U krajnjem dijelu zaseoka Vira nazvanom po sv. Ivanu – Sutina (Dubrava, Krči) ispod Zavelima na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 2020. u 19 sati predvodio je slavlje svete Mise župnik don Ilija Drmić. Na početku je blagoslovio kapelicu i kip sveca uz prigodne molitve i škropljenje svetom vodom, dok je narod pjevao ulaznu pjesmu. Čitanja je pročitala završena učenica 9. r. osnovne škole u Viru Jelena Čamber, čiji je ujak Dušan Čamber graditelj kapelice. Župnik je pročitavši evanđelje govorio o ovome velikanu svete Crkve Ivanu, koji je bio Isusov preteča i prorok na razmeđu dvaju saveza, Staroga i Novoga, isposnik i propovjednik. Njegov otac je bio starozavjetni svećenik Zaharija, a majka Elizabeta, Gospina rođakinja. Ivanovo začeće navijestio je arkanđeo Gabrijel ocu Zahariji, a time i njegovoj supruzi. Zaharija se nad tim silno začudio jer su i on i žena bili u poodmakloj dobi, te je najednom ostao nijem, u tišini do Ivanova rođenja. B. D. Marija pohodila je u svojoj svetoj trudnoći rođakinju Elizabetu koja je također nosila Ivana u svojoj utrobi. Evo kako taj Marijin pohod Elizabeti opisuje evanđelist Luka: “Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni to da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina’!“ (Lk 1,39-45). Dakle, u tom susretu dviju svetih majki, zbio se i susret dvojice budućih velikana, sv. Ivana i presvetoga Isusa. Sv. Luka usporedo je opisao rođenje Isusovo i Ivanovo.
U svojoj odrasloj dobi Ivan se povukao u pustinju kod Kumrana i Mrtvoga mora kao pokornik gdje se posteći molio da mu Bog udijeli pravu misao i riječ za njegov propovjednički nastup u svome narodu kojega će duhovno pripremati za susret s Isusom. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao ljude na obraćenje. Mnogi su se pokajali za svoje grijehe i željeli da ih Ivan krsti. Bio je odjeven u haljinu od oštre devine dlake, opasan kožnatim pojasom, a hranio se skakavcima i divljim medom. Narod ga je cijenio kao sveca i proroka, ali je on zbog toga odbacio njihovu misao da je on obećani Spasitelj pokazavši na obali rijeke Jordana svojom rukom Mesiju, koji će krštavati ne samo vodom nego i Duhom Svetim. Ivan ga je krstio, a tad se nad Krista spustio Duh Sveti u obliku goluba i čuo se Božji glas: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina’!“ (Lk 3,21-22). Za toga Mesiju Ivan je posvjedočio riječju, djelom i cijelim svojim bićem do mučeništva, davši svoj život za nj, te mu Crkva uz ovu svetkovinu Rođenja slavi i spomendan Mučeništva, tj. rođenja za nebo sv. Ivana.
Na kraju ove Mise don Ilija je spomenuo i tu povijesnu činjenicu da su u Vir dolazili makarski biskupi što svjedoče njihova izvješća slana Papama u Rim: Bartol Kačić Žarković (biskup: 1615.-1645.), Petar Kačić (biskup: 1646.-1661.), Marijan Lišnjić (biskup: 1664.-1686.), Nikola Bijanković (biskup: 1699.-1730.), Stjepan Blašković (biskup: 1732.-1776.). Tu su i bosanski apostolski biskupi vikari: Mato Delivić (biskup vikar: 1735.-1740.), Pavo Dragičević (biskup vikar 1740.-1768.), kojega mnogi rado navode u uradcima iz demografije i povijesti jer je obavio prvi popis puka od 1741. do 1743. god. Vir je imao 1742. god. 24 obitelji s 256 žitelja. Njegov nasljednik bio je apostolski vikar Marijan Bogdanović (biskup vikar: 1768.-1772.), u čije je vrijeme Vir imao 37 obitelji s 365 žitelja. Uz Bosanski apostolski vikarijat uspostavljen je 24. ožujka 1846. Hercegovački apostolski vikarijat. Na čelo toga Apostolskog vikarijata postavljen je biskup vikar Rafael Barišić (1846.-1853.). Njega je naslijedio apostolski vikar biskup Anđeo Kraljević (1854.-1879.) i konačno zadnji apostolski vikar biskup bio je Paškal Buconjić (1880.-1881.), koji je po dokidanju Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, a uspostavljenjem nove biskupije s naslovom Mostarsko-duvanjska, postao i njezinim prvi redovitim biskupom. Našu župu sv. Jure u Viru uspostavio je apostolski vikar Hercegovačkoga apostolskog vikarijata biskup vikar fra Anđeo Kraljević 27. travnja 1871. Otada vodi svoje matične knjige. Dogodine istoga toga nadnevka navršava se 150 godina postojanja.
Ova kapelica je na mjestu kuda su biskupi prolazili pješice i na konjima prema Podzavelimu i prolazili kroz dio sela gdje su kuće Čambera na kraju Vira, ili kada su dolazili u Vir od Podbile i Podzavelima, gdje su prve kuće Čambera na ulasku u Vir. Ovdje su priređivali misna slavlja za vrijeme kojih su ispovijedali vjernike, zatim krizmavali i rješavali neke sporove. U tim od Boga određenim vremenima djelovali su i ovi svećenici iz Vira: don Marko Budimir rodom iz današnje župe Vir, kandidat za svećenika glagoljaša koji je, završivši svoje poslanje po Hercegovini, pokopan u virskom groblju Stipića Dubrava 1766. god., te don Ante Budimir također rodom iz današnje župe Vir koji je djelovao u turskoj Bosni i dijelovima Hercegovine, umro je u Viru 1766. god. kao i Marko, što možemo zaključiti da je tu i pokopan. Stoga se ova kapelica može smatrati spomenikom svima njima u čast, a budući da su oni služili Bogu i Crkvi i svome hrvatskom narodu, onda je sve skupa njihovo djelo i djelo graditelja Dušana i njegove majke Mare u čast Bogu, Crkvi i svome rodu, u koji ulazi i Dušanova sestra Dušanka udata u isti zaselak za Slavka Čambera, i njihovih dvoje djece, spomenuta Jelena i Ivan, koji će sada u srednju školu sa sviješću da su pod zaštitom velikana sv. Ivana.