Davno je i slavno stigla voda u Vir

            Prošle godine, 17. listopada 2019., stigla je voda u središte Župe sv. Jure u Viru zaslugom naše Općine u Posušju. To je povijesni nadnevak koji valja zapisati i pamtiti, jer je to civilizacijski i uljudbeni događaj koji stvara novu sliku u svijesti ljudi toga kraja i te župe, koja dogodine slavi 150. obljetnicu osnutka.

            Ovaj kraj je poznat po virovima i vrelima, a jedno od njih je i Popovo vrelo, koje je prije zacijelo imalo drugačiji naziv, pogotovo kada su ga koristili Iliri, zatim Rimljani i doseljeni Hrvati od polovice 7. st. Ovo je vrelo uređeno u vrijeme austro-ugarske vladavine, kao i u kasnijim razdobljima. Ljudi su ga rabili sve do izgradnje novoga vodovoda u Vir i u župno središte. Njegova voda će biti dragocjena i ubuduće, ako ne za ljude, a onda sigurno za stoku. Usputno rečeno, župnici su ga koristili vrlo malo, a od don Petra Leventića ml. (župnik: 1978.-1991.) gotovo nikako, jer su se župnici opskrbili vodom iz sagrađenih nakapnica.

            Dolaskom vode od Posušja do Vira posredstvom odgovarajućih cijevi položenih duboko u zemlju (u ljetnom razdoblju se hladi voda, a u zimskom grije da ne smrzne) pokraj prometnice promijenila se slika ovih sela i samih župa Posušje, Vinjani i Vir gledom na ovu stranu naše općine što se upinje prema vodom i pašom, te mirom i tišinom bogatoj planini Zavelimu. U ljudima se okrenula sva povijesna zbilja od najstarijih vremena do danas i sada se smirila u doživljaju vlastite kolijevke našega opstojanja. Naime, ljudi više neće u sušnim vremenima dovoziti vodu i ulijevati je u svoje nakapnice ili čatrnje, nego će imati vodu koja će im služiti svakoga blagoslovljenoga trenutka kada odvrnu slavine i raznovrsno je koriste uza lijepi njezin šum i slavopoj.

            Tako će to biti i u župnome središtu na brdu Kobiliću gdje se voda ispela umijećem i radom ljudskih ruku. Ona je sada posve razvedena po cijelome crkvenome prostoru i moći će njome zalijevati sve zelene površine svi zanimanici za lijepo i zeleno površje uokrušce zavičajne crkve koja je naš Sion s kojega se ori svakoga dana, blagdana i svih svetkovina, te svih nedjelja koje su sve Uskrs i Božić s jakim i dragim porukama da smo bili, da jesmo i da ćemo biti ovdje i u vječnosti s Bogom i u Bogu okruženi nebeskim izvorima i vodoskocima milosne vode. I zato je šteta ne doći na Kobilić nedjeljama i ne piti novu vodu koja razgaljuje ljudski um i srce, te dušu. Svi koji dođu, na velikom su dobitku što im se neće nikada oduzeti; a svi koji ne dođu, na velikom su gubitku koji se nikada ne može nadoknaditi.

            Nijedna voda ni iz kojega vodovoda zemaljskoga i ovozemaljskoga ne može razgaliti dušu i tijelo kao ova voda što teče kroz crkvu sv. Jure na brdu Kobiliću. To je posvema ljekovita voda. Ona liječi srce, bubrege, jetru, pluća, želudac, crijeva, mozak sa svim nervima, bistri oči i ozdravlja pogled, čisti kožu od svih prljavština i bolesti, svakoga svraba i psorijaze, svih vrsta krasta i ranica, ozdravlja kosti i kosture… Ova voda davno dovedena u našu crkvu, 1871. god., uz ovu što je dovedena 17. listopada 2019. veoma je pitka i nje se nitko nikada nije do kraja napio niti se može napiti, jer kad se samo malo popije, nekako povlači svako ljudsko grlo, nepce i um da pije još malo i tako u nedogled sve do smrti se slasno pije i ugodno mije dušu i tijelo, a poslije smrti teku rijeke iste vode i svi ih zaslužnici piju i uživaju u njihovu toku i vodotoku i vodoskoku, a sve zaslugom ovih voda što teku u bučnim slapovima u crkvi sv. Jure u Viru. Mnogi će doći i provjeriti te vode pijući ih i slušajući njihov šum i slavopjev.

            Sada je voda razvedena crkvenim dvorištem pokraj Gospine špilje gdje se zaustavlja da bi je se pilo izobilno, zatim dovedena je do sakristije crkve da bi je se pilo i da bi se njome pod i ruke pralo, te u kalež lilo u Misi. Voda je također na drugu stranu uvedena u novi vanjski zahod, vece i odvedena u župni dvor u sve zahode i na sva druga mjesta gdje ju je moguće liti, piti i proliti. To je sada novost i radost što su nam je priredili mnogi dobri ljudi, kao i vrijedni virski majstori koji znaju vodu zaustaviti kad god zatreba zbog rada i suvišna trošenja, te pustiti da teče kad god je potrebno kako bi izvršila svoju službu čovjeku, župniku i vjerniku.

            Lijepo piše u Evanđelju po Ivanu: “U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika: ‘Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen.“ (Iv 7,37-39). Voda je stigla davno i nedavno i Otac je s nama, i Sin je s nama i Duh je s nama.