Ruke koje će pomagati i privoditi Bogu zalutale. Koje će pružiti utjehu i toplu riječ onda kada joj se najmanje nadamo. Svaki trenutak u kojemu smo baš takvu pomoć primili – jest Božji. Ne postoje slučajnosti, kažu. To je samo Gospodinov način da ostane anoniman.
Sv. Franjo Asiški uči nas da je Evanđelje kao zakon kršćanskoga života jednako zahtjevan danas kao i u ono vrijeme kada ga je Sin Božji navijestio svijetu. Sv. Franjo u svoje je vrijeme čuo te zahtjevne riječi, a te iste progovara Isus i danas onima koje poziva. Isusov zov, kako ga nalazimo u Matejevu evanđelju, koje smo čuli, ima tri rečenice, a u njima su tri snažne poruke za nas. Pogledajmo izbliza što nam Isus poručuje.
U prvoj rečenici Isus posve blagim riječima učenicima nudi da pođu za njim te kaže: „Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Nema u tim riječima nikakve prisile, to je čista ponuda ostavljena ljudima na razmišljanje kao mogućnost među mnogim drugim mogućnostima. Slušatelji kojima su upućene te riječi vidjeli su Isusa kako živi, što govori i što čini. Naravno, vidjeli su i druge učitelje u redovima farizeja, pismoznanaca i hramskih svećenika. Isus se pojavljuje kao netko sasvim nov i podastire ljudima svoju ponudu da pođu za nekim tko ne posjeduje ništa, tko čak nema gdje nasloniti glavu. Time istovremeno navodi uvjet pod kojim se može njega slijediti: prvo ostaviti sve pa poći za njim. Biti bez ičega kao i on, i onda ići za njim. Drugačije ga se ne može slijediti. Ne ostaviti sve, a krenuti za njim, značilo bi samo fizički hod za njim, ali ne nasljedovanje njega. Čovjek vezan nečim drugim ne može slijediti Isusa. Samo slobodan od svega može ga slijediti. Isus ne poziva ljude da slijede neki određeni filozofski nauk ili svjetonazorski pravac nego njega osobno, takvoga kakav jest, kakvoga ga vide. Na ljudima je da se posve slobodno odluče.
U drugoj rečenici Isus poziva ljude da uoče dvije važne istine o životu: prvo, da je život nedjeljiv, a drugo da je život namijenjen ne za čuvanje nego za darivanje. Zato kaže: „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život naći će ga.“ (Mt 16, 25). Život je cjelina. Kamo god čovjek krene, nosi sa sobom čitav život. Neki Isusovi slušatelji htjeli su ostaviti dio života negdje drugdje, a tek s preostalim dijelom života slijediti Isusa. Ali Isus to ne prihvaća. Treba uočiti da je u drugoj rečenici naglasak na ovome: život koji se štedi od darivanja, to jest od trošenja i gubljenja, sigurno je izgubljen. Život je Božji dar svakomu pojedincu, ali taj dar postaje dovršen i savršen tek kada ga pojedinac planski založi i potroši za Boga i bližnjega. Samo život „izgubljen“ po Isusovu planu postaje život ponovno nađen, višestruko umnožen i sačuvan. Isus nastupa kao onaj koji jamči da je najsačuvaniji onaj život koji je izgubljen u Njegove ruke.
U trećoj rečenici Isus želi naglasiti da je ljudski život neprocjenjiva vrijednost i da je težak promašaj i potpuni gubitak dati ga i za što drugo osim staviti ga na raspolaganje Bogu, pa da on odlučuje s njim što hoće. Zato kaže: „Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?“ Čovjekov život tako je dragocjen da je sav svijet premalena cijena za njega. Čovjek nije vlasnik svoga života. Bog je jedini vlasnik naših života. Kada neki mladić ili djevojka osjete da ih Bog zove u duhovni poziv, oni donose svoj život u samostan i polažu ga po providnosti te karizme u Božje ruke, s molitvom da Gospodin čini s njim ono što je u Njegovu svetom planu.
Bogu najviše daje onaj tko mu sebe daje. Siguran sam da su ovi mladići što stoje pred nama i traže da ih zaodjenem haljom sv. Franje već dosad mnogo puta ozbiljno razmišljali o svome životu. Ta su ih razmišljanja i milost poziva, zvanja, doveli do toga da su odlučili staviti svoj život Bogu na raspolaganje u franjevačkome redu u ovoj zajednici u Hercegovini.
Dragi kandidati za oblačenje; don Ante, Alene, Franjo, Nikola, Ivane, Filipe, Antonio Nikoliću i Antonio Ramljak, Marko i Lucijane!
Netko je rekao da to što jesi, što postojiš, Božji je dar tebi; Ono što ćeš postati, jest tvoj dar Bogu. I dok stojite ovdje pred našom Zajednicom, pred svojim obiteljima, a prvenstveno pred Gospodinom, vidim u vašim očima istu nadu, želju, zrnce straha i gomilu hrabrosti koja je ispunjala i moje oči nekada davno kada sam stajao na Vašem mjestu.
Ponesite sa sobom sve svoje misli, snove, htijenja, vrline i bojazni. Sve ono što jeste i sve ono što se nadate postati. Ponesite to sa sobom, da Vam bude vjeran suputnik i podsjetnik na ono zbog čega danas stojite baš ovdje s vatrom u vašim mladim srcima i ne dopustite da se to ikada ugasi.
Želio bih da vaše franjevačko postajanje, predanje Bogu u franjevačkome redu bude potpuno predanje i darivanje, da vaše nasljedovanje Gospodina bude jednako kao što je to učinio naš sveti Franjo. S vama će na vašem putu biti u molitvama i na druge načine cijela naša franjevačka zajednica i vjernici koji su joj povjereni. Neka vam Gospodin dadne svoj mir i ustrajnost na ovome započetom putovanju.
Amen.
